Ideja za odlazak na biciklističko putovanje u Solun se nametnula sama po sebi 2016. godine – kada smo odlučili da odemo biciklima na Krf i tamo se poklonimo sjenima stradalih heroja u surovoj „Albanskoj golgoti“ 100 godina ranije. Povod je istorijskog i pokloničkog karatkera.

Istorijski kontekst. Podsjećanja radi:  na početku rata 1914. i 1915. godine, posle niza legendarnih uspjeha protiv Austrijanaca na Drini, Ceru i  Kolubari, Srpska vojska već dobro izmorena i namučena prethodnim Balkanskim ratovima (1912.-1913.), nije imala dovoljno ljudstva, naoružanja i opreme da se dalje nosi sa višestruko brojnijom  i opremljenijom  A-U  carevinom…. Ipak, hrabra vojska (mahom iskusni borci, seljaci pod voćstvom ingenioznih oficira) nije htjela da položi oružje i preda se nadmoćnom neprijatelju, već se odlučila se na strateško povlačenje nezabilježeno u istoriji. Kompletna vojska, uprava, vlada, trezor, veliki broj civila, vremešni Kralj Petar… gotovo cijela država je izašla iz same sebe i uputila se pješke, u zimu 1916. godine,  preko Crnogorskih i Albanskih vrleti prema obali Jonskog mora. Dalje, uz pomoć saveznika, na oporavak na Krf i Bizertu.U toj „Golgoti“ izmoreni, promrzli i izglednjeli,  pretrpili su nesagledive gubitke u ljudstvu u sniježnim planinama, močvarama, na ostrvu Vido i Plavoj grobnici. Neprijatelj je smatrao da je Srpska vojska prestala da postoji.

Posle samo nekoliko mjeseci oporavka na Krfu, ista ta vojska, u septembru iste te 1916. godine uspjeva da osvoji stratešku kotu  na 2524 mnv – Kajmakčalan! Te tako opet stupa na tlo svoje države pa Kajmakčalan postaje tzb „Kapija slobode“. Bugari (bili na strani A-U carevine) su bili u panici (uzvikivali su:„bježite živi, idu mrtvi“) kad su shvatili da se bore sa Srbima za koje su smatrali da su uništeni u Albaniji.

Konačan proboj fronta desio se 1918. godine… opet Srpska vojska preko Kajmakčaklana uz podršku saveznika probija Solunski (Južni, Makedonski) front, Bugarska je momentalno kapitulirala.. Srpka vojka u narednih  40-ak  dana prodire više od 600 km i oslobađa svoju zemlju a zatim i komšijske zemlje sve od Kajmakčalana, preko Beograda do Zagreba… čemu slijedi pad A-U carevine i kraj Velikog rata.

Dakle,nakon pomenutog pokloničkog putovanja preko Albanije na Krf, ostrvo Vido i Plavu grobnicu… kao logična ekstenzija procesa javila se ideja da organizujemo pokloničko biciklističko putovanje u Solun s dva cilja: 1) da pohodimo vrh Kajmakčalana, kotu 2524 i poklonimo se „Div junacima“ na „Kapiji slobode“, 2) da odemo u Solun i prisustvujemo centralnojRepubličkoj ceremoniji 100 godina od proboja Solunskog fronta na Srpskom vojnom groblju – Zejtinlik.

