Toplom Trebinju sinje more je ispod nosa, a za vratom moćna gora. Gora Orjen je čitav sistem, pravi mozaik brojnih vrhova i oštrih kraških grebena. Njegov najvisočiji vrh Zubački kabao (1894 m) najveća je tačka u primorskom pojasu Dinarida. Moćni masiv Orjena, uzdignut visoko iznad morske obale, kao da nadgleda sinje Jadransko more i iznad njega bdije kao čuvar.

Svi hrle čuvanom moru, a ne čuvaru Orjenu. Žureći moru jedva da ti ljubitelji  morski i zapaze brojne, snagom prirode izvajane, vrhove Orjena. Ljudi koji srljaju moru na obalu nijesu, samim tim, i iskonski ljubitelji mora. Oni samo u more zagaze. Brčkaju se, leškare na njegovoj obali da promijene blijedu boju za morsku bakarnu, i, bar za kratko, izgledaju kao u tuđoj koži. Većinom su onako udebljani, prekipjele tjelesine, nalik na foke nemarno i bezbrižno izvaljene na obalu. Pravi zaljubljenici mora su samo ribari i moreplovci, oni koji od njega žive. Oni su na morskoj pučini, u srcu morskom.

Tako i oni koji sebe svrstavaju u ljubitelje planine i prirode ne mogu pronići u srce planine što se neće naći u njenim njedrima. A njedra orjenskog masiva su bujna i skrovita, neistražena i zamršena, nepregledna i zanosna, poput morske pučine. U njedrima Orjena mirno i  slobodo bujaju živa stvorenja, daleko od očiju ljudskih, baš kao i morska stvorenja u dubinama mora. Samo smjeli ronioci vide čari morskih dubina. Čari njedara orjenskih mogu vidjeti i doživjeti samo oni koji imaju volju zaći u oštre grebene, duboke kraške doline, ali i guste bukove šume; zaobilaziti duboke jame i kamene šiljke.

Iskreni ljubitelji i poštovaoci ovog planinskog masiva su planinari PD ‘Vučji zub’ iz Trebinja. Ovom planinarskom društvu ime je dato po prepoznatljivom istoimenom vrhu (1805 m). Malo iskrivljen kao u vilici, i izoštren, iskezio u razvučenim čeljustima Reovačke grede i Jastrebice, pravi očnjak, i to baš vučiji.

Većinu iskusnijih planinara ovog društva okupila je ljubav prema prirodi i želji da nastave davno prekinutu aktivnost, još poslije Drugog svjetskog rata osnovanog, Planinarskog društva ‘Bijela gora’ iz Trebinja. Članovi PD ‘Vučji zub’, obilježili su i pročistili više staza na hercegovačkoj strani Orjena. Svake godine učine znatan broj pohoda ka vrhovima, uz jedan tradicionalni kad pristižu i planinari iz drugih krajeva, ali i drugih balkanskih zemalja.

Ovog puta opisaćemo i predstaviti jedan naš zimski uspon i obilazak  orjenskog masiva kad je prigrnut bijelim guberom. Prije bi se reklo da je to stara guberčina, ponegdje šuplja, kruto prilegla uz oštre grebene, i ispupčene vrhove, a utonula na mjestu dubokih  kraških dolina.

Petorica planinara otišli su 15. januara ove 2011. godine da konače na Dobrom dolu, najvećem lednjačkom koritu u cijelom orjenskom masivu. Oni su došli kao stare zvanice Dobrog dola. Ovaj ogromni do predstavlja gostinsku sobu za posjetioce Orjena s hercegovačke strane. Postelja mu je meka i debela pola metra, zašuškan sa svih strana  gustom i visokom bukovom šumom, a ukrašen jedinstvenim primjercima, izvitim visoko i razbaškarenim od davnina, stoljetnim stablima munike (Pinus leukodermis). To je endemska vrsta Dinarida, njihov ponos i osobenost. Prožive vijekove. Čak se misli i da su preživjele ledeno doba. Njihova kora podsjeća na slonovu kožu. Biljni i životinjski džinovi.

Trojica iz ove grupe što je na konak došla nije se mnogo gostila u gostinskoj sobi Dobrog dola. Igor, Marko i Srđan izašli su i izvan avlije ovog skrovitog doma Orjena – na vrh Zubački kabao iako je tek sjutradan planiran zajednički uspon na Vučji zub.

Nas četvorica iz druge grupe nijesmo išli na konak, ali smo zato u cik zore (oko pet časova) bili na Ublima. Pritegli smo opanke i kroz veliku uvalu šumskim putem dugim 8 kilometara krenuli u goste u ušuškani dom Orjena – Dobri do. Male baterijske lampe gube se u svjetlosti zvijezde Danice. Vedrina i jutarnji mraz ovu zvijezdu predstavljaju u svom poznatom svjetlu. Rušće se snijeg pod nogama, a snažni jutarnji sjever svira znanu melodiju na stotinama bukovih violina i trubama crnog bora i munike. Ubijedih se da je vjetar bio prvi kompozitor a šuma prvi poznati instrumenti. Čovjek se od njih naučio muzicirati.

