5-7 avgust 2011
Tamo gdje malo koja noga kroči i gdje su nebo i sunce bliži zemlji razasuti su neki čudni krajolici iz kojih je čovjek pobjegao trbuhom za kruhom da bi pronašao obećanu, „sigurniju“ egzistenciju. Sada se taj isti čovjek stidljivo vraća, vapeći za mirom i izgubljenom harmonijom koju samo tu pronaći može i koju je baš tu negdje davno i zagubio.
Znamo da su takvi predjeli na Balkanu mnogobrojni, a sve su brojnije i čete prirodnjaka i planinara koji bježeći od zamorne svakodnevnice potrošačkog društva ovdje pronalaze sve ono što police u šoping centrima i dobro snabdjevenim supermarketima nikada ne mogu pružiti. Zapravo ovdje ćete i pobjeći od svega onog što 21. vijek podrazumijeva i kao vremeplovom prebačeni u drugo vrijeme i drugačije okolnosti dolazite do zaključka da vam baš ovakav “transfer“ i treba samo što to ne znate dok ne probate. Planinari iz Trebinja su odavno osjetili slast bijega ove vrste i rado organizuju prave „zbjegove“ u prirodu. Tako je i grupa od petnaestak „pobjegulja“ krenula iz Trebinja put Podgorice u čuvene Kuče i pridružila se skupini društava iz Crne Gore i Srbije, te su već u popodnevnim satima, u petak, 5. avgusta u njedrima masiva Žijeva raspakovali svoje šatore i otpočeli druženje. Povod je bilo jubilarno, deseto po redu, okupljanje planinara pored Bukumirskog jezera u okviru manifestacije „Dani Gorice“, u organizaciji PK Gorica iz Podgorice.
Pozdravljamo se sa domaćinima, a slijedi i upoznavanje sa već pristiglim grupicama planinara. Kamp podižemo na udaljenosti 1 km od Bukumirskog jezera. Sretni što smo pobjegli pred vrelinom koja nas je pratila od Hercegovine preko Podgorice, izvlačimo iz ruksaka duge rukave i dovlačimo suvo granje da založimo vatru, jer nas je predvečerje već počastilo svježinom kojoj smo se tako radovali. Slijedi večera, sijelo pored vatre, te odlazak po vodu do izvora i konačno konak pod nebeskim svodom u planinskoj noćnoj tišini koju samo povremeno cijepaju krikovi ptica negdje u daljini, rzanje konja na susjednoj livadi i lavež tornjaka iz obližnjeg katuna.
Zora brzo dolazi , ali i odlazi, ostavljajući tragove rose na šatorima, koja uveliko isparava sa prvim zracima sunca, dok se planinari okupljaju podijeljeni u dvije grupe.Tako se oko stotinjak planinara zaputilo, jedni put Surdupa (2184 mnv) i Štitana (2172mnv), a drugi prema Magliču (2142 mnv). Kasnije saznajemo da su neki odvažniji iz prve grupe, njih petnaestak, samoinicijativno popeli i treći vrh, po imenu Pasjak, i tako iskusili vrlo zahtjevan i nimalo naivan poduhvat osvajanja tri vrha zaredom, među kojima je i ovaj posljednji, po svemu sudeći najopasniji od svih koji postoje u ovom masivu. U grupi koja se uputila na nešto dužu ali lakšu turu imali su priliku uživati u pogledu na Rikavačko jezero, jedan od bisera ovog masiva.
Veličanstveni predio „Podgoričkih Alpa“ sa velikim brojem impozantnih vrhova nije popularan među hodočasnicima hramova prirode onoliko koliko zaslužuje. Nije ni blizu posjećen kao Durmitor, a razlog nam nije jasan. Zato su se ljubitelji planina u Crnoj Gori prethodnih godina dobro potrudili i obilježili i uredili veliki broj staza, a dobili su i podršku fonda iz Austrije u promociji i štampanju planinarskog vodiča kroz Žijovo koji će svim zaljubljenicima visokih gora približiti činjenice o ovoj interesantnoj destinaciji.
Učesnici pohoda na vrhove ovog masiva mogli su se uvjeriti te subote da su ovdje glečeri zaista „odradili svoje“. Vrtače, jame, cirkovi, pećine, sedla, klisure i usjeci našli su svoje mjesto pod ovim nebom na čijem svodu se sjatilo više od 20 vrhova preko 2000 mnv. Smješten među kanjonima Male rijeke i Cijevne na granici sa Albanijom, ovaj predio krije i nepristupačne kanjone koji nude uzbuđenja slična onim kao u doživljaju kanjona Nevidio.
Obe grupe uspješno su obavile uspone i vratili su se u kamp u vrijeme ručka, svako sa svojim utiscima, gdje ih je sačekao spremljen pasulj i zasluženi odmor. Varljivo planisnko sunce se potrudilo da osim pečata u planinarskim knjižicama podijeli i prepoznatljive žigove na licima i vratovima za planinare koji nisu uspjeli da se zaštite od njegovih plamenih jezičaka.
