Kako jedan prosječni planinar zamišlja idealan godišnji odmor? Šta mislite? E, pa odgovor slijedi u nastavku planinarskog izvještaja u kome vam donosim niz mini priča sa istoka i juga Srbije, upravo tamo gdje su se zaputila dva planinoljupca iz PD „Vučji zub“ u namjeri da svoj godišnji odmor provedu obilazeći neke od tamošnjih najatraktivnijih planinarskih destinacija.

Uspon na Šiljak (1561 mnv) – Rtanj

Sigurno ste čuli a možda i probali Rtanjski čaj, spravljen od više trava koje rastu na istoimenoj planini, smještenoj na istoku Srbije. Rtanj planina predstavlja prirodni fenomen kraškog reljefa. Naglo se izdiže iz ravnice i dobrim dijelom je obrasla u šumu dok je sami vrh go, travnat i u obliku piramide. Zato ga i nazivaju srpskom piramidom. Najviši vrh zove se Šiljak (1561 mnv).

Pošto smo smješteni u malom mjestu Boljevac isplanirali smo da Rtanj penjemo iz obližnjeg sela koje se takođe zove Rtanj. Inače, ovu planinu možete pohoditi iz više pravaca. Ovaj naš je u poređenju s drugima srednje težak.

 Ustajemo rano, čak u 5 da bi izbjegli najavljenu vrućinu i narandžasti meteoalarm. Na improvizovanom parkingu gdje počinje staza zatičemo veliki broj automobila što nas je prijatno iznenadilo. Pitamo se zar je moguće da je neko ustao prije nas.

U prvom dijelu staze prolazimo kroz šumu. Sa strana su šiblje i grmovi kupine, šipurka i nekog nama nepoznatog bobičastog voća. Očekuje nas 922 metra uspona. Polako postižemo visinu i ne osjećamo umor jer je staza takvog nagiba, konstatnog ali ugodnog za peti.

Tokom uspona srećemo nekolike grupe planinara sa opremom za kampovanje koji se vraćaju te saznajemo da su oni na planini Rtanj noćili i dočekali svitanje. Ima li išta ljepše od svitanja na vrhu planine?  Poslije sat ipo uspona izlazimo iz šume kada nam se ukazuje piramidalni vrh, a na stazi ispred nas primjetno je prisustvo velikog broja planinara. Jedni penju, a drugi silaze sa Rtnja.

Stižemo na vrh i primjećujemo ostatke zidova kapele za koju smo saznali da ju je 1934.god. izgradila Greta Minh u čast pokojnog muža, Juliusa Minha, tadašnjeg vlasnika rudnika uglja u podnožju planine. Kapelu su srušili vandali devedesetih godina prošlog vijeka, vjerujući da će u njoj naći skriveno blago. Na samom vrhu veliki broj planinara koji uživaju u lijepom jutru i pogledu na planine koji seže s kraja na kraj Srbije. Tu smo proveli nekih 40 minuta, doručkovali i  na kraju se slikali sa zastavom društva. Kada je statistika u pitanju, za uspon i silazak nam je trebalo oko 5 sati hoda, a prevalili smo nekih 14 kilometara.

U povratku opet konstatujemo kako je Rtanj baš prometna i popularna destinacija i čudimo se čestim grupama i čitavim porodicama koje srećemo a koje su na uspon krenuli tako kasno po ovako vrelom danu. Nismo ih brojali ali po slobodnoj procjeni na planini smo sreli oko 250 planinara.

U povratku se spuštamo do sela Rtanj gdje na svakom koraku možete vidjeti putokaze koji vas vode do kuća ispred kojih mještani prodaju Rtanjski čaj i druge domaće proizvode kao što su med te džemovi i sokovi od divljih plodova.

