Najljepši mjesec u godini i dobro raspoložena ekipa „zubića“ bili su ove tople jesenje nedelje sjajni sastojci recepta za planinarski padišpanj kojim nas je priroda Orjena obilato počastila, ne traživši ništa zauzvrat za taj starinski dezert osim da je ne povrijedimo. Da joj ne ukrademo mir i spokoj, da joj ostavimo njenu čistoću netaknutom i, ako joj se svidimo, da joj opet dođemo u goste. Eto, samo to je tražila ova skromna domaćica.
Dan su obilježili najljepši vremenski uslovi koje smo mogli prizvati. Toplo, ali ne previše. Sunčano, i to sasvim. Vidljivost – poprilično dobra. Šta još možete poželjeti za početak jeseni!?
Kao što kaže opis na novoj internet stranici našeg društva, staza prema vrhu Kabo se preporučuje svima koji ne znaju odakle početi istraživati masiv Orjena. Krenućete od Planinarskog doma na Ublima, pored vikendica na lijevu stranu, preko livada i pašnjaka, te makadamskim putem. Ubrzo put ulazi u gustu, borovu šumu i tu počinje pravi uspon. U neka doba, tj. poslije 500 metara, sa makadama se odvaja planinarska staza udesno, na greben, čijom ivicom bezbjedno, kroz šumarke, nastavljamo ka vrhovima koji su naš današnji cilj. Usput smo svratili i na jedan izdvojen vidikovac sa koga se pruža lijep pogled na okolinu Ubala i Orjenska vrhove i može se reći da ovdje završava staza za planinare početnike. Ako ste prošetali samo do ove tačke, napravili ste dobar, prvi korak u svojoj planinarskoj karijeri.
Mi nastavljamo dalje, a u nastavku već prelazimo iz lake staze ka srednje teškoj i pod samim vrhom čak teškoj. Taj krševiti, strmi uspon, dug oko 200 metara uskoro će biti obezbijeđen sajlom, a to nas jako raduje jer će ga onda moći koristiti i manje iskusni planinari. Nakon što smo savladali tu dionicu, uslijedilo je okrepljenje na vrhu (1419 mnv), ganjanje jednog guštera da bi ga fotografisali, te slikanje sa zastavom društva i uživanje u pogledu na veliko prostranstvo našeg Orjena, vrhove Crne Gore i ostrva u Dalmaciji.
Tu, naravno, nije kraj uspona cijele grupe. Ali za dvoje naših članova jeste i oni se vraćaju nazad zbog radnih i školskih obaveza. Šest nas ostalih nastavljamo putešestvije i ubrzo prilazimo tehnički zahtjevnoj stazi duž koje treba biti izrazito oprezan jer slijedi lomatanje gore-dole po oštrim stijenama od kojih su neke eksponirane. Staza je lijepo obilježena i ovdje je savjet: samo pratite markacije, pažljivo i polako se krećite, a vi vještiji dodajte ruku ostalima i biće to očas posla uspješno savladana dionica. Toga smo se i mi držali i bez ikakvih problema savladali taj dio. Poslije toga „pjesma“. Isključili smo komande za pojačan oprez i prepustili se uživanju uz travnate nizbrdice i uzbrdice tako da je i tempo kretanja na toj sljedećoj dionici ka Šišavcima bio nešto brži.
Ali nismo žurili, jer priroda Orjena je domaćica koja nije pripremila samo padišpanj. Gozba je bila obilna i pažljivo servirana na centralnom stolu ove kuće na Šišavcima, a trpezom su dominirali kolači od okolnih vrhova, kiflice od stjenovitih gromada, zeljanica od borove šume i meza od listova ljekovitih trava. Bile su tu i čačkalice od munika i escajg od oborenih grana. Kakva gozba!?
U svim tim ukusima i mirisima ove gastro – planinarske priče uživala je ova mala družina. Zahvalni domaćici na ukusnoj hrani za dušu polazimo iz njenog doma, siti i napojeni, ispunjeni, ali i pomalo neveseli jer privodimo kraju ovu našu jednodnevnu avanturu. Radujemo se domaćoj kafi u domu koja kao da je već nekako izdaleka opojno zamirisala i istovremeno uživamo silazeći idiličnom šumskom stazom koja u suprotnom smjeru vodi na Jastrebicu. Dolazimo i do ploče koja nas podsjeća da je to staza posvećena Živadinu Simiću, pioniru planinarstva u našem gradu.
I tako, pomalo zastajkujući, više hodajući, dan nekako prođe ispunjen sakupljanjem živopisnih sjećanja i upijanjem svih tih darova majke prirode, a ona, kao i svaka brižna majka, spakovala je nešto hrane i za ponijeti i tutnula nam svakom po zavežljaj pod mišku. Da se nađe! I tako, dok pišem ove redove, odlučih da odmotam svoj zamotuljak, jer nekako opet ogladnih, kad ono tamo – svega pomalo, a ponajviše nekog slatka od miline koje grije dušu i krijepi srce satkano od sjećanja, sve dok ta živuljka zvana čovjek polako ne smekša poput sunđera ili u stvari, baš poput padišpanja s početka priče. A do neke sljedeće planinarske trpeze DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
Fotografije: Mirko Lučić, Mićo Milošević i Igor Škero
Video uspona na Kabo iz 2019. Igor Škero
0 komentara