Kišni sati kasnog novembra i decembarske hladne večeri svojski se potrudiše ovih dana da me prikuju uz topli šporet pa me tako ugrijanu odjednom otjeraše za sto i računar i podsjetiše me da sam nestašni đak koji nije napisao svoj domaći zadatak.
A davno je i sebi i svima obećao.
Kažu i više puta.
Te se brže bolje sjetih da je zaista tako. Jer krajnje je vrijeme da udahnem život jednoj septembarskoj planinarskoj avanturi i čarobnim štapićem ili možda bolje olovkom, a ponajbolje tipkanjem po tastaturi – od naizgled običnog sjećanja načinim planinarski izvještaj.
A ta priča ide ovako…i nikako drugačije 😉
Dakle, bješe to u septembru. Ove godine. Dvojac Miloš i Ana kreće na svoj pažljivo isplaniran višednevni planinarski poduhvat. Destinacija – Srbija. Koja Srbija? E pa ovako, prvo južna, onda istočna, a zatim centralna. Jer naše su ture švedski sto. Za svakog ponešto.
Tamo gdje ćete prošetati potkovicom
Gdje ćemo prvo? Paaaa… neka bude do Niša i Niške Banje jer tamo se sakrila Suva planina, a mi je moramo pronaći jer smo načuli da ima oblik potkovice. A ko ne bi volio da pronađe potkovicu? A tek da prošetate potkovicom? Jer svi smo mi na ovoj planeti u potrazi za svojom potkovicom i srećom koju ona nosi, a neki od nas je i (do)žive upravo na ovakvim putovanjima. Planiramo da obiđemo oba kraja te iste potkovice i svjedočimo nestvarno lijepoj prirodi. Nadamo se da će nam baš ova amajlija donijeti sreću u nastavku avanture jer tek smo na startu, a sljedeće destinacije su nam Stara planina, Ovčar i Kablar.
A sad malo statistika i korisne, a i pokoja beskorisna informacija 😉 Elem, za dva dana obilaska Suve planine uspjeli smo da dođemo do tri planinska vrha, pređemo oko 30 km sa ukupno 1800 m visinske razlike. Vrhovi koje smo popeli prvi dan su Sokolov kamen (1523 mnv) i Trem (1810 mnv). Do ova dva vrha krećemo sa polazne tačke, planinarskog doma na Bojaninim vodama (860 mnv) do koga smo iz Niške Banje stigli autom, nešto užim i krivudavim putem kroz sela južne Srbije, pa oprez u vožnji nije na odmet. Sam uspon je bezazlen i nema eksponiranih dijelova na koje biste trebali obratiti pažnju. Put vas prvo vodi kroz šumu, a kasnije kada dođete do prevoja Djevojački grob (1311 mnv) dalje uglavnom koračate goletima sa nezaboravnim pogledom na okolni pejzaž. Mi smo imali veliku želju da na ovoj planini doživimo „zlatni sat“ tj. svu onu raskošnu svjetlost u drugoj polovini dana (naravno zbog ljepših boja na fotkama) pa smo i taj „luksuz“ platili tako što nas je u povratku uhvatio mrak. Nije baš prijatan osjećaj koračati gustom šumom u pomrčini uprkos spremnim čeonim lampama. Sve ima svoju cijenu pa i taj kolorit koji nas je očarao.
Sljedeći dan dan smo se odvezli na sasvim drugu stranu naše „potkovice“ i popeli Divnu Goricu (1389 mnv), najsjeverniji vrh Suve planine, a do njega ćete stići preko sedla Preslap . Na ovom usponu za razliku od prethodnog dana nismo sreli nikoga od drugih planinara tako da je Divna Gorica bila divna samo za naše oči. Tu nas je uhvatila i kiša, ali se nismo dali obeshrabriti i vrh smo ipak doživjeli i to s pogledom na cijelu potkovicu.
Tamo gdje žubore spašene rijeke
Trideset tri kilometra od Pirota, u vikend naselju Vrelo na Staroj Planini nalazi se naša sljedeća baza tj. ušuškani apartman u rustičnoj vikendici s pogledom na dolinu Dojkinačke i Jelovičke rijeke , a iznajmili smo je po povoljnoj cijeni jer smo domaćinima bili prvi gosti iz Bosne i Hercegovine. Neki fini ljudi 🙂
Divotu i ljepotu Stare planine, smještene u Istočnoj Srbiji, teško je dočarati riječima. Bolje je pustiti prizore zabilježene fotoaparatom da pričaju priču o nadaleko čuvenoj krasotici koja lijepo stari. Ovaj put naš cilj je vrh Tri čuke (1937 mnv) na samoj granici sa Bugarskom. Počev od Arbinja, strogog rezervata prirode, te preko prevoja Beleđe i pored Vražije glave, fino uređena staza dovela nas je do cilja gdje smo na samom vrhu uživali u pogledu na Bugarsku i okolne vrhove na granici, među njima i popularni Midžor koji smo doživjeli prošle godine u ovo doba.
Tako smo obišli i drugi kraj Stare planine, ali ona je toliko neodoljiva da namjerno nismo otkrili sva njena blaga kako bi ostavili nešto i za treći, pa i četvrti povratak ovoj ljepotici. I možda ih zaista ne treba mnogo otkrivati niti objašnjavati kako doći do ovdje jer su se izgleda neke zle sile nadvile nad Starom. Naime, iako je ovo zaštićena oblast, sječa šume je vidljiva na obodu rezervata i dok se oko nje steže taj okrutni obruč na nekoliko mjesta svjedočili smo gomilama naslaganih debala koja tužno čekaju transport. Ovaj predio je bogat gustim šumama smrče, ali i endemskim vrstama niske kleke i bora krivulja. Tu žive i mrki medvjed i veliki tetrijeb koji je ugrožen upravo zbog sječe šume. Na jednom dijelu staze na oko pedesetak metara udaljenosti pred nama se ukazalo nekoliko srndaća, ali su nam prebrzo utekli u šumu te nismo stigli da ih uslikamo. Jedino smo vjevericu uspjeli fotografisati.