Subotu popodne provodimo u odmoru i laganoj šetnji do izvora i Bukumirskog jezera gdje koristimo priliku da usput popričamo i sa ljubaznim mještanima. Na pomen da smo iz Hercegovine još nam se više obradovaše i uz obraćanje sa „braćo Hercegovci“ rado nam otkriše neke interesantne priče iz katunskog života.
Katun je proljetište, ljetište i jesenište za domaćine koji gaje stoku i tu dolaze iz svojih domova na nižim kotama boraveći ovdje samo kada zima sakrije svoje kandže. Katunjani su obično izuzetno gostoljubivi ljudi koji će rado izdvojiti svoje vrijeme za posjetioce i putnike namjernike, počastiti vas kafom, rakijom, a od njih možete pazariti skorup, sir, mlijeko i ostale domaće proizvode i usput saznati sve što vas interesuje o planini, njenim tajnama, ljepotama i opasnostima, te istoriji ovih krajeva. Vrijednost katuna je u njihovoj jednostavnosti i funkcionalnosti uz odsustvo svakog komfora dok je hrana takođe jednostavna, ali ukusna i kalorična, jer ovdje se rade poslovi koji traže snagu.
Mi smo se lijepo družili sa katunjanima u blizini i koristeći njihov izvor saznali smo kakav je ukus vode koja po svim analizama nosi titulu „prva klasa“.
Osim starih katunskih kućica čiji krovovi nose iskrzale limove raznih boja, sa malim prozorima i vratima, primjećujemo i neke primjere novogradnje. Na obližnjem katunu prislonjena je nova kuća u izgradnji, gdje rado boravi njen vlasnik, Rade Ivanović. On je jedan od vikendaša koji se ovdje rado vraća i ulaže u svoje rodno mjesto. Pokazuje nam svoj pčelinjak i sve ono što ga vuče da iz Podgorice, gdje živi, često skokne u Kuče. Nada se da će i njegova djeca jednog dana zavoljeti ove vrleti i shvatiti vrijednost neiskvarene ljepote. Srećan je što u blizini ima izvor i prstom pokazuje na brda gdje neki katunjani muku muče topeći snijeg kako bi imali vodu za sebe i stoku jer žive u bezvodnim stijenama. Iako se nama čini lijep, život je ovdje ipak surov.
Izgled katuna je ponegdje modernizovan tako da nerijetko možete vidjeti da pored stare tipične katunske kuće stoji podignuta nova, planinska koliba na sprat koju mahom koriste vikendaši, sada nastanjeni u gradovima, potomci ovdašnjih seljana. Ovdje dolaze samo u ljepšem dijelu godine, tj. kada je put prohodan.
Oživljavanje katuna u cilju razvoja turizma i turističke privrede značilo bi mnogo širem krugu kako ljubitelja prirode tako i onima koji žele da se upoznaju sa tradicionalnim načinom života naših predaka, a najviše povremenim mještanima koji bi u svemu tome mogli pronaći i ostvarenje svoje egzistencije za kojom su nekad pobjegli u gradove. Mada, nije ni ovdje sve tako savršeno. Ljudi su, naročito oko puta i livada i gdjegod im je zgodno bilo, krčili i uništavali šumski pokrivač, pretvarajući ga u golet. Zato hlada u samom kampu nije bilo, što smo svi primjetili kao nedostatak.
Planinarima može biti interesantan i podatak da ovdje počinje i najatraktivnija pješačka staza u Crnoj Gori koja je duga 160 km i povezuje Bukumirsko jezero u podgoričkoj opštini sa Crnim jezerom na Durmitoru. Oni koji krenu ovom stazom moći će da uživaju u prekrasnim predjelima Žijova,Komova, Bjelasice, Sinjajevine, i Durmitora. Eto ideje za jednu od akcija u kalendaru za sljedeću, planinarsku godinu.
Nedelju su organizatori ostavili svima da je iskoriste po svojim željama. Za one koji su to htjeli organizovan je kraći uspon na jedan od bližih i nižih vrhova. Pojedini su se uputili ka Rikavačkom jezeru, a većina nas iz Trebinja dan je provelo pored Bukumirskog jezera gdje smo uživali u čarima mirne, planinske vode.
Istog dana popodne, bez velike žurbe pakujemo stvari, spuštamo šatore i krećemo put Trebinja. Usput odmaramo sladeći se malinama na obroncima planina koje se lagano spuštaju u dolinu Morače, a tamo nas čeka ljetna vrelina, kojoj smo makar za vikend utekli. Ali nećemo očajavati što lijepi doživljaji brzo prolete jer biće toga još, samo DA SMO ZDRAVO!
Izvještaj sastavila Ana Vlatković
0 komentara