Blago nama s njom 

Prvo sam se čudila pa mi je postalo jasno. Majci kad ideš, nisi ni inženjer, ni ljekar, nisi ništa do dijete. E tako, i prirodi majci kad ideš, pred vratima ostaviš svo svoje šareno perje i ostaneš go dječiji osmijeh. Pa se raduješ. 

A smijali smo se i radovali kao djeca. Svemu, vala, i svačemu. Ehu naše cike kanjonom, Kumovoj slami na prozoru, popari na stolu, ujčevini, đedovini, jedni drugima, kupanju, penjanju i kotrljanju.

Ni manje vremena ni više iskustava. Nakupili smo u ta tri dana devet punih vreća svega. Da ih sad istresem i probam opet složiti i vratiti na svoje mjesto, samo bih se vrtjela u krug. Probaću zato ovako „zbrda- zdola“ pa koliko stane.

Dan I, kanjon rijeke Mrtvice

Pješačka staza: Međuriječje, Ušće Mrtvice u Moraču, 190mnv- kanjon Mrtvice, Plaža 586mnv
Dužina staze: 6,6km

Prva avantura na našem pohodu (ako ne računamo uskočke upade u voćnjake pored puta) počinje kod kamenog mosta čija se arhitektura harmonično naslanja na lirski vrckaste obale smaragdne Mrtvice. U pomen majci Krstinji koja je bila iz ovih krajeva, most je dao sagraditi crnogorski vladika Danilo I sredinom XIX vijeka. Zašto baš most majci i zašto baš tu, jasno je sa prvim pogledom na tu tananu trakastu ljepotu, gledao je čovjek otvorenih ili zatvorenih očiju.

Svaki pedalj ovog kraja ćuti bajku utkanu u pletivo prirode, bajku u koju si sklon svim srcem da povjeruješ. Tako, kod Kapije želja, čovjek sasvim prirodno vjeruje riječima ispisanim na tabli koje kažu da će svakome ko baci kamen kroz kapiju u ledenu tišinu naizgled nepomične vode, vila sa Maganika ispuniti želju. Ukoliko je želja čista i dolazi iz srca. I zaista smo, jedno po jedno, kao u nekoj molitvenoj tišini, stajali tamo, i svako sa svojim kamenom, prebirali po srcu tražeći želju dostojnu viline pažnje. Da li zbog veličanstvenog spokoja kojim svaki kamenčić tamo odiše, vilinskog praha ili pak svježe očešljanih misli, put smo nastavili u nekom sasvim drugačijem tonu, lagani, skakutavi i puni strahodivljenja.

Pa dalje preko razigranih bukova Bijeli nerini, pa do velikih usjeka u stijeni poznatijih kao Soliter ili Danilov put nazvanih tako po, istoričaru i planinaru, generalu Danilu Jaukoviću koji je sa vojskom JNA i narodom iz tog kraja probio put kanjonom uklesavši ga u stijenu. Na taj način otvorio je prilaz selu Velje duboko koje je za vrijeme visokog vodostaja bivalo potpuno odsječeno od svih puteva i prepušteno sebi.

Pred nečim ovakvim, čovjeku u trenutku biva jasno koliko je sitan, ranjiv i omeđen. A takođe uvidi i koliko je vragometan i nepomirljiv. Koliko odbija da stane i kad su mu izgledi mršavi ili nikakvi. I kako, uprkos svemu, nađe nekako način da provrti sebi put. Čudna je čovjek žabica. Data joj je barica da se cio život do mile volje praćaka. Ali joj je dato i da namisli i smisli, da napravi i došeprtlja nekako kuda je namjerila. A namjeri se tako vragometna uvijek nekud. Na ovakvim mjestima vidiš koliko si malen. Pa onda koliko si velik. Ja ću nastojati da se što češće podsjećam i na jedno i na drugo.

I da, na kraju avanture, kupanje u Mrtvici, napomenuću, to je samo za hrabre. Ali kad znamo poslovicu o tome koga prati sreća, naš je izbor sasvim logičan. Preporuka topla, sve ostalo je, upozoravam, ledenoooo.

Dan II, Kanjon Nevidio

Kanjon Nevidio ( „Neviđbog”), rijeka Komarnica; ukupna dužina kanjona 3km
Vodiči: Ivan i Branko, OutdoorTara

Budi nas nestvarno lijepo jutro u eko selu „Nevidio”. I sve što ide, kafa, sunce, plivanje, doručak…sve kako je red a Bogu milo. Pa opet, tačno onako kako je red, sastanak grupe, upoznavanje s vodičima, opremom i bezbjedonosnim procedurama. Kratkom istorijom kanjoninga u ovom regionu, pravilima ponašanja i planom kretanja. U neopren, pa u vodu. Spremni smo.