Nad ovom ljepotom jedno vrijeme prije par godina sunce je zaklanjao još jedan tmurni, veliki oblak, a to je najavljena izgradnja mini hidroelektrana koje bi Dojkinačku kao i druge rijeke Stare Planine zatvorili u cijevi i betonirali im korita. Srećom ljubitelji ove planine iz Pirota i cijele Srbije artikulisali su svoje protivljenje i protestima uspjeli odbraniti od istrebljenja sve te lijepe virove, vodopade, povremene i stalne tokove, a Grad Pirot je na kraju izbrisao iz novog prostornog plana lokacije za gradnju mini hidroelektrana na Staroj planini. Mi smo u povratku sa ture posjetili vodopad Tupavicu, vir Arbinje i Draganov vir. Naježili smo se od pomisli da je sve to moglo nepovratno nestati.
Tamo gdje čobanica progovara
I na kraju višednevne planinarske avanture stižemo do Ovčarsko-Kablarske klisure u kojoj su se sakrile duhovne oaze u šumarcima ušuškanih manastira, a svi koji ih pohode imaju izbor, doći do njih pješke ili autom. Mi smo, naravno, izabrali ovo prvo i već na samom usponu na Ovčar uvjerili smo se zašto ovu oblast centralne Srbije nazivaju Srpska Sveta gora. Fotografisali smo manastire koji su nam se našli na stazama dok smo hrlili na vrhove. Na žalost, nismo ulazili jer nismo bili adekvatno obučeni. Išli smo malo jačim tempom zacrtali smo cilj da u jednom danu popenjemo oba vrha, i Ovčar i Kablar, iako nisu povezani i dijeli ih dolina Zapadne Morave čiji su nas meandri očarali.
Tog septembarskog dana na Ovčar (985 mnv) nismo samo pošli mi. Usput smo stigli i tridesetak školaraca u pratnji nastavnika i u neobaveznom razgovoru rekoše nam da su učenici jedne osnovne škole iz Čačka. Bilo je lijepo vidjeti tu djecu kako obilaze kraj iz koga potiču i istovremeno uče o prirodnim bogatstvima i kulturno-religijskom nasljeđu ovog podneblja.
Ovčar je vrh kome možete prići koristeći nekoliko obilježenih staza i jednim kolskim putem, a uspon na Kablar (885 mnv) je pravi „A la cart“. Na raspolaganju imate devet potpuno različitih staza, pa izvolite, izaberite onu koja vama odgovara. Variraju od laganih do zahtjevnih. Mi smo izabrali kombinaciju (da, možete i tako) najtežih „keca“ i „petice“ i nešto lakše „četvorke“, čisto da se malo poigramo ponuđenim izborom jer one se prepliću poput paukove mreže. U povratku smo u lepezi staza krenuli onom koja vodi kroz šljivike i livade i oduševili smo se krajolikom. Sela na Kablaru su čudesna, pitoreskna. Negdje se vide tragovi života u njima, a poneka otvorena dvorišta skrivaju neobrane jabuke i kruške koje kao da nas dozivaju da se počastimo njihovim plodovima čekajući da ih neko konačno obere. Tako nas je jedna od staza dovela u šljivik gdje smo stigli na „paljetkovanje“ i lijepo se zasladili. Lavež pasa u daljini nas je malo trgnuo ali se nismo dali uplašiti.
I tako kroz šumarke i livade vraćamo se u našu bazu, a to je Ovčar banja koja svim planinoljupcima nudi brz oporavak u bazenima sa termalnom vodom temperature 34 °C. Mi smo probali ono što ova banja nudi i zaista, super je osjećaj kad se u suton „bućnete“ u topli otvoreni bazen sa pogledom na oba vrha koja ste popeli u istom danu. Do sada nedoživljeno iskustvo i neprocjenjiv osjećaj. Za preporuku svima koji na putu iz Hercegovine za Beograd baš ovdje mogu napraviti pauzu i tokom produženog vikenda uživati u svim čarima ovog kraja.
I na kraju, svjedoci smo vremena u kome sve češće savremeni čovjek poželi da se osami i pronađe mjesto za tihovanje, a planine koje smo obišli ovaj put su idealne destinacije za sve one koji su željni istinskog mira. Radujemo se i usponima u većim grupama jer nose posebnu čar povezanosti u zajednici, ali kada ponekad, u baš maloj grupi, na primjer vas dvoje ili troje, poželite doći u njedra majci prirodi, tad ona kao da shvati da vam je prijeko potrebna i onda ti, onako mali, osjetiš sav taj izliv brižnosti i želje da ti se posveti i čistom ljubavlju olakša sve brige što te otjeraše iz svakodnevnice pravo njoj u zagrljaj. Zato dragi moji planinoljupci, bježite gdjegod možete i kadgod uspijete pronaći slobodnog vremena jer eskapizam može biti interesantan hobi koji ne podrazumijeva samo bijeg od života i stvarnosti i izbjegavanje odgovornosti kao što mnogi riječnici kažu. To je i filozofija života po kojoj upravo bježeći u prirodu spoznajemo sebe i planetu koja nam je dodijeljena na čuvanje. Pomjeramo svoje granice i gradimo jedan svijet koji nam postaje sigurno utočište, a nižemo uspomene koje nam niko ne može ukrasti.
Do nekog sljedećeg bijega u planine, DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
0 komentara