Ako pitate bilo kog planinara koji mu je omiljeni planinarski „domaćin“ kod koga voli svratiti po svoju porciju čistog gorskog hedonizma, često će odgovor biti upravo – Durmitor. Zašto je to tako, mislim da svi znamo. Tako ne čudi da su u samo mjesec dana tri puta trebinjski planinoljupci posjetili ovog usnulog deliju, probudili ga iz dubokog sna, prodrmusali ga i natjerali da nam ispriča jednu priču… I još jednu i …još jednu, a ja upravo hoću da vam prenesem posljednju u nizu, a taj niz će se sigurno nastaviti – kako smo krenuli.
Ovaj put početak naše ture čiji je cilj vrh Planinica (2330 mnv) i Škrčka jezera (1723 mnv) nalazi se u blizini Zminjeg jezera (1530 mnv) i piktoresknog sela Bosača do koga se može doći i kolima, a nije daleko zaputiti se i sa Crnog jezera. Od centra Žabljaka do sela Bosača ima 6,5 km. Kola ostavljamo na proširenju, na kraju makadamskog puta, tik pored informativnih tabli i naša avantura može da počne. Ukoliko želite da se snabdijete baš izvorskom vodom, imate priliku da to uradite na čak dva izvora pokraj Zminjeg jezera, u blizini staze. U prvim kilometrima krećete se zemljanim terenom kroz šumu, a uskoro počinje i područje visokih drveća. Nakon još oko 1,5 km uspona izlazimo na Crepulj poljanu, nekadašnji katun i zapuštenu livadu.
Poslije ove poljane sačekao nas je još strmiji uspon, a serpentine su nas povele između Crvene i Žute grede i otkrile nam najteži dio putanje pri usponu na Planinicu. Upravo na ovoj dionici nailazimo i na veliki odron koji je zatrpao put sa ko zna koliko kubika stijenja, ali smo našli alternativnu stazu koja je uređena pored gomile kamenja.
Ubrzo izlazimo i na prvu udolinu, a to je Donja Ališnica (1950 mnv) koja nas je očarala svojim mnogobrojnim isprepletenim pastirskim stazama, a one ukazuju na to da je nekad ovdje vrvilo od života. Tu je u prošlosti bilo katunište, a sada je od svega ostalo tek desetak bikova, dok čobane nismo sreli. Ali zato jesmo divokoze koje je naš domaćin Durmitor zamolio da protrče i nakratko zastanu da nas osmotre i pozdrave, te je tako nastalo i nekoliko željno iščekivanih svjetlopisa fotoaparatom. Obradovani ovim iznenadnim susretom krećemo dalje put Gornje Ališnice koja nas je dočekala nakon savladanog prevoja. Tu se već ukazuju stjenovite Rbatina i Obla glava, te vrleti Bezimenog vrha. Na ovoj dionici se krećete travnatim čistinama po kojima je razasuto veliko kamenje i cijelim putem vidite nadaleko stazu pred vama.
Nakon prevoja Međeđe ždrijelo čekaju nas opet travnate goleti, a odmah zatim i gusto granje bora krivulja kroz koje se bukvalno morate provući, negdje i sa naporom i možda pokojom ogrebotinom. Durmitor je, izgleda, Planinicu vješto sakrio ovim teže prohodnim rastinjem, a kako i ne bi, kada je ona jedna od njegovih najljepših i strogo čuvanih tajni, dostupnih samo odabranima. Vrh je jedna travnata ledina, poprilično bezbjedan sa zanosnim pogledom na Škrčka jezera na južnoj strani površi. Tu se lijepo vide i Bobotov kuk, Bezimeni vrh i ostali ornamenti koji ukrašavaju kuću našeg domaćina, kao i komšijski vrhovi planinarske porodice Dinarida.
Na vrhu se upoznajemo i sa nekoliko pripadnika gorske službe spašavanja koji su s razlogom tu i za svaki slučaj jer u toku je planinska trka u organizaciji Skaj raning tima, a ona se upravo održava na dan kad smo i mi tu. Prilikom spusta niz Planinicu ka Škrčkim jezerima srećemo i prve trkače koji nam žure u susret jer treba preći 37 km u zadatom roku.
A sami spust niz Planinicu do Škrke je priča za sebe. Ako vam kažemo da ćete se do jezera spustiti čitavih 630 mnv za prosječno 2 sata hoda onda već sami možete da pretpostavite da je to jedan izuzetno strm spust. Ne zna se šta je teže – spuštati se ili penjati tom dionicom, u šta smo se uvjerili i mi, a i takmičari Skajraning trke sa kojima bi zastali i popričali prilikom susreta. Baš na ovoj dionici sunce je bilo već uveliko u zenitu tako da nam je čelopek otežavao napore da se skoncentrišemo na kretanje s velikim oprezom, ali ipak, nakon izuzetno napornog dijela uspješno silazimo u dolinu jezera gdje najodvažniji i zaplivaše. Ako ništa, spisateljica ovih redova je umočila umorna stopala koja je za samo nekoliko minuta okrijepila blagotvorna voda Velikog Škrčkog jezera. U blizini je i devastirani planinarski dom sa izvorom pitke vode pored, u kome možete dopuniti zalihe.
Odmor na jezeru koristimo da se presaberemo i odlučimo da je, ipak, bolje da, umjesto da se vratimo istom stazom, produžimo dalje ka Škrčkom ždrijelu i turu završimo na drugoj strani Durmitora, tj. na Šarbanu do koga nam treba još tri sata hoda. Nekad se u planini donose i takve odluke, a naša se pokazala kao ispravna jer je masiv Durmitora uskoro zahvatilo nevrijeme praćeno jakom kišom i grmljavinom, te je bilo bezbjednije da se u što kraće vrijeme dočepamo „civilizacije“. Dolaskom na asfalt u mjestu Šarban poslije samo par minuta ulovismo taksi koji je sasvim slučajno imao vožnju do ove lokacije i vraćao se put grada. Mokri i umorni jedva čekamo da dođemo do smještaja, presvučemo se i ugrijemo.
Na kraju dana sabiramo utiske i analiziramo statistiku ture, te konstatujemo da smo ukupno popeli 1350 mnv, a silazili nekih 1100 mnv. Sa pauzama i dužim odmorom kod Škrčkog jezera, u planini smo proveli ukupno 13 sati i prešli 18 km. Usput smo uživali u nestvarnim i nezaboravnim prizorima koje samo domaćinska kuća našeg Durmitora može da ponudi. U njegovom domu lijepo smo se gostili, srećni jer nam je obećao, poslije ove, ispričati još mnogo priča, a mi već prebiramo planinarsku literaturu i radujemo se novim avanturama, a one se krčkaju u loncu koji je namirio naš delija. A do nekih sljedećih planinarskih delicija pozdravlja vas trojac, Kipa, Miki i Ana uz tradicionalni pozdrav „Da smo zdravo“!
Ana Vlatković
Fotografije: Miloš Vlatković i Milorad Kiperaš
0 komentara