Fotografije: Rtanj

Uspon na Midžor (2169 mnv) – Stara planina

Nakon uspona na Rtanj već sutradan prije zore napuštamo Boljevac, čak u 4 da bi poslije dvosatne vožnje preko Knjaževca stigli do podnožja Stare planine i Planinarskog doma „Babin zub“ gdje ostavljamo auto i krećemo put Midžora. Željeli smo da što ranije započnemo uspon jer na stazi skoro cijelom dužinom nema šume ni hladovine koja bi nas štitila od još jednog vrelog dana u najavi. Već u prvoj strani srećemo one kojima zavidimo tj. planinare u povratku sa Midžora na kome su dočekali svitanje. U razgovoru s njima saznajemo da su u pitanju dvije velike grupe iz Niša i Beograda koji su stigli autobusima i koji su noćas oko 3 već bili na vrhu čekajući užitak u najljepšim bojama horizonta. Pokušali smo da prebrojimo koliko puta smo rekli „Zdravo“ i „Dobar dan“ ali nam dosadi brojanje i ostali smo na procjeni da smo tog posljednjeg dana avgusta na Midžoru sreli oko 350 planinara. Zaključili smo da je ova planina još i prometnija od Rtnja.

Kada je u pitanju staza, planinarskih markacija nema, ali postoje putokazi koji vam u suštini i ne trebaju jer skoro cijelom dužinom uspona vidite vaš cilj, sami vrh, a do njega vas vodi put koji su utabali terenci i planinari a ponegdje imate i nekoliko izbora staza koje birate po sopstvenom nahođenju. Uglavnom, sve staze koje tu vidite vode na Midžor. Kada smo se približili vrhu, mi smo se čak odlučili da se popenjemo stazom kojom se najrjeđe ide ona izlazi na greben kojim ćete do Midžora stići sa konstantnim pogledom na obe strane planine, Bugarsku i Srbiju. Stara planina inače pripada sistemu Balkanskih planina koje se pružaju od Crnog mora na istoku pa sve do Vrščke čuke na zapadu. Dužina planinskog sistema iznosi 530 km, a samo malim dijelom pripada Srbiji na jugoistoku zemlje. Najviša tačka je vrh Botev (2376 mnv) u Bugarskoj, a u Srbiji Midžor (2169 mnv).

Krećući se grebenom nailazimo na nekoliko graničnih stubova koji nam jasno govore kuda ide granična linija između dvije države. Na samom vrhu upoznajemo grupu Piroćanaca koji su došli terencem. Kažu da često tu dolaze i jedan od njih nam pokazuje u daljini Dunav i dodaje da smo počastvovani što uživamo u tom prizoru jer vidjeti ga sa Midžora je rijetka prilika.

Opet doručak, slikanje sa zastavom i odmor. Krećemo nazad i dalje uživajući u prekrasnom pogledu na sve strane i dobroj vidljivosti. Usput opet srećemo grupe „kasnih“ planinara koji su pošli na neki popodnevni uspon. Neobično nam je sve to jer smo mi navikli na pustinje penjući vrleti Hercegovine. Milošu je čak sva ta masa ljudi pokvarila ugođaj i uživanje, a meni je bilo simpatično.

Statistika ovog uspona kaže da smo ukupno prešli 16 km, a da stignemo na vrh trebalo nam je 2 sata i 50 minuta. Uspon i silazak zajedno su trajali 5 sati i 17 minuta, a kako kaže aplikacija sagorili smo oko 2700 kalorija.

Teško nam se rastati od tako lijepe prirode kojom obiluje Stara planina, zato nas raduje činjenica što se još sutra družimo sa njenim biserima, Rosomačkim loncima i Kozjim kamenom.