Lagani žmarci na ulasku u kanjon. Sunce ostaje za nama, neman je raširila usta i otvorila nam svoju utrobu. I mora da smo se zapričali, jer niko nije primijetio ogledalo, niti momenat kad smo prošli kroz njega, ali sasvim izvjesno, našli smo se sa one strane postojanja. A tamo dva Petra Pana suverno vladaju vremenom i prostorom. Evo što ih slušaju zemlja, voda, flora a čini mi se i fauna, nego što bih i ja poslušala šta god da su rekli da treba i mogu. Preplivaj, preroni, potoni; preleti, preskoči; sleti, sklizni, stropštaj; reci- ne reci; stani- ne stani; mrdaj- ne mrdaj; šta god i kako god. I što je najluđe, uz njih sve izgleda lako, bezbjedno i beskrajno zabavno.

A kako i ne bi kad su oni, ispod vojnički čvrstih vještina vođenja, besprekornog poslovnog odnosa, nadljudske spretnosti, beskrajnog strpljenja i enciklopedijskog poznavanja kanjona, ustvari dva dječaka koja su došla da se poigraju s novim drugarima na svom omiljenom igralištu. I zaista, kad pogledaš oko sebe kroz njihovu ljubav i zanesenost, ništa više nije isto. Mora da smo bar 5 kila dobrog stavili karmi na tas kad nam je ovu dvojicu poslala. Plesali bismo i da nije bilo hladno, cičali bi i da se nije skakalo s onolike visine, nosali bi jedni druge na ramenima i da nije bilo fotografisanja, a pivo bi popili i da je do njega trebalo uzbrdo hodati.

Još jednom hvala, Ivane i Branko, OutdoorTara, i ovog puta tople preporuke za ledeni doživljaj.

Dan III, Doručak, eko selo „Nevidio”- Minin Bogaz (2387mnv)- Crno jezero (1416mnv)

Blago nama stvarno

Doručak, eko selo „Nevidio”, švedski sto kakav ni jedan Šveđanin nije vidio, osim ako je imao kakvu babu, tetku ili strinu u Crnoj Gori. Razlika između babine trpeze i ove (a svi znamo da je babina kuhinja vrhunac gastro umijeća) samo je u tome što te baba tjera da jedeš dok ne iznemogneš a ovdje u tom obimu jedeš dobrovoljno. Jer ko zna kad ćeš, i hoćeš li, opet ovako. Sireva, džemova, priganica, popare, cicvare… glupo je nabrajati. Trebalo nas je vidjeti kako u pet do osam stojimo na vratima, zveckamo escajgom i žvaćemo naprazno. Ja, najiskrenije da priznam, počinjala sam jesti već tu kraj stola, s nogu, da ne izdangubim. Pa brže bolje po drugu porciju, da ne daj Bože, ne ostane neka rupica nepopunjena. Motali su nam čak prijesnac u salvetu, za ponijeti, „za-na-Durmitor”… ne bi im se moglo zamjeriti ako su se obradovali kad smo onako nezajažljivi konačno otišli.

Nego, ajde sad tako najeden penji Durmitor, ajde ako te majka rodila. A uostalom, no što te rodila no da se mučiš i zlopatiš. Te mi, jadnu kapu u žalosnu ruku, cvijet za uvo, i potegni uzbrdo. Polako, dok ne svariš poparu. Poslije možeš kako hoćeš. A patiš se, brate, svakim korakom koji napraviš. Žulja te ljepota na sve strane, ne možeš ni sjesti, ni leći, da te odmah neki prizor u trk ne natjera. „Vidi divokoza, vidi jarića, vidi snijega, vidi livade, vidi vrha, vidi neba…”, stalno neko „vidi”… čovjeku ležat ne da. Robija pusta.

Na vrhu smo, što jest- jest, odmorili. Neko i odspavao. Odsanjali smo svi. Minin bogaz se, kako kažu, nalazi u srcu Durmitora. Ostao je vala i u našem. A pošto nam je umor ostao u Crnom jezeru, kući smo ponijeli samo oči pune neizrecivo čudesnih prizora . Nema objektiva koji to može zabilježiti, škljocali smo tek toliko da se sutra lakše sjetimo. Prave su slike pak ostale iza ogledala. Dok god znamo put do tamo, bićemo dobro.

Do nekog novog razbojničkog pohoda, podijelićemo plijen i živjeti od njega. Da nam traje mnogo duže nego čekanje na sljedeći.

Kristina Jašić


0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *