8.5. 2011.
Rekviziti spremni, scenografija od pamtivjeka postavljena, a uobičajeni kostimi otpakovani za još jedan nastup. Uloge su podijeljene, mada nisu sve dobro uigrane.
Za manje iskusne aktere biće to gladijatorska borba, a za smjelije i odvažnije samo sportska vježbica za neku važniju premijeru. Kameni amfiteatar, čuven po imenu „Subra“, pozornica je na kojoj nije lako igrati jer je publika, iako malobrojna, poznata kao vrlo zahtijevna. Ipak, našoj skupini nije prvi put da se baš na ovoj sceni pokloni prkosnim munikama, stijenskim gromadama, sniježnim padinama i zaraslim pasovima. Uvjereni da ćemo se već nekako snaći radosno krećemo u pohod kamenoj ljepotici željni dobre drame.
Ova priča počinje na keju kod Kamenog mosta u Trebinju gdje se 8.maja ujutro u 8 sati sastala grupa planinara, spremnih da sunčanu nedelju ne provedu ispijajući kafu u nekom od gradskih lokala već po sasvim drugačijem scenariju. Mjesto radnje se ubrzo premješta u susjednu Crnu Goru, ali ipak ostajemo na domaćoj teritoriji i „našoj kući“ – masivu Orjena. Po prelasku graničnog prelaza „Zubci“, skrećemo lijevo ka selu Kruševice i uskim krivudavim putem preko kamenitih padina i ozelenjelih livada stižemo do sledećeg sela po imenu Vrbanj. I tu je kraj vožnje, a početak šetnje koja će nas koštati skoro 8 sati planinarenja, livadarenja i „kamenarenja“ , ali i puno gratis momenata koji su ovog vikenda zaista bili „na akciji“.
Ledničkom dolinom i šumarcima koji se smjenjuju sa livadama grabimo ne gubeći vrijeme i zagrijavamo se za uspon na jedan od najljepših vrhova Orijena. Grupa od petnaestak hercegovačkih planinara bila je jača za jednu crnogorku i jednog švajcarca, ali ne samo da smo bili internacionalni već i po mnogo čemu raznoliki. Odnekud nam se pridružio i lovački pas i vijerno nas slijedio skoro do samog vrha, što će se pokazati kao veliki poduhvat za njega. Ovaj put su i životinje dobile značajnije uloge u našem komadu, te je pored psa na scenu neustrašivo izašao i jedan poskok. Sačekao nas je na kamenu pored staze, a nešto kasnije i drugi sasvim mladi primjerak i to su bili trenuci kada su mnogi od nas po prvi put uživo vidjeli ove svima poznate opasnosti krša.
Kroz bukovu šumu koje je već uveliko dobila majsko zeleno ruho laganim hodom po jesenjem zaostalom lišću prikradamo se srcu amfiteatra i prvo stižemo do Sniježne jame. U njenom grlu snijeg je već dobro okopnio i u odnosu na neke prethodne uspone kada smo na Subru išli u nešto surovijem i sniježnijem aprilu sada smo mogli i da je malo bolje sagledamo. Uspon na Subru je po mnogo čemu drugačiji ako idete u različito doba godine. Čak i mjesec dana može da napravi toliku razliku između dva pokušaja uspona i stazu učini posve drugačijom, a ponegdje i neprepoznatljivom, toliko da se zapitate jeste li ikada prije tim putem uopšte i prošli.
Ali ono što se na Subri nikada ne mijenja i uvijek ostaje ogoljeno i nadaleko uočljivo su njene strme litice koje se sada uzdižu i do 300 metara iznad nas čineći jednu od alpinističkih rijetkosti Orijena. Oblik amfiteatra daje nam šansu da okušamo i njenu akustiku po kojoj se običan govor čuje i na 3 km udaljenosti.
Tu počinje zahtijevni dio uspona i ne prestaje do samog vrha, koji se sada čini tako nedostižan a samim tim i izazovniji. Kamene gromade svih veličina i oblika ovdje u njenom srcu izdrobljene su u najneobičnije i najnepravilnije tvorevine, rezbarene godinama udruženim snagama lednika, lavina, vjetra i vode.
Strpljivo savladane prepreke ređaju se jedna za drugom dok visinu polako postižemo prvo siparištem, a onda i sniježnom padinom, krećući se bočno i oprezno. Koračamo polako ka „vratima Subre“, prolazu u amfiteatru koji označava kraj jedne a početak druge etape uspona. Ako ste kojim slučajem filmofil, stijene koje ćete tu vidjeti mogu vas podsjetiti samo na prizore iz filma „Avatar“ jer će vam se učiniti da su poletjele nebu pod oblake baš kao u scenama ovog savremenog 3-D ostvarenja. Diveći se nesvakidašnjem prizoru, prolazimo pored u kamen uklesanih munika i hvatajući se za njihova otvrdla debla, prelazimo na drugu stranu litice do uske staze.Tamo nas čeka provalija ali i „drugarica“ sajla, spremna da nas preko uske staze nad ambisom prevede do bezbjednije i pitomije strane planine.
Ulažemo još malo truda i koncentracije, rukama hvatamo oslonce po grubim stijenama i još uvijek naoružani oprezom i živom željom da u poduhvatu uspijemo, polako prilazimo njenoj visosti. I konačno naš trud dobija smisao. Fina, pitoma Subrina kupola, obilježena kamenom na kome piše brojka 1679 mnv, ukazuje se mnogo drugačija od svega što smo prošli da bi je osvojili. Travnati mekani pokrov uzdigao se nad liticama koje smo ostavili pod sobom. Livada na vrhu pripremila je kratko konačište za naša umorna tijela i mnogi se zaista spustiše da na ovom čardaku odrijemaju koji momenat u sijedećem, polusijedećem ili ležećem položaju.
Ne izostaje ni okrepljenje za nepca, te se uz domaći hljeb, sendviče i slatkiše razgovor zaori i prosu po okolnim vrletima. Popisaše nas kao i uvijek u knjigu posjetilaca, uslijedi i fotografisanje sa zastavom društva, a na vrhu nas zatekoše i planinarikoji su došli iz pravca Herceg Novog i popeli vrh pitomijom stranom planine. Ovaj put nam se horizonti nisu otvorili jer su oblaci koji su se gomilali sa svih strana, nošeni vjetrom, prelazili preko planina koje su ostale sakrivene za naše oči. I to je bila jedina glad koju nismo utolili tog dana.
U povratku još više vodimo računa o bezbjednosti, pazeći pri silasku niz zaleđene sniježne padine. Zaobilazimo vruljke bez mnogo padova i proklizavanja i trudeći se da „ne šaljemo“ kamenje onima ispod sebe, svi uspješno prolazimo zahtijevni dio spusta koji završava dole kod već pomenute Sniježne jame. Naravno, bez podrške i pažnje naših iskusnih članova društva koji su vodili računa da pomognu na manje bezbjednim djelovima staze, ovaj spust bi za pojedine bio mnogo dramatičniji. Kada su i ti momenti prošli, došao je i onaj kada napuštamo Subrinu pozornicu i privodimo svoju predstavu kraju, pitajući se koliko smo dobri bili i upoređujući ovaj nastup sa nekim od prethodnih. Usput dogovaramo i neka sledeća gostovanjima na drugim pozornicama prirode koja nas čekaju u tek započetoj sezoni planinarske godine.
A do tada: DA SMO ZDRAVO!
Izvještaj sastavila Ana Vlatković
0 komentara