Fotografije: Stara planina

Rosomački lonci i Kozji kamen – Stara planina

Ukoliko ste početnici u planinarenju evo ovo su dvije lijepe pješačke ture kojima se možete počastiti za početak. Prvo idemo posjetiti Rosomačke lonce i povesti vas u vjerovatno najlakšu pješačku turu koja postoji u Srbiji. Potrebno je samo da znate gdje je početak staze, a noge će vas same ponijeti. Najlakše je doći do staze ako se odvezete nekih 30 km istočno od Pirota do sela Slavinja gdje ova mala priča i počinje. Kada uđete u selo prva ulica koja vodi lijevo otkriće vam prvo proširenje gdje možete parkirati auto. Pratite seoski sokak i on će vas dovesti do šumaraka i livada u kojima se čuje žubor rijeke Rosomače čiji tok treba da pratite i ne možete se izgubiti. Tu su i putokazi i već utabane staze kroz šiblje i grmlje i trebaće vam nekih pola sata hoda da dođete do mjesta gdje počinje pravi mali unikatni kanjon. Malo prije kanjona je i stara vodenica koju planinari na svojim blogovima predlažu kao idealno mjesto za kampovanje. Već pri prvom pogledu na kanjon zaljubićete se u sve te oblike koje je voda vajala vijekovima. Interesantno je da kanjon nosi nekoliko imena. Jedni ga zovu Rosomački lonci, drugi Slavinjski lonci, treći Rosomačko grlo ili Rosomačko ždrelo. Kojegod ime da analizirate svako vam govori o tome šta da očekujete pri ovoj posjeti. Slojevito izvajana grotla spojeni jedan sa drugim smjenjuju se i grade niz pod kojim žubori prečista Rosomača. Naše fotografije će vam ipak ljepše dočarati kako to sve izgleda umjesto ovih riječi.

Kanjon je moguće pregaziti u ljetnim mjesecima dok u samom kanjonu postoji i staza koja vodi uz samu ivicu i nudi vam veliki broj kadrova za čitav album fotografija koje ćete kao uspomenu ponijeti kući. Između ulaska u kanjon i vodenice postoji nekoliko stolova i klupa namijenjenih izletnicima za odmor i okrepljenje. Mi smo se tu zadržali nekih sat vremena uživajući u onome što nudi „Srpski Kolorado“ kako ga neki zaljubljenici u prirodu nazivaju.

Pri povratku autom od sela Slavinja do Pirota, negdje na pola puta vidjećete putokaz i početak staze za Kozji kamen (1180 mnv), jedan od najljepših vidikovaca u Parku prirode Stara planina. Ali do njega treba doći i pogled zaslužiti, a nama je do njega trebalo nekih 45 minuta i 3,4 km hoda šumskim putem, livadama i kozjim stazama. Kada smo mi stigli na odredište nebo je već namještalo scenografiju za zalazak sunca, a pred nama se ukazao nestvaran prizor, pogled na Srednji Visok, Zavojsko jezero i meandre rijeke Visočice. Ovo je mjesto gdje fotoaparati i kamere na mobilnim telefonima rade crnački posao. Ne znate kud da gledate a da tamo nije neka ljepota koja ne boli. Zaista prelijepo. A takva vam je i sva Stara Planina, puna iznenađenja i prirodnih bisera. Evo i podatak da se trećina svih vodopada u Srbiji nalazi upravo na Staroj planini. Ona vam otkriva i mrežu od oko 500 km obilježenih pješačkih staza i ono što je najbitnije još uvijek odolijeva urbanizaciji i komercijalizaciji. Napuštamo Staru planinu i idemo tamo gdje ćemo zateći posve drugačiju sliku kada je u pitanju čovjekov odnos prema planini.

Pančićev vrh (2017 mnv) i arheološko nalazište Nebeske stolice (1806 mnv) – Kopaonik

Posjetivši Kopaonik, najveći planinski masiv u Srbiji, bližimo se kraju naše „planinarske turneje“. Ali upravo tu počinje priča o Srebrnoj planini ili Sunčanoj planini kako je nazivaju zbog obilja sunčanih dana.

Kopaonik se prostire pravcem sjeverozapad – jugoistok, dužinom od oko 75 km. Naš cilj je bio da obiđemo neke bitne tačke prostrane površi Ravni Kopaonik kojoj pripadaju i Pančićev vrh, Suvo Rudište, Nebeske stolice i još neki drugi vrhovi. Kažu da je tu najrasprostranjenija šumsko- pašnjačka zona u ovom dijelu Srbije. Ovdje ćete vidjeti četinare – smrču i jelu, a od listopadnih tu su bukova i hrastova šuma.

