DNEVNIK POKLONIČKOG (BICIKLISTIČKOG) PUTOVANJA NA HILANDAR
-Nakon početka materijalizacije ideje o putu na Hilandar biciklima i nakon nekoliko održanih sastanaka iskristalisala se konačna ekipa od 9 entuzijasta i vjernika koji će uzeti udjela u ovom poduhvatu.-Učesnici pokloničkog puta su:
1.Jovan Prcović (vozač pratećeg vozila)
2.Marko Ukropina (tehnička podrška)
3.Vojislav Prelević,67 godina, (učesnik pokloničkog puta na Hilandar `97.g.)
4.Rajko Radulović,60 godina, (učesnik pokloničkog puta na Hilandar `97.g.)
5.Predrag Galić
6.Igor Škero
7.Miloš Milošević
8.Zoran Gudelj
9.Žarko Budinčić (vođa puta)
-Osim određene finansijske pomoći koju nam je uputio gospodin Goran Pavlović,vlasnik firme `Strajko`,sve naše molbe za sponzorstva su odbijene,te smo se okrenuli onoj našoj narodnoj krilatici `uzdaj se u se i u svoje kljuse (biciklo)`.Polazak je određen za 20. Avgust ,dan poslije `Preobraženja Gospodnjeg`,što ima simboličko značenje za nas,što kroz odluku da se pođe na ovaj put,što kroz unutrašnje probraženje svakog srbina koji posjeti izvor naše duhovnosti.
Kao što je i planirano,prikupili smo se ispred manastira Tvrdoš nešto prije 7 sati.Nakon liturgije gdje smo dobili blagoslov sveštenika za naše putešestvije,odvezli smo se do centra Trebinja gdje smo dali nekoliko izjava i intervjua za medije.
-I tako,konačno počinje naš put u 8 sati i 50 minuta.Za taj prvi dan planirano je da stignemo do Žabljaka.Pomalo zbog neprospavane prethodne noći uzrokovano putnom nervozom,pomalo zbog kasnog polaska iz Trebinja,pomalo zbog velike vrućine tog dana,slobodno mogu reći da je ova etapa bila jedna od dvije najteže.U Žabljak stižemo negdje oko 22 sata,nakon pređenih 148 kilometara i 2600 metara savladanog uspona.Smjestili smo se u kamp kod našeg starog poznanika sa ekspedicija na Durmitor,Mine i tu smo i proveli prvu noć.
-Zbog velike nadmorske visine koja prouzrokuje niske jutarnje temperature,sa Žabljaka smo krenuli tek u 6 sati.Negdje na četvrtini pređenog puta stiže nas obeshrabrujuća vijest od Marka i Jovana da je kombi pokvaren i da ne mogu nastaviti da nas prate dok ne otklone kvar.Poslije kratkog dogovora mi odlučujemo da nastavimo naš put bez pratnje i svih naših stvari koje se nalaze u kombiju.
-Nekim slučajem ili proviđenjem,a ja bih rekao ovim drugim,svi imadosmo novčanike sa novcem i ličnim dokumentima sa sobom.Također,rekao bih dejstvom više sile,za taj dan,naš sugrađanin Vlado Karličić,porijeklom iz Sjenice obezbjedio (i platio) nam je smještaj i hranu u Sjenici.Sam njegov angažman oko svega toga skinuo je veliki teret sa naših leđa,gdje zanoćiti i šta jesti,posebno zbog kasnog dolaska u Sjenicu.Taj dan (21.8.2011.) smo prevalili 161 kilometar izuzetno zahtjevnog puta.Sam podatak o 2433 metra ukupnog uspona govori o naporu koji je uložen da bi se savladala ova dionica.U Sjenicu smo stigli u 20 sati i 30 minuta.Vijesti od Marka i Jovana su sve crnje i crnje. Naime,kombi sa logisikom neće moći da krene iz Mojkovca prije utorka ujutro. Opet kratak dogovor šta nam je činiti i odluka da krenemo dalje dokle god smo u Srbiji jer su nam dovoljna lična dokumenta i novac koji su uz nas.