Nakon odluke usledio je period višemjesečne fizičke pripreme, ogranizovanja i detaljnog planiranja. Tokom tog perioda broj zainteresovanih članova je varirao obzirom da se nije dugo znao tačan datum ceremonije u Solunu, zatim zbog radnih i ličnihobaveza i eventualnih vremenskih neprilika.  Konačno,zakazivanjemtermina s krajnjim ciljem u Solunu 29.09.2018. godine, za put se isfiltriralo i odvažilo 10 članova Biciklističke sekcije P.D. „Vučji zub“.Osmoro biciklista i dva člana logističke pratnje. Od toga, polovina biciklista su maloljetnici! Hrabro! Početak uliva nadu da smo dostojni slavnih predaka. Sve je bilo spremno još samo da odvezemo J

Krenuli smo u zoru 23.09.2018. godine, simbolično iz centra grada, sa Trga Slobode, ispred Dučićevog spomenika herojima Velikog rata –  „Herojima za Slobodu“

Prvi dan: Kilometarski najduža etapa je protekla po planu. Vozili smo preko Crne Gore (Nikšića i Podgorice). Završetak etape je u Skadru, u Albaniji. Svi biciklisti su, etapu dugu oko 180 km, odvezli izuzetno disciplinovano i odgovorno, nije bilo problema i neplaniranih prepreka. Ovu dugu etapu smo vozili bez pratnje, koja je odsustvovala iz opravdanih razloga, i priključila se u Skadru spremna za dalje etape.

Drugi dan: Plan je bio da vozimo etapu od Skadra do Tirane, oko 100 km.  Međutim, vozivši u formaciji vrlo brzo smo „prebacili normu“. Kako smoimali visok tempo vožnje, i u Tirani bili već oko 14:00 sati, odlučili smo produžiti planiranu etapu za još 40 km – do Elbasana.  Grada u kojem su dugo boravile Mošti Svetog Jovana Vladimira (Sveti Jovan ot Elbasan) prvog Srpskog Sveca. Svi članovi su dobro podnijeli ovu neobičnu etapu. Zanimljivo je da se najvećim dijelom voziauto-putem!

Trećidan: Jutro posle kišne noći u Elbasanu nije obećavalo lijep dan. Vozili smo od početka pod konstantno jakim  vjetrom u lice.Okretali smo pedale i u nizbrdicama, ostalo da se i ne spominje. Planirana lagana dionica nam je zadala dosta više napora nego smo očekivali. Uslijedio je i veliki uspon (12% na nekim mjestima) od 8 km na izlazu iz Albanije prema Makedoniji. Konačno, nakon graničnog prelaza ulazimo u Strugu i završavamo etapu u Ohridu.
Iako „išamarani vjetrom“ cvi smo dobro podnijeli put i vožnju,  jedva dočekali da se relaksiramo i šetnjom obiđemo prelijepi Ohrid na „Obali Makedonskog mora“.

Četvrti dan: Krenuli smo iz prohladnog Ohrida orni i upakovani u nekoliko slojeva odjeće. U startu etape  nas je dočekao niz uspona i spustova u rejonu Ohrida, Resina i Bitole. Na terenu smo pronalazili alternativna rješenja za vjetar i neočekivan mraz (izolatore: kese, higjenske rukavice… ). Napuštamo MK i ulazimo u Grčku. Na granici nas dočekuje iznenađenje:ljubazni graničari, policijski šef i patrolna kola pod signalnim  „rotacionim svijetlima“.Eskort služba, sa policajcima koja će nam obezbjediti put do kraja boravka u Grčkoj.Sve na zahtjev BiH ambasade iz Atine koja nam je pomogla u organizaciji ekspedicije. Tako nastavljamo put u Grčku. Zastajemo kod spomenika Drinskoj diviziji, diviziji koja je osvojila Kajmakčalan.Etapu dugu oko 140 km smo završili u Panagitsi, gdje nam je odličan smještaj pronašla pomenuta služba (da napomenemo, pratnja je nekoliko puta vršila smjene patrola tih dana).