Endemsku floru krasi Kopaonička čuvarkuća, Pančićeva potočarka i Kopaonička ljubičica. Ako budete imali malo sreće vidjećete srndaća, zlatnog orla ili sivog sokola jer tu je njihovo stanište.

Ovo je mjesto gdje ćete doslovno naći „svoje mjesto pod suncem“ jer ga sunce zaista voli i broji cifru od 200 takvih dana godišnje. Čak ni zimske temperature ovdje nisu preniske, a snijeg počinje padati krajem novembra i tu je do maja, u prosjeku oko 160 dana godišnje.

Za ovaj put odlučili smo pješačiti do Pančićevog vrha i Nebeskih stolica i ta šetnja se može svrstati u kategoriju lakših uspona.  Preporučujemo je i onima sa slabijom kondicijom. Na Pančićevom vrhu se nalazi mauzolej čuvenog srpskog prirodnjaka, ljekara i botaničara, Josifa Pančića. Gotovo je nemoguće prići vrhu i mauzoleju pošto se oko njega nalaze vojni objekti, ograde i upozorenja . Mauzolej je oštećen prilikom NATO bombardovanja ove oblasti 1999 god. tako da se ne začudite kada u ovom dijelu NP Kopaonik, a naročito prema Nebeskim stolicama pored staza ugledate crvene table upozorenja. Dakle, opasno je silaziti sa staze jer je moguće da tu još postoje ostaci kasetnih bombi iako je dosta toga očišćeno akcijama deminiranja 2006. godine. Tužno je kad morate proći pored šumskih jagoda, malina i borovnica a ne smijete se previše udaljavati od staze u namjeri da se malo zasladite.

Kopaonik je poznat i po vodopadu Jelovarnik koji je visok 71 m, i drugi je po visini u cijeloj Srbiji dok se na obroncima ove planine nalaze i termalni izvori i čuvene banje južne Srbije. Tu je i čitav niz kulturno-istorijskih spomenika iz perioda XII do XV vijeka, a arheološki lokalitet Nebeske stolice datira iz poznoantičkog i ranohrišćanskog perioda. Takođe, ovo područje je poznato po ogromnom rudnom bogatstvu koje je ovdje ekploatisano još od srednjeg vijeka. Odmarajući na  Nebeskim stolicama pravili smo pauzu sa prelijepim pogledom na dolinu Ibra i AP Kosovo i Metohiju.

Ono što se nama nije svidjelo na Kopaoniku je ubrzana urbanizacija oko ski centra.Situacija vrlo slična onoj na Zlatiboru.  Na sve strane vidjećete ogromne bilborde koji reklamiraju prodaju apartmana, stanova, te dizalice pored započetih zgrada, vikend naselja. Vidjeli smo i odložene gomile šuta i kabastog smeća pored puta. Zaista ružna slika  i u tim momentima smo poželjeli da se vratimo na Rtanj ili Staru Planinu.  Svjesni smo da Kopaonik predstavlja jednu od najposjećenijih turističkih destinacija u Srbiji i da ovdje ljudi dolaze mahom zbog skijanja ali sve treba da ima mjeru pa i nekontrolisani razvoj ove oblasti. Imponzantan je podatak da Ski centar raspolaže sa 23 žičare. Tu je i snoubord park, osvijetljena staza za noćno skijanje, ski topovi za vještački snijeg, bob staza na šinama, adrenalinski park, zip lajn, kvad vozila i razni drugi zabavni sadržaji. Lijepo je kada se upotpunjava turistička ponuda i otvaraju nova radna mjesta, ali kad se to sve planira treba ostaviti nešto i za istinske ljubitelje onih pravih čari koje samo netaknuta priroda može ponuditi. A do nekih novih planinarskih koktela, putešestvija i avantura u koje će nas ove prašnjave gojzerice same povesti  DA SMO ZDRAVO!

Ana Vlatković

Fotografije: Kopaonik

Video: Kopaonik

Evo i jedan lijep video sa Stare planine:

 

 

 

Kategorije: Izvještaji

0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.