U kalendaru aktivnosti PD „Vučji zub“ iz Trebinja, drugi vikend oktobra rezervisan je za tradicionalnu akciju „Uspon na Vučji zub i vrhove Orjena“. Akcija traje tri dana, a obuhvata uspon na vrhove  masiva Orjena uz obavezan uspon na Vučji zub (1805), vrh po kome je društvo dobilo ime.

Prethodne tri godine vrijeme nije išlo planinarima na ruku, zbog loših vremenskih prilika – kiša i atmosferskih pražnjenja,  plan akcije je mijenjan a staze skraćivane. Pripremajući ovogodišnju akciju osluškivale su se vremenske prognoze, a sve je optimisički ukazivalo da nastupa miholjsko ljeto u pravom značenju tih riječi.

Na ovogodišnjoj manifestaciji održanoj od 10. do 12. oktobra učešće je uzelo više od sto planinara iz dvadeset društava sa područja bivše Jugoslavije, osim iz Makedonije (ovo im služi kao pozivnica!). Prvi su pristigli planinari iz Vojvodine i već u petak ispeli najviši vrh Orjena – Zubački kabao (1894). U popodnevnim i večernjim satima u petak pristigli su i drugi učesnici i smjestili se u planinarskom i izviđačkom domu u selu Tuli. Veliki broj na ovu akciju dolazi godinama, a raduje činjenica da je bilo gostiju – društava koji na ovoj manifestaciji učestvuju prvi put (Tuzla, Dubrovnik,  Istočno Sarajevo, Brčko, Mostar… ).

Zavisno od fizičkih sposobnosti i sklonosti, domaćini su učesnicima  stavili na raspolaganje tri dobro uređene staze –  laku: Ubla – Pirina poljana – Dobri do – Ledena pećina i nazad; srednje tešku: Ubla – Rastiješ do – Velika Jastrebica – Dobri do – Ubla i tešku: Ubla – Rastiješ do – Velika Jastrebica – Vučji zub – Dobri do – Ubla.

U subotu ujutro organizovan je prevoz do izletišta Ubla (1020), odakle se polazi na uspon. Sa starta je krenulo stotinak planinara uzrasta od 7 do 77 godina… ne, ispravka – u ovom slučaju od 9 mjeseci do 80 godina! Najmlađi učesnik – Jakov Đajić (Visokogorci Crne Gore), ima tek devet  mjeseci, znatiželjno posmatra masu oko sebe iz udobne nosiljke na leđima oca Aleksandra; najstariji učesnik je Boško Ilinčić iz Sombora – 80 godina.

Poseban pečat ovogodišnjoj manifestaciji dao je dolazak dragog gosta iz Slovenije – Milana Simića; sina Živadina Simića, – utemeljivača nekad najvećeg trebinjskog kolektiva Industrije alata Trebinje i pionira organizovanog planinarenja na ovim područjima. Od prije dvije godine, staza koja vodi do najvećeg vrha Orjena na području Hercegovine – Velike Jastrebice (1865), nosi njegovo ime.

Nakon dvadesetak minuta laganog hoda i blagog uspona, grupa dolazi do Rastiješ dola, odakle se skreće za Veliku Jastrebicu. Desetak učesnika se odvaja i nastavlja ka Pirinoj opljani i Dobrom dolu, ostali skreću lijevo i nastavljaju Stazom Živadina Simića.  Staza se strmo uspinje  vijugajući  kroz gustu bukovu šumu, koju postepeno zamjenjuju četinari  – borovi i munike – orjenski endem. Posle nešto više od sat hoda, staza izbija se na čistinu i do vrha – otprilike osamdeset minuta –  vodi samim grebenom Jastrebice.

Kolona se otegla i, posle nešto više od tri sata, svi učesnici, ukupno 85 planinara, su pristigli na vrh. Slijedi odmor, okrepljenje, uživanje u  pravom ljetnjem danu, prekrasanom vidiku – kao na dlanu vidi se veći dio Orjena,  Lovćen, Bjelasnica, Leotar, ali i udaljeni vrhovi u Crnoj Gori, Hercegovini i Hrvatskoj, more kao nadohvat ruke, dalmatinska ostrva; škljocanje fotoaparata, upisivanje u svesku posjeta, zajedničko fotografisanje sa zemlje i iz vazduha. Oba naprijed pomenuta učesnika – nastariji i najmlađi – su savladali usponmali Jakov blaženo dremucka u nosiljci, a imao bi čime da se pohvali – još sa sedam mjeseci je osvojio dosta veće vrhove – Vlasulju (2336) i Prutaš (2393)!!!

Nakon četrdesetak minuta na vrhu, nekoliko učesnika se vraća ka Ublima istim putem, dok ostali produžavaju grebenom ka Vučjem zubu. Posle petnaestak minuta razdvajanje – jedna grupa silazi  zasad nemarkiranom stazom u Pirinu poljanu, gdje su domaćini spremili čaj i kolače. Druga grupa nastavlja prema Vučjem zubu izuzetno atraktivnom ali i zahtjevnom stazom. Staza dijelom prolazi kroz Kršeljev mramor – kraški predio koji valjda samo Hercegovina može da iznjedri – kao nož oštre stijene, provalije, škrape, eksponirane stijene…dovoljno je reći da se tih 2,5 kilometara prelazi za oko dva sata. Nakon kraćeg zadržavanja na Vučjem zubu (pedesetak planinara, za ovakvu težinu staze rekordan broj), fotografisanja, upisa u knjigu utisaka, grupa silazi u Dobri do (1303)  i nastavlja ka Pirinoj poljani, odakle se nakon osvježenja  skupa sa planinarima iz prve grupe vraća na Ubla.

Po povratku na Tuli slijedi ručak, i ovaj put su članovi Odreda izviđača Trebinje pripremili vojnički pasulj; ove godine, po svim ocjenama, za nijansu bolji od prošlogodišnjeg, koji je po svim ocjenam, „bio najbolji na svijetu“!!!

Poslije ručka  odmor (i pas legne dok se ručak slegne!!!); naveče – pečaćenje knjižica, podjela zahvalnica učesnicima i svima koji su pomogli organizaciju i zabava uz muziku uživo do kasnih sati.

Nedelja je rezervisana za aktivnosti po izboru – uspon na neki od vrhova, obilazak Trebinja i okoline i slično.U popodnevnim satima – pakovanje opreme i povratak kućama. Na kraju, uz želju da se opet vidimo, završavamo ovaj izvještaj tradicionalnim pozdravom trebinjskih „zubića“ – DA SMO ZDRAVO

 

Izvještaj sastavio: Miroslav Kovačević

                                                          

                                                                  

                                                                 

 

  


0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.