Orjenski vrh Štirovnik (1651 mnv) ostavio je na nas utisak izolovanog i otuđenog odmetnika koji je silom prilika morao odigrati ulogu domaćina petočlanoj grupi planinara „Vučjeg zuba“. Banuli smo mu nenajavljeni tog toplog septembarskog dana i tako pritjeran uz zid on nam je pokazao svoju prijeku narav, ali i čistu dušu.
Domaćinstvo nad kojim Štirovnik bdije je klasični ljuti krš sa svim tipičnim karakteristikama o kojima je mnogo pisano na ovoj internet stranici. Ono što ga odvaja od ostalih vrhova je sveska utisaka u metalnoj kutiji sa tek nekoliko popunjenih stranica. Tu su svoja slova upisali rijetki koji su posjetili ovog vitalnog starca, skamenjenog metuzalema koji živi sam, ali sebi dovoljan.
Svakog jutra ovog čiču budi miris Jadrana i po vedrom danu on uživa u pogledu na tamo neka Elafitska ostrva, pozdravlja svoje komšijske vrhove i ogoljene munike. Ne osvrće se taj na djeliće „urbane“ Hercegovine, trebinjska naselja Vinograde i Goricu koji se jedini jasno vide iz njegove perspektive, niti na grandioznu branu Grančarevo i jezero iza nje. A i zašto bi rušio svoj mir diveći se dostignućima ljudskog roda!? Njemu je i više nego dovoljno ovo carstvo u kome provodi bezbrižne milenijume. Čini se da smo mu mi samo zasmetali.
I ne bi nas začudilo da je ovaj delija, s vremena na vrijeme, namjerno sa litica iskašljavao snažne lavine koje su pokrenule odrone, a kojih smo se nagledali i naprelazili na putu ka njegovom domu, i to samo da bi ljudima zameo svoj trag. I sigurno su mu munje saveznice pomogle da spali pokoje drvo sa crveno-bijelim krugom. Pa ipak, popadale i ogaravljene, ove bukve nisu sakrile sve te nama dragocjene mrvice od Ivice i Marice, tako da Štirovnik nije uspio u svom naumu da nam pokvari sve prethodne pa ni ovaj pohod.
Po svemu sudeći, naš domaćin bi zaista mogao biti neki čovjekomrzac. Ovakav stav mu nećemo uzeti za zlo i štaviše, možemo shvatiti to kao njegovu besprijekornu vrlinu, naročito kada usput ugledasmo plastične boce, konzerve i ostalo smeće, tragove drvosječa kojima planina „donosi hljeb“. Ironija je što smo se upravo prije tog prizora šalili kako bi bilo zgodno neko šipražje kroz koje smo se provlačili nazvati „polje prutova za djecu“. Sada kada bolje razmislim, bolje bi bilo sve te prutove namijeniti odraslima, bez razmišljanja.
Ne čudimo se gnijevu planine i groblju bukvi koje je ostalo kao opomena na njenu ćudljivu narav. Jer zaista, nesaglediva je spoznaja o tome koliko ljepote, ali i surove, razorne moći leži u tajnama prirode.
Kad je već riječ o opasnostima, mi smo se usput zabavljali i strategijom koju ćemo primjeniti u slučaju susreta sa mrkim medvjedom, s obzirom na to da smo prelazili preko njegove teritorije, gdje su prilikom nekih prethodnih uspona viđeni tragovi ovog svaštojeda. Čak je bilo pomena o patentiranju jedne naprave koja bi nam pomogla da ga zaplašimo ukoliko se pokaže da je agresivan, što je na sreću svih planinara veoma rijedak slučaj.
I dok čovjek razmišlja o jednoj, nerijetko sasvim zanemari mogućnost neke druge opasnosti. Na udaljenosti od samo jednog metra od staze, u truloj, oborenoj bukvi, savio se u jednu gutu cijeli bataljon od nekoliko stotina pčela. Ni na kraj pameti nam nije bilo da ih zagledamo i prebrojavamo, te smo odlučili da se što prije udaljimo od te vrijedne, ali vjerovatno ljute i sinhronizovane družine. Bolje da ne pomišljamo šta bi bilo da je neko od nas kojim slučajem spustio ruku ili ugazio u ovu vibrirajuću smjesu. Tu nam skovani plan za susret sa mrkim medvjedom sigurno ne bi pomogao.
Zbog ovakvih, nepredvidljivih prilika, u prirodi bi bilo idealno ostati nevidljiv i neprimjetan onda kada to poželimo. Ali, eh, kada bi to bilo moguće i izvodljivo! Mada, nekima je ta privilegija i podarena i to bespovratno. Jedna usamljena bukva iznad staze je toliko prigrlila kamenjar ispod sebe da smo je jedva primjetili i zbog boje koju je poprimila dodjelismo joj titulu bukva –kameleon. Neke nisu imale toliko sreće, pa su čak zaradile i izdaleka vidljivu izraslinu koja ih je zauvijek obilježila i donijela im nadimak tumor-bukva.
Štirovnik se usput zabavljao praveći nam dovitljive smicalice. Čak se potrudio da markira on nas, a možda smo mu na kraju bili i simpatični kada je shvatio da mu nismo neprijatelji. Tako smo se, ušavši u polje neke čudne, paperjaste, visoke stabljike, ogrnuli bijelim percima i tako nakinđureni krenuli dalje. Pošto niko od nas nije strasni poznavalac svih travčica, ostaje za sada nepoznato koja nas je to biljka tako smjelo zasula svojim blagoslovom.
Tročasovni uspon i jednako dug spust nisu nam bili naporni. Bez problema i dužih pauza grabili smo nezahtjevnom stazom, prvo kroz šumu, a kasnije zadnjim i kraćim dijelom po goletima. Lampica za oprez palila se samo u par navrata, i to kada smo prelazili već pomenutu dionicu gdje je lavina odronila čitavu padinu kojoj ta pozicija sigurno nije konačno odredište. Na kraćem potezu smo odradili odpenjavanje, a preostali komad te septembarske šetnje je uglavnom prošao skoro kao tura sa oznakom „laka“.
Vremena je bilo i za branje gljiva, sakupljanje plodova šipurka, majčine dušice, vrijeska. A na kraju i za čišćenje granja duž novootkrivene biciklističke staze prisamim Ublima koja bi mogla poslužiti kao lokacija za trku poput one u Žakovu, samo što ovoj novoj ideji tek treba smisliti naziv i dati krila. Kako kažu naši biciklisti, staza je odlična, dovoljno široka, ponegdje i sa većim nagibom u punim krivinama, skrivena u hladovini krošnji i prekrivena ostacima lišća.
Tako nas je Štirovnik ispratio i ostavio tačno kod stuba zarasle, neupotrebljive žičare, koja se ukazala kao prvi prag „civilizacije“, a mi mu zahvaljujemo na neobičnom gostoprimstvu uz naš tradicionalni pozdrav
„ Da smo zdravo!“
Izvještaj sastavila: Ana Vlatković
0 komentara