Prve planinarske korake utisnula sam na stazama u pobrđu Veleža, na padinama Fortice, brda koje sa istoka bdi nad Mostarom. Tada, još kao djevojčica koju je tata poveo u svijet planina, nisam ni sanjala da se sa druge strane tog brda krije tako lijepa priroda u koju se upravo zaljubih, tridesetak godina kasnije, i to u njen najsuroviji predio, nadaleko čuvene, ali i vješto skrivene Veleške stijene. I da nije bilo rata, vjerovatno bi ta ista djevojčica ostala i odrasla u Mostaru te vremenom upoznala Velež kao što sada poznaje Orjen i provodila vrijeme na toj planini penjući Botin i ostale vrhove sa mostarskim planinarima umjesto Vučji zub ili Veliki Kabao sa trebinjskim planinoljupcima. I već bi se navikla na ljepote  koje krije ovaj predio i ne bi tako lako ostala bez daha otkrivši ih kao tog zadnjeg julskog dana ove godine kada se pet ”zubića” zaputilo put visoke Hercegovine i Veleža prilazeći mu sa nevesinjske strane planine.

Poslije nekih sat ipo vožnje od Trebinja preko Bileće i Divina novim putem stižemo u Nevesinje. Tamo nas je dočekao Siniša Stanišić, naš prijatelj i domaćin koji nam je pomogao da organizujemo ovu malu avanturu. Obezbijedio nam je pratnju šumara Aleksandra Vukovića koji nas je iz Nevesinja poveo u pravcu Zijemalja i opštine Istočni Mostar, ali smo u neka doba na 11. kilometru od Nevesinja skrenuli s puta lijevo na makadamski put i kroz šumarke stigli do rampe.  Aleksandar ju je otključao, podigao i mi stigosmo u njedra Veleža do lokaliteta Jezero gdje se nalazi naš smještaj, planinarska koliba kojom gazduje Šumsko gazdinstvo ”Botin” Nevesinje. Aleksandar nam je takođe dao nekoliko dobrih smjernica kada je u pitanju bezbjedno upoznavanje ove strane Veleža. Pričao nam je o biljnom i životinjskom svijetu tog podneblja i uputio nas kako doći stazom do Veleških stijena i alpinističkog kampa ”Srce Veleža” gdje za one smjelije tj. ljubitelje alpinizma od prošle godine postoji i ferata za koju kažu da je i najmlađa i najljepša u Bosni i Hercegovini. Zato je za ne povjerovati i nastala  surovo logična narodna izreka koja se odomaćila u ovom kraju a glasi ”Odnio te đavo i Veleške stijene!”.

Kada smo se smjestili u kolibi, odmah nas je privuklo obližnje maleno jezero za koje nam je Aleksandar rekao da je omiljeno mjesto posjete jednog medvjeda. Kratkom šetnjom se stiže do vode te obilaskom saznajemo da je ovo glacijalno jezerce dosta opalo i zaraslo u travu sa svih strana, ali je i dalje izgledalo lijepo  u kadru sa Veleškim impozantnim gredama koje su u daljini dominirale krajolikom. Već sutra rano ujutro, oko 5,  Slavenko i Miloš su se probudili i opet uputili na jezero kako bi objektivom fotoaparata uhvatili te lijepe momente koje samo svitanje na ovako čarobnom mjestu može da ponudi zaljubljenicima u ovu umjetnost.

Miloš i Slavenko se vraćaju sa jezera oduševljeni ulovljenim kadrovima te oko 7 ustajemo i Žarko, njegova desetogodišnja ćerka Marija i ja te svi zajedno uživamo u laganom doručku i toploj šoljici bijele kafe, uzbuđeni što je naš današnji plan  da šetnjom kroz šumu markiranom stazom stignemo do ulaza u feratu i alpinističkog kampa ”Srce Veleža”.

Da odmah razjasnimo – nas petero nismo ”mušterije” za peti se feratom, ali poštujemo sve alpiniste, avanturiste i entuzijaste koji su uživali prvo gradeći ovaj osigurani alpinistički smjer, a zatim ga mnogi i popeli i sasvim razumijemo njihovo uzbuđenje i potoke adrenalina koji su sigurno tekli oko ferate od kada je otvorena. A nama, običnim planinarima, bilo je dovoljno prošetati nekih dva sata kroz gustu bukovu šumu da vidimo ulaz u samu feratu, a neki od nas i dotaknu i te čuvene  Veleške stijene.

Od kolibe ka našem cilju vodi šumski put kojim mogu proći i terenska vozila. Put odmah zalazi u šumu koja, kako mala Marija reče, podsjeća na one iz horor filmova što govori o njenoj atraktivnosti, a i uzbuđenju koje raste sa svakim korakom bliže srcu šume. Za Velež se pretpostavlja da je dobio ime po staroslovenskom bogu Velesu. Pruža se pravcem sjeverozapad-jugoistok u dužini oko 15 km. Proučavajući iskustva drugih planinara i naučnih radnika možete saznati da je upravo ova strana kojoj mi prilazimo impozantnija i to zbog okomitih greda visine 300 do 400 metara, tragova glacijacije, bujne vegetacije, glacijalnog jezera i velikog broja pećina i jama. Smatra se i destinacijom privlačnoj lovcima jer tu žive medvjed, lisica, srndać, divlja svinja i veoma rijetka divokoza.