22.8.2011.,ponedjeljak,ustajanje u 6 sati,doručak,priprema i kafa u obližnjem motelu.Zbog temperature koja je bila samo nekoliko stepeni iznad nule,polazimo tek oko 8 sati. Prizori predjeli kojim prolazimo preko Pešterske visoravni zaista oduzimaju dah.Oprema koja je na nama već 2 dana počinje da nam stvara probleme pa odlučujemo da svratimo u Novi Pazar na buvljak i da kupimo po `famozni` komplet šorceva i majica koji će kasnije biti i opjevani od Rajka Radulovića.Za razliku od prethodne dvije etape,ova nije bila pretjerano zahtjevna.Taj treći dan,inače krizni na ovakvim vožnjama,pokazuje znakove fizičke krize na nekim biciklistima,ali Bogu hvala ni u jednom trenutku emocionalne ili duhovne!Vezivna masa ove ekipe koju predstavljaju odluka i cilj koji treba da ostvarimo se pokazala jačom od bilo kojih fizičkih prepreka.
Taj dan smo prevalili 148 kilometara,savladali 1311 metara uspona i stigli u Brus u 19 sati.Na opšte oduševljenje smještaj u hotelu Zvjezda nas je koštao svega po 3 evra a bicikla smo parkirali u sobe gdje smpo i spavali.
23.8.2011.,ustajanje u 5 sati,svježe oprana oprema i polazak iz Brusa ka Predejanima u 6 sati.Nakon dvije strašne i jedne prelomne etape,konačno jedna ravničarska i opuštajuća.Vijesti iz Mojkovca nimalo optimistične,mogu poći oko 15-16 sati,a nama za noćenje u Predejanima trebaju šatori i ostala oprema. Naše napredovanje se odvija po planu bez obzira na velike vrućine i ostale remetilačke faktore.Naravno svraćamo u Leskovac na nadaleko poznati roštilj i pauziramo sat-dva,dok sunce postane malo milosrdnije. U Predejane stižemo u ranim poslijepodnevnim časovima ali zbog odsustva logistike i visokih cijena smještaja u motelu,kvalitetan odmor izostaje.
Miloš i ja kao stari prekaljeni terenac odlazimo da potražimo smještaj u privatnim kućama.Tu upoznajemo momka koji nas upućuje da produžimo u Vladičin Han,još 18 kilometara naprijed i da se tamo smjestimo po pristojnim cijenama.Tako je i bilo,smještaj i hrana nekih 7-8 eura po osobi.Dobre vijesti iz Mojkovca,Jovan i Marko su krenuli i pridružit će nam se ujutro.
Taj dan smo prešli 151 kilometar,stigli u Vladičin Han u 18.00 sati i savladali ukupno 660 metara nadmorske visine.
24.8.2011.Zbog znatno manje nadmorske visine i viših jutarnjih temperatura,ustajemo u 4 sata i polazimo ka Velesu u 5.00 sati. Na opšte oduševljenje sastajemo se sa ostatkom ekipe u osvit dana kod Vranja.Kratka razmjena informacija,izvještaj o cijeni popravke motora na kombiju (800 eura),doručak,dopuna čokoladicama i elektrolitskim sokovima i polazimo dalje ka manastiru Prohor Pčinjski.Pred manastir nas je dočekao veoma jak uspon,koji srećom nije dugo trajao(3-4 km).Mnogi od nas su na toj dionici spoznali koliko su fizički spremni za ovaj poduhvat.
U manastiru smo proveli predivnih sat vremena gdje nas je sveštenik pomazao svetim mirom svetog Prohora Pčinjskog i koji nam je besjedio o žitiju sveca. Nakon duhovnog okrijepljenja uslijedilo je i fizičko ispred manastira u hladovini stoljetnog stabla. Srpsku i Makedonsku granicu smo prošli bez ikakvih problema i nastavili ka Velesu. I ta dionica prolazi kroz predjele Makedonije koji oduzimaju dah svojom ljepotom.Nekoliko kilometara prije Velesa nalazi se jezero Mladost do kog stižemo u 18.00 sati.U svojoj divljini i odsustvu betona lijepo,ali ljudskom nebrigom i aljkljvošću naruženo plastičnim flašama,kesama i ostalim otpadom,do krajnjih granica.
Za taj dan smo savladali 144 kilometra i 1074 metra uspona.
25.8.2011. Jutarnje temperature su toliko prijatne da nam omogućuju da ustanemo u 4 sata i krenemo dalje u 5 sati.Putujemo kroz ravnu Makedoniju zavidnom prosječnom brzinom.Prevaljujemo po 30-40 kilometara čak i bez pauze za vodu. Tridesetak kilometara prije Gevgelije,odnosno granice sa Grčkom,tokom odmora dolazi do promjene plana.Naime,za predzadnji dan je bilo planirano da provedemo u hotelu nadomak Soluna i da se tu kvalitetno odmorimo.Ali zbog velikih troškova popravke kombija i visoke cijene smještaja u hotelu (25 eura po osobi) a na prijedlog Vojislava Prelevića i Rajka Radulovića koji su ovaj put prešli pješke,odlučujemo se za alternativni pravac ka Dojranskom jezeru.Tu smo se smjestili u kamp svi zajedno za 20 eura.U kom je uzgred budi rečeno vrijeme stalo prije 40 godina.
