Kad god koga od nas koji smo jedan dio života proveli u Hercegovini prvi sumrak zatekne na putu niz Gljivu, najčešće u povratku iz Bileće, vrlo je vjerovatno da će nas načičakne svjetiljke u podnožju, kao okamenjeni fenjeri skotrljani s Leotara, podsjetiti koliko se samo veličanstvenih prizora nalazi čovjeku pravo pred nosom. Čim noć proguta i posljednje damare svjetla, zvijezde se razaspu i čini se da su svjetiljke našeg grada samo blijedi, prizemni odraz nebeskog svoda. Međutim, očigledno ipak dovoljno impresivan. Tako biva uveče. Jutro je, kao sušta suprotnost, mnogostruko svježije, budnije, lakše, jer i sunce živo i orno hrli u novi dan i za sobom ostavlja samo zlatne tragove.
Mi na tome putu, u nedjelju ujutro, sanjivi pogled nismo odvajali od svjetlosti koja se tek pomaljala. Jedina razlika je u tome što smo se peli. Mi, mislim na blizu 20-ak Zubića koji su pošli prema Bileći. A Bileća sama po sebi kao da je ostala jednim svojim dijelom zaglavljena u prošlom vijeku, a drugim zakoračila u ovo moderno vrijeme i sada je samo pitanje koja će od te dvije strane prevagnuti.
Pošli smo, preciznije rečeno, prema planini Babi sa najvećim vrhom Đedom na 1735m. Mogli bismo se slobodno opkladiti da nigdje na svijetu nema tako atipičnog spoja u nazivu planine i njenog najvišeg vrha. A priča kaže da je dvoje staraca hitajući da pobjegne od teške studeni tu pobjeglo u smrt, jer ih je hladnoća okovala. Otuda ih valjda i danas zajedno pominjemo.
Dok smo koračali ka planinarskoj stazi vjetar je počeo fijukati na sve strane. Ajde što je vjetar, nego što je vazduh do zla Boga bio hladan, pa ledio prste, obraze, nos i svako nezaštićeno mjesto na tijelu. A tek lokve, ljudi moji, da se neko u toj muci zaobilaženja blatnjavih barica, koje više i nisu bile barice, nego jezerca, sjetio da ih broji ko zna dokle bi stigao. Prvih 7 kilometara prošlo je tako u iznalaženju što efikasnijih načina da se blato i rosa izbjegnu da bismo nakon toga nabasali na prvi izvor. Znameniti izvor Koritnik na koji su dolazili seljani sa svojom stokom stoji kao dokaz da život opstaje uprkos neminovnosti vremena koje ga nagriza. Koliko se samo ljudi prije nas nadnijelo nad tu vodu i ispružilo ruke da se osvježi. Oni nekad u kalošama, mi danas u gojzericama, oni s torbom koja se ručno tkala noseći kukuruznog hljeba i sira, mi s šarenim torbama, šuškavcem, slatkišima i čime sve ne. Tako… možda kad idemo u planiniu ipak ne idemo iznova, već se samo vraćamo tamo gdje odavno pripadamo. Kako je odmicala ta kružna tura ponudila nam je dugačke, široke livade i ponegdje usamljeni kamen. Ponudila nam je šume bukve i jele, grančice pune šipuraka. Pogled nam se lijepio za čisto, plavo nebo na sjevernoj strani. Vidjelo se Gacko i Nevesinje, Leotar, Mala i Velika Jastrebica, Volujak. Usput smo naišli na male tragove srne i malo veće medvjeda, nekoliko katuna i izvora hladne, iscjeljujuće planinske vode. Od svih prizora najbrižljivije očuvano su djelovale uske staze koje su se provlačile kroz gusto lišće, a doživljaj ne bi bio kakav jeste da se boje na kraju nisu stopile i razlile u jarko crvene, žute i vječito zelene listove. Sve je igralo nekim svojim ritmom i gotovo sigurno samo na ovakvim mjestima jesen ima svoj smisao i sopstvene male radosti. Gazili smo naprijed i na kraju zbrojili 28 kolometara. Kilometara znate čega – čavrljanja, grickanja, premišljanja, ispitivanja, preispitivanja, smijanja, fotkanja, sretanja sebe i drugih. Kad smo se na cilju vraćali onim putem s početka ove priče sunce se lagano gasilo. Izašlo, zvijeralo, ispratilo nam korake i pošlo zajedno s nama. Do nekog novog buđenja… Da smo zdravo!
Helena Brajić
Foto: Brano Janković, Mićo Milošević, Radoš Tabaković, Marko Mrkaić
0 komentara