HERCEGOVAČKI PLANINARI NA KROVU AUSTRIJE-GROSGLOKNERU (3798 m)
Planinari PD “Vučji zub“ iz Trebinja (Igor Škero, Marko Ukropina, Srđan Milivojević i Danko Karić), PD “Volujak“ iz Gacka (Mićo Jovanović, Radoš Milošević, Milosav Mile Pikula i Blagota Marković) i PD “Soko“ iz Ljubinja (Dragan Radić), u sastavu ekspedicije Planinarskog Saveza Republike Srpske osvojili su 22. jula 2010. godine najvisočiji vrh Austrije Grosglokner (3798 m). Grosglokner je, iako manji, tehnički zahtjevniji vrh u osvajanju od najvećeg vrha Evrope Mon Blan (4807 m) i uopšte teži u odnosu na većinu poznatih alpskih vrhova. Nalazi se u Istročnom Tirolu u planinskoj grupi Visokih Tura (zona Istočnih Alpa).
Autobusom smo došli uz dolinu Drave, pa onda do mjesta Kalc (1325 m). Nakon desetak kilometara vožnje od Kalca dolazi se do planinarskog doma Lucknerhaus (1920m). Sa visine od 1920 m kreće se kroz nacionalni park Austrije, uz rijeku koja ističe iz glečera. Dolazimo do planinarskog doma Luckner Hutte (2241 m). Do ovog planinarskog doma mogu doći terenska vozila. Nakon kratke pauze krećemo u uspon do planinarskog doma Studlhutte (2802 m). Ovo je uređena staza i samo je pri vrhu vrlo strma. Planinarski dom Studlhutte izgrađen je čak 1868. godine, a obnovljen 1996. godine. Raspolaže sa 105 kreveta. Naravno da u njemu može i da se ruča, popije kafa i osvježavajuća pića. Cijene su u skladu sa nadmorskom visinom (kafa npr. košta 3 evra). U ovom domu smo noćili i sledeći dan 22. jula, u 04 časa, oko sat prije svanuća, krenuli sledećom etapom do posljednjeg planinarskog doma Adlersruh ili Johann-Hute (3454 m). Ovaj planinarski dom ima čak 120 kreveta, a izgrađen je 1880.godine. Nakon sat kretanja, uz svjetlost čeonih bateriskih lampi na našim šljemovima, svanulo je. Upravo u svanuće stupili smo na glečer. Stavljamo dereze na planinarske cipele i uvezujemo se u navez (po nekoliko planinara vezanih jednim konopom za svoje siguronosne pojaseve na kojima se nalazi specijalna alka zvana karabiner). Svako ima i cepin u rukama za slučaj pada i klizanja niz glečer. Inače, glečer Pasterze (mi smo ga izgovarali u lakšoj varijanti Pastereze) obavija masiv Grosgloknera i najveći je glečer u Austriji. Prvi put smo suočeni sa džinovskim glečerom iz koga na više strana ističu prave rijeke. Voda je kroz pukotine glečera usjekla uska korita, a onda se u prelijepim slapovima otiska niz litice ispod ledene grdosije. Glečer uliva strahopoštovanje. Na njemu je čovjek samo kao kap vode na njegovom glatkom licu. I dereze i cepini i navezi od po nekoliko planinara samo su mala pomoć u neravnopravnoj borbi čovjeka sa grdosijom, koja, dodoše, spava. Ali sam glečer potpuno je nepredvidiv. Drmne li se samo, pomakne ili zahrče, može da ukaže duboku pukotinu koja guta i goleme stijene.
Nekako sami od sebe dođoše mi na um stihovi:
Moćni glečer Pastereze obuo nas u dereze,
Obuo nas u dereze i povez’o u naveze.
Ta obuća i navezi
Slabašnih su svojih moći,
Prizivamo Svevišnjega da nam bude u pomoći.