Poslije  prvih pola sata hoda kroz šumu put prestaje i dalje nastavljamo dobro obilježenom planinarskom stazom koja vremenom postaje sve strmija. Nakon dva sata kroz prorijeđene krošnje počeo se nazirati naš današnji cilj, čarobni prizor što budi sva čula. Iako su nas već izdaleka oduševile, tek na korak od tih greda osjetite tu moć koja izbija iz njihove bjeline, a istovremeno i sopstvenu nemoć koja preplavljuje uzavrelo srce svakog planinara što pred njima stoji, drhti i po ko zna koji put mu pokazuje koliko je mali pred svom tom silom prirode. Marija i ja ostajemo da odmaramo uživajući u pogledu u hladovini ispod stijena. Gledam ovu djevojčicu i pomislih kako i ona sa svojim tatom Žarkom, baš kao i ja nekad s one strane Veleža, otkriva taj čudesni svijet planine koji će sigurno zavoljeti, prigrliti i uvijek mu se vraćati.  

Upravo tu gdje Marija i ja odmaramo staza se razdvaja te desno možete produžiti planinarskom stazom do najvisočijeg vrha Botin (1969 mnv) i popeti ga za još oko 4 ipo sata hoda. Ako želite Botin peti feratom  prilazna staza se odvaja lijevo uz sipar koji se kruni niz padinu i opominje da dalje mogu samo oni spremni i vješti. Slavenko, Žarko i Miloš su htjeli da vide sami ulaz u feratu pa su produžili siparom nekih pola sata dalje, a Marija i ja smo brale ribizle. Ubrzo otkrivamo da nismo sami u planini. Sustižu nas i dvije manje grupe planinara i alpinista sa kojima razmijenjujemo pozdrave i iskustva. Slavenko je odlučio da digne dron kako bi i videom iz vazduha zabilježili ovaj nesvakidašnji prizor. Fotoaparati su škljocali, dron je zazujao, a našoj sreći nije bilo kraja.

U povratku još jednom doživljavamo stazu, sada već iz druge perspektive. Usput beremo šumske jagode i kantarion. Bilo ga je na rijetkim proplancima. Zabavljamo se fotkajući neobične markacije koje kao da je iscrtavao neko ko ima istančan smisao za humor. Najviše su nas nasmijali bijeli krugovi oivičeni crvenim, veliki poput palačinke. Nikad nismo vidjeli veće markacije. Na par mjesta je korištena i crveno bijela traka, obmotana oko drveća. Ipak, moramo priznati – staza je odlično obilježena. Morate biti baš nesmotreni da bi dopustili sebi da zalutate.

Kampovanje, vožnja kajakom, ribolov i ostale radosti na Alagovcu

Po povratku u kolibu dajemo sebi malo vremena da odmorimo, a onda pravimo sendviče koji treba da nas okrijepe kako bi se brzo spakovali i uputili na našu sljedeću destinaciju, nevesinjski biser, jezero Alagovac. Napuštamo Velež, pomalo sjetni što više nećemo uživati u hipnotisanom pogledu na njegove vrleti i pojase listopadnih i crnogoričnih šuma u podnožju, ali zato ushićeni jer smo otkrili krajolik neizmjerne ljepote koja će nas uvijek pratiti u našim uspomenama.

Opet je vrijeme da pomenemo našeg domaćina Sinišu i zahvalimo mu jer se potrudio da nam organizuje kampovanje i sve prateće aktivnosti na samoj obali nevesinjskog mora koje nas je odmah kupilo svojom divnom energijom, mirom i harmonijom. Upoznao nas je sa predsjednikom lokalnog Sportskog ribolovačkog društva ”Alagovac” Gradimirom Spremom koji nam je obezbijedio mjesto za kampovanje, a onda i ovoj grupi amatera dao savjete kako da bar uživamo u toj sportskoj aktivnosti upoznavajući podvodni svijet Alagovca.  Jezero je nastalo 1968. god. kada je izgrađena brana. Primarna namjena jezera je snabdijevanje grada vodom, ali se mora obratiti pažnja i na potencijal turističkih atrakcija kao i uslova za razvoj sportsko-rekreativnih aktivnosti.

A kada su u pitanju aktivnosti, mi smo ovaj put probali sve osim biciklizma. Plivali smo, sunčali se, vozili kajak, pecali i uživali odmarajući uz istočni vjetar  koji je bio dovoljno svjež da nas natjera da u neka doba navučemo duge rukave. Što se tiče ulova, Slavenko i Miloš su uz malo početničke sreće uspjeli upecati jednog smuđa porcijaša koga smo bacili na rešetku, izroštiljali i probali – čisto da osjetimo te okuse visoke Hercegovine i njenih jezera. Nije izostalo ni pobjedničko grupno slikanje  sa ovom ”nemani”, tek da se malo našalimo.

Uživajući u feng šui atmosferi našeg kampa na obali Alagovca, pitala sam se kako to da nismo prije otkrili blagodeti ovog kraja. Slušali smo i o Veležu i o prelijepoj šumi oko Alagovca od prijatelja iz Nevesinja i onih koji su pohodili ove krajeve, ali zašto je trebalo da prođe tri decenije da bi djevojčica s početka priče otkrila ovaj svijet. Ipak, što je najgore – nisam ni ja najgora. U razgovoru sa prijateljima koji nisu planinari dolazim do poraznog saznanja da mi generalno malo poznajemo prirodne ljepote svog zavičaja. Trebalo je da se desi ova čudna 2020.godina,  pandemija virusa korona i zatvaranje granica da bi se okrenuli sebi i svojoj postojbini. Svako zlo za neko dobro! A svima vama koji se ipak odlučite upoznati idilične krajolike koji su na samo par sati vožnje od vašeg ušuškanog doma – kapa dole i DA STE ZDRAVO!

Ana Vlatković

Foto album: Slavenko Vukasović

Foto album: Miloš Vlatković

Kategorije: Izvještaji

1 komentar

Gara · 17. avgusta 2020 u 12:35 pm

PRELEPO, Gara Jelenic

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *