Kada prilazite vještačkom jezeru Alagovac, nastalom šezdesetih godina prošlog vijeka oko 4 km sjeverno od Nevesinja, najteže vam je da povjerujete da ste u Hercegovini. Ako prvi put dolazite, kao potpisana, najčudniji vam je polu-zlatiborski pejsaž, sa livadama, šumarcima, oranicama i svim što uz to ide.
A kada dođete na samo jezero, smješteno u, mahom, crnogoričnoj šumi, sa brojnom zalivima, uvalama i mrežom šumskih puteva — još vam je teže da povjerujete da je to vještačko jezero. Ali zato nemate problema da izaberete uvalu za kampovanje koja odgovara baš veličini vašeg društva i broju šatora.
Tako su planinari „Vučjeg zuba“ 17. septembra kasno popodne, odnosno kombi ispunjen planinarima od 7,5 godina pa nadalje i predvođen kolima vodiča Daria Rajkovića, već u drugom pokušaju našli odgovarajuću uvalicu za logorovanje pred uspon na vrh Zimomor (1920 m.n.v.). Istina, to je najviši vrh na planini Crvanj, smještenoj sjeverno od Nevesinja, ali nije toliko visok, niti iz „zlatiborske perspektive“ izgleda posebno opasno, da se ne biste malo i čudili imenu. Vidite jednu kamenitu, kupastu formu, koja se uzdiže iznad crvanjskih šumaraka i pašnjaka. Mislim, djeluje moćno, ali nije baš da prepada…
Istina, put nije markiran, ali zato smo u nedjelju izjutra dobili dva vodiča iz ljubinjskog PD „Soko“ — Dragana i Velibora, inače dobre poznavaoce Crvnja, koji namjeravaju markirati uspon na Zimomor. Kada su oni vidjeli trebinjske „vučiće“, počev od Nikole Anđelića (7,5 godina), Milene Anđelić (12), Filipa Janjića (13), preko mlađih i starijih „vukova“ i osjetili atmosferu jedne pozitivne zajednice, možete i pretpostaviti — oduševili se ljudi „Vučjim zubom“.
Naš vodič Dario Rajković ostao je da čuva logor, a mi smo se odvezli za njima do zaseoka Prkovići, odakle su nas poveli na uspon. Ništa opasno, obična hercegovačka livada (kamenje se podrazumijeva), a skoro pa vertikala. Srećom, završila se baš kad sam pomislila da nema kraja. Veći dio uspona, do same „kupe“ Zimomora, nije bio baš pretežak, ali traži priličnu kondiciju. I odgovarajuću obuću. Zato je Nidža-junak-i-po, koji je zbog žulja na nozi krenuo u sandalama — posavjetovan da na travnatoj livadi prekine uspon. A i jedan dio ekipe je radije ostao s Nidžom u tom pejsažu.
Sam uspon na Zimomor za standard „Vučjeg zuba“ i nije posebno težak, zbog „stepenastog“ uspona na vrh; a od ostalih traži da se stisnu zubi. Tako su na vrh prvi izašli Milena Anđelić (12) i Filip Janjić (13), a bilo nas je i koji smo se popeli uz Božju pomoć. A kad, konačno, izađete na Zimomor — samo vam se kaže njegovo ime. Mislim, vjetar vam ga kaže… Sam pogled sa vrha pruža se jugozapadno na planinu Velež, a sjeverozapadno prema Prenju, sjeverno na Visočicu, sjeveroistočno na Treskavicu, prema istoku na visoravan Morine, kao i visoke grebene Lelije i Dumoša na Zelengori.
Snažan vjetar i hoće-neće kiša su nas potjerali da silazimo sa Zimomora najbrže što smo mogli. U logoru druga priča, pa smo bez žurbe spakovali šatore. Put od Nevesinja do Trebinja nije baš kratak, pa nas je na njemu stigao i mrak. Iako nas je sam uspon na Zimomor ispunio nekim mirom, tek taj završetak dana sa svojom bez-saobraćaja-vožnjom po mraku — bio je pravi kraj jednog potpuno ispunjenog dana.
Izvještaj sastavila Vesna Kešelj.
0 komentara