Banusmo iz guste šume u svijetlu prostoriju Dobrog dola. Društvo na konaku ustalo, okrijepljeno uz vatru i opisanu muziku sjeverca, dočeka nas veselo.  Razmijenismo utiske, oni iz noći mi iz rane zore. Doručkujemo jer trebamo odmah krenuti. Nabadam komadiće špeka na bukov šiljak i grijem na jezičku plamena koje vjetar izvija iz vatre. Pomiješani miris slanine i uparenog bukovog šiljka bolje od salate budi želju za jelom. Uz to rano ustajanje i pješačenje od pet časova do nešto iza sedam, i jutarnji mraz otvori nam apetit. Sve je slatko, pogotovu raspareni špek. Glad je najbolji kuvar.

Naša družina od osam planinara oštro je zagrabila uz strmi šumski greben prema dobokoj uvali ispod Vučjeg zuba. Trojica od nas nemamo dereze – naročite naprave sa oštrim šiljcima koje se stavljaju na planinarske cipele da se lakše i sigurnije kreće tvrdim zaleđenim strminama. Nešto otežano ali brzo izlazimo na Prasu  –   dugački greben koji povezuje Vučji zub i Zubački kabao. To je pravi prirodni most između ova dva vrha. Trag vučji upravo grebenom. Pa kud će drugo nego ispod Vučjeg zuba. Vuk stalno osmatra oštrim vidom i rijetko ide dolinama.

 

Otvara se pogled na morsku pučinu ispred Tivta i opjevani Lovćen. S Prase vodi staza pod gromadu Vučjeg zuba preko snijegom, kao olovom, zalitog grebena. Oštre stijene i škrape, zalite snijegom, dobile su izgled strme snježne padine. Izlazimo na usjek, pravu kapiju, na oko sto metara ispod vrha. Na toj kapiji vrata su otvorena. Jedan stub kapije je okomita litica a drugi čini ogromna munika, u dnu iskrivljena boreći se s težinom snjegova, izrasla iz masivne stijena, a onda razgranata i bujna kao da raste iz debele plodne crnice. Priroda se pobrinula da i iz kamena niču ovakvi džinovi. Tvrdi kao i sam kamen. Vjetar i oluje čupaju stabla u nizinama ali ova su iz kamena u njemu se okamenila, pa mogu da prkose svim silama. Više ovakvih stabala načičkanih po okomitom grebenu zakitili su vrh vječno zelenim ruhom. Ovih sto metara, skoro okomitog ledenoh zastora, od kapije do vrha pređosmo oprezno. Na vrhu smo. Vjetar stao sa izlaskom sunca. Svuda svjetlost sunca, snijega, mora i dalekih gora Prokletija, Komova, Durmitora, Volujaka, Bioča. Od sunca je morska pučina dobila bakarnu boju i izgleda kao ogromna bakarna ploča. Sam vrh zaobljen i izgubio oštrinu očnjaka. Privlači nam pogled sjeverno podnožje vrha kojim smo jesenas prešli sa Jastrebice. To je Krševljev mramor, satkan od oštrih kamenih sablji, mačeva, kopalja i bodeži pobodenih tako da sve što na njih padne tu nabodeno i ostane. Pravo je umijeće proći između stotina ovih oštrica. Rijetko je naći u kraškim planinama ovakve primjere izoštrenih stijena. Pravo mu je ime mramor. Ne kaže se tek tako kad neko padne u nepristupačane provalije: ‘Niđe strva ni mramora’. Ali, ovog puta ta oštra sječiva bjehu zalivena tvrdim slojem snijega, kao da ih čuva od korozije. S otapanjem snijega, na proljećnom suncu, zasijaće sablje damaskije, vitka koplja i hladna sječiva.  Možda su stvoreni da podsjećaju na stalne borbe na ovoj nekadašnjoj krvavoj tromeđi Crne Gore, Turske i Mletaka.

Vidici naši ispunili su se, duša i tijelo okrijepili. Rijetki su ovako vedri dani u sred zime. Ovdje se i ljeti lako smrači i sruči pljusak i grad. Geografi su utvrdili da najviše vode u Evropi padne ovdje nad masivom Orjena. Ali svu je guta ovaj razuđeni masiv, vječno žedni div. Čuvar mora predaje svaku kap moru, odmah, bez oklijevanja.

Ovaj naš pohod u goste Orjenu može se samo doživljeti, a teško opisati. Najprivlačnija su neopisiva mjesta. Svaki vrh orjenski sam za sebe je zagonetka ljutog krasa. Ovi vrhovi su čeljad Orjena – dobrog domaćina i čuvara mora. Napustili smo Vučji zub i Dobri do s pozdravom, ali i željom da opet dođemo i ne samo mi no i drugi što vole prirodu ili što će je tek zavoljeti. Da dođu oni koji hrle da zagaze u more, da za visoku cijenu promijene boju; da dođu i da se okrijepe umorni od svakojakih obaveza i stresova. Samo dvadeset kilometara od Trebinja: netaknuta priroda, čudni i zagonetni reljef ljutog krasa, munike izrasle iz stijena, najviše padavina u Evropi, a nigdje izvora, a opet nije bezvodno. Tokom svih vrelih dana u dubokim jamama širom Orjena naći će se snijega dovoljno da za tren na vrelom suncu ispuni vodom bilo koju posudu. Nekad davno tovari snijega i leda iz jama gonjeni su noću u Dubrovnik da hlade pivo i vino gospodi. To su bili ‘bijeli rudari’. S rudarskim pozdravom ‘Sretno’ pozdravljamo sve koji posjete neki od orjenskiih vrhova, grebana, pećina i jama, mirisnih šuma i nepreglednih prostranstava dokle oko seže, preko gora i sinjega mora.

Milosav Mile Pikula

 

 

Kategorije: Izvještaji

0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.