Peti dan: Prohladno i vedro jutro,uputili smo se ka prvom cilju putovanja. Prognoze nisu bile obećavajuće, naprotiv. Grčka policija nas je savjetovala da odustanemo od namjere da idemo na planinu (visoku 2524 m.n.v) po hladnoći i jakom vjetru. Ipak, nismo se pokolebali. Krenuli smo iz Panagitse asfaltnim putem, odmah u višečasovni oštar uspon (dug 25 km sa nagibom na pojedinim mjestima i 14%) gotovo nedoživljen za većinu članova. Tako do Grčkog ski-centra Voras na samoj administrativnoj granici sa Makedonijom na oko 2050 m.n.v. Dalje više nije bilo puta. Prešli smo zamišljenu liniju administrativne granice inastavili dalje „off road“ vijugavom i raskopanom stazom. Nalazili smo i rovove, metke, čaure, gelere… koju su nam nijemo pričali o herojskoj borbi, epskih razmjera na ovom mjestu prije 100 g. Po jakom vjetru i vedrom danu smo stigli do samog vrha Nidže – do Crkve Svetog Ilije – spomen kapele Div junacima koju je izgradio Kralj Aleksandar u slavu poginulih vojnika na „Kapiji slobode“. Osvojilismo KAJMAKČALAN!Odali smo počast Herojima i upisali se u knjigu utisaka. Osjećaj je neopisiv i veoma emotivan. U nastavku dana uslijedio je spust niz planinu i vožnja do Edese, gdje smo završili etapu dugu oko 90 km.

Šesti dan: Krenuli smo iz Edese na poslednju etapu planiranogputovanja ka Solunu. Najlakša etapa u dužini od nepunih 90 km po ravnom terenu nas je vodila ka konačnom cilju, destinaciji koja nas je privlačila rastućim intezitetom kako smo joj se bližili iz dana u dan – Zejtinlik. Na Zejtinliku smozatekli glumce i muzičare na generalnoj probi pred sutrašnju ceremoniju obilježavanja 100 g. od proboja Solunskog fronta, manifestacije na kojoj ćemo prisustvovati. Nakon toga, smještaju Solunu smo igrom slučaja (a ništa nije slučajno) našli u neposrednoj blizini Crkve Svetog Dimitrija, pa nam se ispunila i želja da cjelivamo Svete Mošti.

Sedmi dan: Cilj nakon 720 km vožnje i gotovo 8.500  ukupnog uspona. Centralna manifestacija obilježavanja 100 godina od proboja Solunskog fronta. Zejtinlik. Groblje napravljeno na mjestu gdje je bila glavna poljska bolnica u jeku ratu i gdje su se sticajem tih okolnosti sahranjivali prvi preminuli ranjenici. Kasnije je Savo Mihailović dobio zadatak da, koliko je moguće,  eshumira poginuleheroje sadrugih lokaliteta širom fronta i opet ih sahrani na Zejtinliku. Savo je postao i čuvar groblja, naslijedio ga je sin Đuro, pa unuk Đorđe. Vremešni i dostojanstveni čika Đorđe je i danas posvećeni čuvar Zejtinlika, groblja7441 Srpskih heroja i velikog broja heroja drugih naroda, saveznika u ratu, među kojima najviše Francuza, Italijana, Engleza, Rusa… Na ceremoniji  100 g. proboja fronta u Slavu junaka su prisutni visoki zvaničnici Srbije i zemalja saveznika. Priređen je prigodan kulturno-umjetnički program. Prisutni su i brojni građani i udruženja potomaka, klubovi… Mnogima smo bili interesantni zbog načina na koji smo došli u Solun. Fotografisali smo se u majicama koje smo izradili za ovu priliku. „Ponosni i hrabri“ jednostavan slogan na majicama možda najbolje i najtačnije opisuje lično osjećanje kojim smo ispunjeni.

Za kraj

Da parafraziramo i riječi Svetog Vladike Nikolaja Velimirovića: Da nije bilo krvavog Božića na Mojkovcu i golgote u Albaniji ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu!!!

Za zahvalnost… za poštovanje… za ponos… za čast… za Slavu …„Herojima za slobodu“

Izvještaj sastavio: Mićo Milošević

Kategorije: Izvještaji

0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.