Prešavši dio glečera na etapi do planinarskog doma Johann-Hute, moramo skinuti dereze, da bi savladali stjenoviti greben u dužini od oko 200 m na kome je cijelom dužinom postavljena sajla. Okačeni o sajlu pomoću karabinera osjećamo se sigurnije nego na glečeru, iako skoro visimo na ogromnim blokovima stijena. Tabla na jednoj od stijena o pogibiji planinara, uz led sa glečera, dodatno ledi krv u žilama.
Nakon izlaska na planinarski dom Johann-Hute, predahnuli smo. Naravno, uslijedilo je i fotografisanje i snimanje kamerom (naš kamerman je Danko). Pogled sa grebena na kome je izgrađen dom obuhvata široki pojas Alpa. To je pravo more planina, šiljatih vrhova, pitomih udolina, jezera, ali i debelih lednjaka koji kao da čuvaju i stražare nad pitomim Alpskim uvalama. Istog dana 22. jula od planinarskog doma Johann-Hute krećema ka vrhu. Ali, sad treba preći opasniji dio glečera. Opet smo u navezu, sa derezama na cipalama i cepinima u rukama. Ka vrhu je krenulo ukupno oko 40 naših planinara. Uspješno smo savladali i potpuno zaleđenu dionicu glečera nagiba od oko 40 stepeni i našli se pod samim grebenom. Opet skidamo dereze i nastavljamo uspon do Klein-Glocknera (3782 m). Tokom uspona uz stijene, na koje su prethodno naši vodiči postavili konope, postaje sve veća gužva, pošto se znatan broj planinara iz raznih zemalja već vraća sa vrha. Nakon što smo se popeli na Klein-Glockner (Mali Glokner) već je bilo jasno da se vrijeme mijenja. Iz više pravaca ogromnog alpskog masiva kuljaju oblaci, vjetar se na mahove pojačava, iako su stijene još vruće od sunca koje je do tada grijalo. Što od prijetnje nevremena, što od očigledne strmine i ambisa ispod Velikog Gloknera, grupica naših planinara odustala je od penjanja do najvisočije tačke vrha na kome vidimo, u svoj svojoj veličini, inpozatni krst. Krst se, inače, vidi golim okom i stotine metara ispod vrha. Među planinarima koji su odustali od penjanja na sam vrh bila su i naša dvojica Hercegovaca. Međutim, tek kada smo se vratili sa vrha shvatili smo da njihova odluka nije bila ni strah, ni malodušnost. Preovladala je njihova racionalnost nad iracionalnim. Ići iz racionalnog u iracionalno i vraćati se sposobnost je za rijetke. Upravo izlazak na sam vrh Grosloknera kada vidite da je svakog časa moguće nevrijeme, koje svakako prati ne samo kiša i grad ili snijeg, nego i munje, prelazak je iz racionalnog u iracionalno.
S Malog Gloknera spustili smo se na prevoj koristeći stalno postavljenu čeličnu sajlu. Kad se spusti niz ovu sajlu čovjek se nađe stopalima na prevoju širokom pedesetak centimetara, sa čije je obje strane ambis dubok nekoliko stotina metara, a onda lednjak sa obje strane, koji svemu što se na njega otisne dodaje ubrzanje i šalje ga divljom brzinom u pitome uvale ispod sebe. Ko ne prevaziđe strah i paniku može ostati prosto zaleđen. Nastavili smo penjanje uz strmu liticu, uz uže koje su na klinove postavili spretni vodiči Mladen i Dragan. Naš najiskusniji hercegovački član Mićo osiguravao je prelazak na najopasnijem mjestu u pukotini stijena kad se krene s Malog Gloknera na prevoj ispod Velikog Gloknera. Oni su nam ulivali sigurnost. Pogotovu nakon jednog jezivog tutnja koji nastade nakon otiskanja stijene negdje u provaliji ispod nas. U jednom času pomislio sam: “Kad je Hanibals sa slonovima prešao Alpe, možemo valjda i mi“. To sam kazao družini tek kasnije po povratku. Ali, to je bilo isključivo samoohrabrivanje, jer