12.07. Oko 21:00 ispraćeni od prijatelja i porodica krenuli smo na dugo planirani put u osvajanje dva fantastična vrha Alpa, Grand Paradizo (4037m.n.v.) i Mon Blan (4810m.n.v.).
Put nas je vodio kroz Ljubljanu u kojoj smo dopunili našu opremu, obilazeći brojne prodavnice i kalkulišući svaki kupljeni artikal.
14.07. Nakon rezervisanja mjesta u kampu u mjestu Pont, prepakivanja, u 9:30 krenuli na uspon do doma Vitorio Emanuele II (2732.m.n.v.) i stigli u 12:30 prevalivši visinsku razliku od 772 m. Kretali smo se po putu koju planinari u žargonu nazivaju „magistralom“, kratkim korakom ali veoma intenzivno tako da smo put prevalili pola sata ranije od planiranog. Nacionalni park Grand Paradizo je iz ovoga ugla izgledao stvarno fascinatno, mnogobrojni vodopadi nastali topljenjem lednika dominirali su pejzažom. Po dolasku u dom nakon rutinskih stvari i malo odmora nas nekoliko krenulo je na mali aklimatizacioni uspon do otprilike 3000 m.n.v., što se pokazalo kao dobra stvar jer nismo imali nikakvih problema da visinskom bolešću kasnije, čega smo se ja i Mirela posebno pribojavali jer smo već u ovome trenutku oborili svoje visinske rekorde. Vrijeme je bilo odlično, činjenica da smo aklimatizacioni uspon popeli u tankim majicama, govori sve. Već u samom domu mogli smo da vidimo kolika će gužva biti na sutra planiranom usponu.
15.07. Polazak na uspon je obavljen po planu u 4:00. Pod svjetlom baterijskih svjetiljki krenuli smo na uspon prelazeći prilično loše označen i vrlo stjenovit dio. Put je dalje vodio preko potoka otopljenog leda i klizavih stijena koje čine njihov tok. Čini se da je nastalo olakšanje u momentu kada smo došli o ledenika i stavili dereze i formirali naveze. Od toga trenutka sve je bilo samo fizički posao.. Kretali smo se polako, postepeno usklađivajući pokrete kako bi navez tekao dobro. Vrijeme je i dalje bilo lijepo iako prilično hladno.. Prve zrake sunca pružile su dodatnu pomoć dok smo se približavali samome vrhu Grand Paradiza. Već iz daljine gledamo stijenu, vrh, i divimo mu se. Na samoj stijeni se počinje osjećati gužva koja je na planini. 100-tinjak ljudi, na malom prostoru od kojih većina nesmotreno grabi i tračak šanse da se probije prije drugih. Mi smo se ponašali naravno vrlo kolegijalno i propustili sve one koji su silazili. Ostavili smo cepine, skratili navez i krenuli derezama po stijeni ka samom vrhu. Prešavši nekolike prepreke na samoj stijeni bili smo tu, na vrhu, sretni, zadovoljni, puni poštovanja prema ovoj planini, prilično brzo smo izvadili zastave i obavili fotografisanje na vrhu. Silazak sa stijene nije bio puno različit od uspona, osim o samom putu trebalo je voditi računa i o nervoznim penjačima od kojih su neki pokušali čak i cepine da nam uzmu ali ih je Milan u tome spriječio. Vrh je osvojen u 9:45, opet nešto ranije od planiranog.Visinska razlika je oko 1300 m.n.v. Povratak do samog doma tekao je vrlo brzo, silazili smo dugim brzim koracima, puni zadovoljstva. Nakon, odmora i piva u domu krenuli smo dalje da se spustimo još nekih 800 m.n.v. do kampa u mjestu Pont odakle smo i krenuli. Nakon silaska, tuširanje, jelo i kafa a zatim u šator na spavanje i odmor od ovog prelijepog ali prilično iscrpljujućeg dana.
16.07. Nakon buđenja, kafe i pakovanja kreuli smo u Šamoni odakle je planiran uspon na Mon Blan. Čim smo došli u kamp i namjestili šatore krenuli smo u sam grad kako bi obišli prodavnice i dokupili još po nešto opreme šta nam je nedostajalo. Gradić je prelijep sav u znaku alpinizma i skijanja, zapanjujuće arhitekture ali na žalost i vrlo loše a nadasve skupe usluge.
Iako je kiša padala cijelu noć i vremenska prognoza koju smo uporno pratili na recepciji kampa nije bila ni malo optimistična a uz to ni voz nije radio što je značilo dodatnih 600 m.n.v. po veoma, veoma lošem vremenu, mi smo ipak odlučili da krenemo sledećeg dana pa po dogovoru dokle stignemo.
