Odmah sam zaključio da pored svih stvari koje mi trebaju za boravak u Norveškoj, nemam mnogo mjesta za gomilu planinarske opreme, već sam ubacio nešto osnovno. Na put krećem direktnim letom iz Ćilipa put Osla. Čim je avion poletio sjetih se dijela stihova iz jedne pjesme:
„ I sve diše jednim Duhom,
a ja letim u vazduhu.
Na orijentu svijetlome,
na konjicu krilatome,
letim kao ljudska misa
ko bi bolje i opisa.“
Oslo, Norveška, dočekuju me vesela lica, Maja, Ivana, Vlado 🙂 Odmah sam načuo na radiju da je zadnje tri godine Oslo najskuplji grad na svijetu, pa jel bar mogao da preskoči ovu kad dolazim ja iz države „Banana stejt“ (čitaj BiH).
Nije trebalo da prođe mnogo vremena da bi sa Ivanom pošao put Crvenog krsta Oslo, da upoznam ljude i prisustvijem obuci iz Prve pomoći, tačnije pripremama za državno takmičenje. Državno takmičenje se održava u gradu Stavanger na jugo zapadu Norveške, ima dobrih 550 km, solidnm putevima, jedina mana je to što je na auto putu ograničenje 100 km/h, aa nema šanse da vozim tako sporo.
U regionu Stavangera nalazi se i jedan od poznatijih fjordova, Lisefjord (Lysefjorden), specifičan jer je preko 40 km okružen stijenama. Neke stijene se vertikalno nadvijaju i preko 1000 metara nad morem. Ima tu mnogo lijepih mjesta, al ovaj put naš cilj je Šegar bolt.
Brod u fjord dolazi do početka septembra, mi smo malo okasnili, te moramo autom. Na put kreće nas troje, Anahita, Ivana i ja. Kiša, sad pada , sad ne, penjući se vijugavim putem, prolazimo kroz neobične krajeve. Na svakih malo ima neko jezero, visoki vodopadi koji padaju iz planine, omanja vikend naselja sa drvenim kućicama i simpatična sela. Kako razlikovati vikend naselje od sela, tako što u selu ima crkva. Uskoro dolazimo na polaznu tačku, vidikovac Ojgardstolen , tu uredno parkiramo vozilo, obučemo se onako „kišno“ i laganim koracima uz planinu. Kažu da ovde ne udaraju gromovi, ipak ja skidam metalne lančiće i priključke, te ih ostavljam u auto.
U samom početku sve sama stijena, zbog strmine i klizavosti, pomažemo se gelenderom. Penjemo se na prvo uzvišenje, odakle nema druge nego opet da se spustimo u malu udolinicu kroz koju vijuga potok, drveni mostić. Iz te doline opet se kreće uz brdo, opet je klizavo i na nekim mjestima više su nam ruke od pomoći. Gelender je napravljen od metalnih lanaca. Opet mi na neko brdašce, pa opet moraš da siđeš stotinjak metara i pređeš neki veći potok, al nema mostića, već nekoliko skakala (nekoliko većih kamenja koja vire iz vode). Uspješno to mi pređemo pa opet uz brdo. Mučimo se pomalo tražeći oznake (markacije) magla je velika kiša u naletima vjetra. Inače markacije su u obliku slova „T“ , onako crvenom ispisane, na mokroj stijeni, bez bijele koja naglašava crvenu, posebno u magli, teško je primjetiti.
Kada smo već postigli visinu, tada se krećemo valom stijena koje se nadvijaju nad obalom i morem, U nekim momentima vjetar odnese sve oblake i pruži nam šansu da vidimo prostor u kome se nalazimo. Uz oblake malo fali da ponese i nas, al eto ponio sam ja tri litra vode, aaa vode đe god zagaziš 🙂
Uskoro stižemo do jednog putokaza, koji nam pokaziva nekoliko različitih pravaca, aa jedan je i naš. Držimo se toga pravca i silazimo u omanji kanjon kojim protiče potok, nakon dvijesta metara na kraju kanjona ugledamo Šerag bolt, kamen koji je uglavljen između dvije stijene. Voda iz potoka pada na deset metara prije kamena. Nalazimo fino mjesto u zavjetrini, gdje mjenjamo dijelove odjeće, ostavljamo stavri i krećemo da se fotografišemo.
Vjetar koji se zbija između stijena ima takvu snagu da vraća vodu koja pada u vodopadu, kad gledaš vidiš da kiša pada naopako, ka nebu. Pomislio sam, mogao bi ovaj vjetar nekoga da gurne sa ove stijene. Uglavnom nema nikakvo osiguranje. Koliko vidjeh ta dva metra prilaza preko neke stijene su podjednako opasna kao i samo šepurenje na stijeni. Kad već doskočiš na stijenu koja je uglavljena, tada se ne gleda dole već samo pravo. Dole je ambis,prema unutra gdje pada vodapad je 800 m. visine, a prema vani je obala i morska pučina na preko 1000 m . visine. Znači gledaj samo onoga što te fotogafiše , a taj se nalazi u kanjonu naspram tebe. Aleee, mi se tu lijepo fotografišemo, aa oduševljenje nastupa tek kada smo sve završili. Jedemo pomalo voća i od sreće skakućemo, i ispuštamo krike oduševljenja 🙂
Tako napuštamo to magično mjesto i krećemo nazad. Magla nam otežava i povratak, ponegdje zastajemo i tražimo markacije. Opasnost je u tome da krenemo niz pogrešnu neku stranu koja vodi dole ka moru, aa stijene su klizave, opreza nikada dosta. Lagano se spuštamo koristeći gelender, kiša nikako ne prestane, par puta i proklizavamo.
Po povratku na vidikovac, pijemo čaj, jedemo čokoladu, sabiramo utiske. Ono dvoje što nas uslužiše , pitaju odakle smo jer vide ćirilicu na našim majicama i sliku vuka. Kažu „VUČKO“ tako se na bugarskom kaže, aa oni su iz Bugarske. Dalje je sve rutina, sjedamo u auto i vraćamo se u grad Stavanger.
Toliko o Norveškoj lijepoj jeseni.
Izvještaj sastavio: Aleksandar Janković
0 komentara