Dolomiti, do 19. vijeka poznati kao Blijede planine, ime su dobile po francuskom geografu Dolimijeu, koji je prvi opisao taj tip krečnjačke stijene. Ali kad krenete u taj alpski planinski masiv na istoku Sjeverne Italije, prvo uđete u prelijepu zeleno-plavu planinu, sa obiljem travnatih terena, četinara, izvora i jezera – u čijim se tirkiznim vodama ogledaju zimzelene šume sa svijetlom krunom dolomitskih vrhova, od kojih je čak 21 viši od 3.000 mnv.
Naravno, planinari „Vučjeg zuba“ su već dvaput (2019. i 2022.), ispeli najviši vrh Marmoladu (3.344mnv), a prvog septembra 2023. skoro pun autobus „zubića“ (31) uputio se na petodnevnu turu u Dolomite. Taj je autobus i obilježio ovaj pohod, odnosno, što se naš vodič Danko Karić usudio da povede veliku grupu, raznoliku i po godinama i po kondiciji (plus je nagovorio mlađeg vozača da penje sa nama); osiguravajući umjeren tempo i brigu o svim članovima – stavljajući Željka Mirdinju u sredinu i Blagotu Markovića na začelje ove „autobuske kolone“. A znate li kako je Danko osigurao tempo? Tako što je mene, kao trenutno najmanje spremnu, stavio na čelo kolone. Sem što je tako pazio na mene, postigao je i nešto mnogo važnije – da idemo kao planinarska zajednica, uz moto: Zajedno smo krenuli i zajedno ćemo sve ispeti.
Počev od Tri vrha Lavareda – Tre Ćime di Lavaredo (Tre Cime di Lavaredo) – kružne pješačke ture i najpopularnije staze u Dolomitima, inače jedne od najpoznatijih alpskih atrakcija. A ta tri vrha: Pikola, 2.897 m; Ovest, 2.973 m i Grande, 2.999 m (Mali, Zapadni i Veliki) – stisnuti jedan do drugog, izgledaju kao tri oštra vučja zuba ili tri opasne kule nad blago naboranim pejsažom. Nije baš da ih je bilo teško zaokružiti, ali se za vrijeme tih 10 km kroz, prema tim zubima blagi pejsaž – nakupilo oko 500 m visinske razlike, ali i tolika količina novog iskustva i ljepote; da ste pošli odatle sa željom da se još koji put vratite jer za vrijeme te jednočasovne pauze u planinarskom domu na 2.450 mnv, prosto, niste mogli obići sve. Jedni su se ispeli na obližnji vidikovac i naiskap upili očaravajuću raznolikost Dolomita, drugi do italijanskih tranšeja-bunkera iz Prvog svjetskog rata, jer je do njega granica između Italije i Austro-Ugarske prolazila kroz Dolomite; treći su sišli niz strme i bujno zelene livade do dva tirkizna jezerceta, a bilo nas je i koji smo samo sjedili na nevjerovatno zelenoj travi i uživali u toj ljepoti.
Pošto je za nedjelju 3. septembra najavljena kiša u Dolomitima, ostali smo u mjestašcu Araba na 1.600 mnv, koje se sastoji uglavnom od hotela i gostinskih kuća. Većina se odlučila za panoramu žičarom, uz uspon na vrh Belvedere (2.650 mnv); a Željko Mirdinja i Đorđe Tabaković, uz naš Trio Fantastiko: sestre Jelenu i Nadu Jovović i Sanju Joksović, odlučili su da ispenju obližnju Feratu dele trinće (Ferrata delle Trincee) ili Feratu rovova – što zaslužuje posebnu priču. Nas šestoro smo, pak, odlučili da, kad nam je ta nedjelja već dala Arabu – uživa maksimalno u njoj, odnosno: obilazi to lijepo alpsko mjestašce, isprobava italijansku kuhinju i kupuje sniženu planinarsku opremu u jedinoj nedjeljom otvorenoj radnji. Sutra nas je čekao rani doručak i sedam kilometara autobusom do prevoja Paso pordoi (2.239 mnv), odakle se kreće na uspon.
A kad smo sutradan došli na prevoj, u punoj ljepoti nam se otkrio taj Sela masiv i Pic Boj (Piz Boi) u prvom planu, sa svoja 3.152 mnv; dostojanstveno nas izazivajući tom visinskom razlikom od 1.082 metra, a većim dijelom preko sipara; koji je natkrivala oštra piramida. Sem što su oni zaštićeni nacionalni park, jedna od najljepših stvari u Dolomitima je što je to dobro uređena grupa planina. Odnosno, što brojne žičare pomažu da i oni sa slabijom kondicijom upiju čar Dolomita. Što Pic Boj nije rezervisan samo za planinarske vukove koji mogu kilometar uvis, već i „samo“ 304 metra piramide (uz dobro postavljene sajle i nogostupe). A da i osvajači piramide zahvate maksimum Dolomita – postigli su tako što žičara ne ide samo do prevoja Pordoi (2.848 mnv) već izlazi na čuvenu Terasu Dolomita (2.950 mnv), okruženu kamenitim vrhovima koji odozgo djeluju kao mjesečeva površina. Još se trebate spustiti 102 metra da biste sačekali penjače i skupa ispeli vrh, odnosno, po silasku se morate ispeti do žičare. Dovoljno da osjetite kako dajete svoj trenutni maksimum. I da isto toliko zahvatite od Dolomita jer je ta bajkovita planina upravo to ponudila svima: Dajte svoj maksimum i uzmite koliko god možete.
Vesna Kešelj
Via ferrata delle Trincee
6 članova Vučjeg zuba je osjetilo Dolomitske stijene kroz alpinistički prelaz Via ferrate delle Trincee. Ferata je vrlo fascinantna na tamnom grebenu vulkanskog porijekla Padona. Njena ljepota je u stalno otvorenom pogledu na glečer Marmolade (3343mnv), sa druge strane vidljiv je Piz Boe (3152mnv) i okolina Dolomita. Usput je vidljivo nekoliko austrijskih zareza iz bitke u Velikom ratu. Svako ko olako shvati ovu feratu trebao bi odmah odustati od nje.
Na to navodi i prvih 35 metara ulaska u feratu gde vas odmah na početku dočeka okomito uže i stjenovita vertikala. Cijelom dužinom skoro da i nema rukohvata i nogostupa pa ste u bliskom zagrljaju sa stijenom i ispipavate njenu površinu kako biste je što lakše zagrlili. Vertikalni dio staze vodi uz stijenu prema vjetrovitom grebenu.
Poseban je osjećaj hodati po tako uskom grebenu koji vodi do malog mosta obješenog između dva vrha. Sigurnim koracima se stiže i do najviše tačke 2727m. Stazom se prolazi kroz pristaništa gde su bile postavljene poljske kuhinje i prva galerija. Česta spuštanja, penjanja dovode do izbočine koja prati krivine zida i vodi do male terase izrađene tokom neprijateljstva. Zaklonjen zidom nalazio se reflektor korišten u ratne svrhe. Zatim slijedi spuštanje oko 30m kroz okomite kamene prolaze do još uvijek vidljivih vojnih objekata gde se i završava prva dionica via ferrate. Od ove tačke imate izbor nastaviti drugim stazama ferate ili izabrati pješačke ture.
Mi smo ipak izabrali pješačku i približili se masivu Marmolade kako bismo udahnuli glečersku ljepotu. I tako stazom se spustili do početne tačke, Arabbe.
Nada Jovović
0 komentara