17.07. Dolaskom pred žičaru i sami smo mogli viđeti nevrijeme koje nas čeka, planina je bila poptuno u magli i padala je sve jača kiša. Žičara je na odredište došla za tren i mi smo se umotani kabanicama koje smo kupili u poslednji čas, zaputili šinama voza koji na našu žalost taj dan nije radio. Vrijeme je stvarno bilo užasno, vjetar je nosio pokrivače sa ranaca, čupao podmetače a kiša je padala, ponekad se činilo sa svih strana. Sjećam se Mirelinog komentara „ a kako su lijepi ovi predjeli, stalno se mijenjaju“ a nama su čitavo vrijeme glave oborene a pogled uperen u pragove i kamenje pruge koju korak po korak prelazimo.. Najblaže rečeno, monotono. E onda je došlo i naših pet minuta tako da je na stanici do koje voz ide vrijeme počelo da se popravlja, tako da je uspon narednih 800 m.n.v. išao ipak prilično lakše. Iako smo kreuli prilično kasno (15:20) u dom Tet Rus (3170m.n.v.) stigli smo u 20:50. Čime smo bili prilično zadovoljni.
18.07. Krećemo na uspon do doma Di Gutije (3817 m.n.v.) u 10:30 časova. To je tehnički najzahtjevnia dionica ovog uspona a i na njoj je prelazak čuvenog kuloara, mjesta na kome su odroni kamenja vrlo česta i frekventna stvar. Na našu sreću snijeg je padao već danima i taj dio smo prošli bez problema jer se kamenje nije odranjalo. Nastavili smo po prilično velikom nagibu preko stijena i grebena putem koji je tek u gornjem dijelu osiguran sajlama koje ipak ulijevaju neku dodatnu sigurnost. Vrijeme je loše, nekakva blaga mećava a i prilično je hladno. Konačno u domu Di Gutije (3817 m.n.v.) i 14:30 je časova. Čekali smo s nestrpljenjem 6 časova kada je bilo dogovoreno da znamo ima li mjesta za spavanje ili moramo razapinjati šatore. Nikome nije bilo do šatora vrijeme se stalno pogoršavalo a uz hladnoću tu je bio i vrlo jak vjetar. Dobili smo krevete i vrlo brzo otišli na spavanje zbog odmora pred sutrašnji pokušaj uspona na Mon Blan. Vremenska prognoza nam nikako nije išla na ruku, svi su se ili vraćali ili odustajali od daljeg uspona ali mi smo ipak odlučili pokušati.
19.07. U 3:30 krenuli smo na uspon. Vrijeme je bilo loše i svakim korakom postajalo je sve gore i gore. Neke su ekipe otišle prije nas, pratili smo ih po svjetiljkama. Cilj je bio sklonište Valot pa tu da se donese odluka da li nastaviti ili ne. Međutim već nakon 200 metara visinskih ja se nisam mogao boriti sa nevremenom i vjetrovima čiji su me udari znali i oboriti. Oslobodio sam se naveza i sa Draganom koji takođe nije mogao dalje, krenuo nazad dok je ostatak ekipe nastavio hrabro prema Valotu. Povratak je bio užasan, nanosi snijega pokrili su tragove tako da nismo znali kuda smo došli, vjetar je postajao jači i znao nas je oboriti sve češće. Neprestano sam razmišljao o ostatku ekipe koji je nastavio jer zna da ih čekaju i gori problemi od ovih kroz koje mi prolazimo. Čim smo došli u dom i ugrijali se počele su dolaziti razne ekipe koje su stigle do utočišta Valot i vratile se nazad. Naš tim je ostao u Valotu boreći se sa snom koji je došao svima a i hladnoćom koja je bila intenzivirana vjetrom. Nakon šoljice vruće vode, i povremenog skretanja sa staze, koja nije postojala od nanosa, tim se oko 11:00 časova na moje lično oduševljenje vratio. Oni su bili poslednja ekpa koja je odustala taj dan. Živi i zdravi, nakon odmora krenuli smo nazad do doma Tet Rus gdje smo imali rezervisano spavanje. Pri silasku naša Tanja je pala i pri tome jako uganula nogu, svojom snagom i upornošću uz pomoć ekipe ipak se spustila u dom Tet Rus.
20.07. Nakon potvrde će po Tanju to jutro doći helikopter i mi smo krenuli nazad u Šamoni. Ovaj put voz je radio pa iako se radilo o spuštanju svima nam je to bilo veoma drago. Tek tada smo počeli razmišljati o usponu kao nečemu što je prošlo. U jednu ruku žao nam je zbog neosvojenog vrha a u drugu opet, sretni smo što smo se ipak svi vratili živi i zdravi a i spremni da se ovoj planini vratimo što prije. Mon Blan nije planina koja se osvaja samo odlučnošću, snagom i voljom, planina je ta koja će uspon dozvoliti ili ne, što bi planinari rekli ili će se otvoriti ili neće. Za nas ovaj put nije, sledeći put, nadamo se HOĆE!!!
Izvještaj sastavio Bojan Anđelić
0 komentara