je Hanibal slonove vodio pitomim dolinama i prevojima preko Alpa. Brzo smo se našli na vrhu. Nebo iznad Alpa sve više prijeti. Međutim, očarani vrhom i pogledom sa njega, a naročito vješto postavljenim ogromnim željeznim krstom, ali divno ukrašenim, i zauvijek učvršćenim debelim lancima sa četiri strane, pravimo fotografije, nesvjesni brzog prolaska vremena i prijetnje kišom i olujom. Dovoljno je da kiša samo pokvasi kamene blokove da znatno oteža povratak. Tek uz upozorenje nekog od nas, napokon smo krenuli u povratak. Na posljednoj stijeni pri spuštanju na prevoj pod Malim Gloknerom susrećemo još jednu grupu planinara iz drugih zemalja, koji očito žure do vrha, kako bi se što prije vratili. Teško se razminjujemo, što stvara dodatnu neugodnost i usporava silazak. Ipak, sretno smo se vratili u planinarski dom na sigurno. Samo desetak minuta nakon povratka usuo je pljusak i grad, a začuo se i tutanj gromova. Tek tad smo se zaledili pri pomisli da nas je to moglo zadesiti na samom vrhu. Razmišljam da nam ne bi pomoglo ni iskustvo mrmota, umiljate životinje što živi na otvorenim planinskim pašnjacima Alpa na visinama od 1300 do 3000 metara. Naime, ova životinja spava zimski san, a tokom hibernacije pravi gomile sa mladima povećavajući tako šansu da preživi (ovu životinju poznatu nam sa reklama čokolade Milka uspio je snimiti naš hitri Radoš). Noćili smo u planinarskom domu Johann-Hute. San, što od umora, što od uzbuđenja prethodnog dana, bio je tvrd kao glečer koji smo prešli. Možda se i san ledi na ovim visinama. Izlazeći u stepenice u potkrovlje doma osjetih zadihanost, što je bio znak da smo još na ozbiljnoj visini.
Sretno smo se vratili do prvog planinarskog doma Luckner Haus (1920m), gdje nas je čekao naš autobus. Usput smo samo u dva navrata bili pokvašeni sitnom kišom. Nesumljivo, imali smo sreće. To smo posebno shvatili kada smo se sledećeg dana našli u italijanskim Dolomitima, gdje nas je dočekala prava mećava i temperatura od minus 5 stepeni Celzijusa. No to je odvojena priča od uspona na Grosglokner.
Bili smo ponosni što smo se Austriji “popeli na glavu“, jer se ona nama bila popela na glavu tri decenije, dok ja BiH bila u njenom sastavu, bar kako smo učili u školi. Učili smo da nam je odvezla šume, rude i druga bogatstva. No to je posebna priča. To je istorija obojena politikom. Mi smo sa vrha Grosgloknera, i kroz put koji smo prošli Austrijom, doživili ovu zemlju kao veliki park i to park svih Evropljana, a ne samo Austrijanaca. Oni su, odnosnom prema prirodi, očigledno, pravi predstavnici razumnog bića – homo sapiensa. Mi sa Alpa nijesmo mogli ponijeti nikakva bogatstva ruda i šuma, ali smo ponijeli neponovljiv doživljaj (ja sam, doduše, ponio nekoliko primjeraka neobično svjetlucavog i obojenog kamenja – kvarca sa primjesom željeza i silicijuma). Shvatili smo da čovjek za tren, umiren snagom prirode, biva svjestan da je samo mirom i skladom duha kadar da vlada svojom malom snagom, na beskraju ledenog prostranstva glečera. Ko god se suoči sa ovom silom prirode, biće, bar neko vrijeme, umiren duhom, širokogrud i bez trunke oholosti. Zato vrijedi odvojiti dan života za susret sa moćnim glečerom Pasterze i njegovim čuvarom, najvećim Austrijskim vrhom, Gros Gloknerom.
Trebinje, 30. jula 2010.godine
Izvještaj sastavio: Milosav Mile Pikula
Fotografije: Igor Škero –> Kraći video- prelaz sa Malog na Veliki Glokner: Igor Škero –>
0 komentara