Ta etapa je bila najkraća od svih,prešli smo 127 kilopmetara,savladali 758 metara uspona i stigli na cilj u 14.00 sati za ukupno 5 sati i 51 minut vožnje.
26.8.2011. Posljednji dan našeg puta na biciklima.Izuzetno topla noć,ustajemo u 3 sata a na biciklima već u 4 sata.
Grčka granica je svega nekoliko kilometara od kampa i prelazimo je također bez ikakvih problema još tokom noći.Odlično napredujemo,i ako se isključe mali problemi oko snalaženja na nekim raskrsnicama sve ide po planu.
Ova dionica nam je bila najduža i nakon 199 kilometara pređenih i 10 sati vožnje stižemo u Uranopolis u 18 sati i 50 minuta po našem vremenu ili sat kasnije po Grčkom.Opet problemi sa cijenom smještja i zbog toga se vraćamo u Jerisos,nekih 15-20 kilometara nazad,gdje je kamp mnogo jeftiniji nego u Uranopolisu.Zaboravih da spomenem sreću i oduševljenje na našim licima u momentu dolaska podno pirga u luci Uranopolisa.Većina nas prije ovoga nije ni znala koliko može. Još jedna crtica za koju će svi,osim učesnika ovog puešestvija ostati uskraćeni je `Pavlović servis`.O čemu se tu radi,mi znamo…:)
27.8.2011.,28.8.2011.Jerisos,kupanje,odmor,punjenje baterija u svakom smislu. Dva rezervna dana koja smo predvidjeli za neke neočekivane situacije srećom nismo morali da iskoristimo u putu pa smo mogli da se opuštamo na obali od naporne sedmodnevne vožnje. Nedjelju popodne,dan pred polazak na Hilandar odlazimo u posjetu Kakovu,metohu manastira Hilandar,koji se nalazi 10-15 kilometara od Jerisosa.Tamo nas je sa istorijom i namjenom metoha upoznao otac Momo,inače predivan čovjek koji ima odgovor na sva pitanja.Također u Kakovu su prihvatili da nam pričuvaju bicikla dok smo mi na Holandaru.
29.8.2011. Ustajanje prije 6 sati da bi se spakovale sve stvari i oprema i da bi smo stigli do 7.30 sati u Uranopolis do biroa Svete Gore gdje treba da nam izdaju vize za put u monašku državu. Sve protiče bez problema i već u 9.45 sati polazimo feribotom `Sveti Pantelejmon` ka luci Jovanica.U luci nas čeka luksuzni minibus koji je prijatno iznenađenje u poređenju sa prošlogodišnjim vojnim kamionom koji nas je prevozio do manastira.Nakon dvadesetak minuta,stižemo,slobodno mogu reći,na jedan drugi prostor i jedno drugo vrijeme od onoga u kojem mi obični smrtnici i grešnici živimo. Da nema dva krana koji služe obnovi Hilandara i nekoliko pomoćnih novotarija,čovjek bi pomislio da se vratio nekoliko vijekova unazad kroz vrijeme. Gostoprimac Goran nas je dočekao i ugostio kao najrođenije a jedan od monaške bratije upoznao sa pravilima ponašanja i načinom na koji živi manastir,čega i mi treba da se pridržavamo.Dobili smo smještaj u predivnom konaku,tik uz manastir.
Nakon večernje službe prelazimo odmah preko puta u trpezariju kralja Milutina. I zaista kada se uđe unutra atmosfera i ambijent su takvi da očekuješ da će se na vratima pojaviti sam kralj Milutin.
Sve je čudesno od hrane koju jedemo do fresaka koje su oslikane na zidovima i do žitija svetaca koje čita jedan od monaha dok traje večera.Nakon večere se ponovo vraćamo u crkvu da cijelivamo mošti svetog Pantelejmona,svetog proroka Isaije,svetog Trifuna i drugih svetaca.Odmah zatim smo prisustvovli akatistu Majci Božijoj. Manastirska pravila propisuju rani odlazak na počinak,tako da smo u posteljama već u 21 sat.
Ustajanje u 6 sati i odlazak na jutatrnju liturgiju u 6.45 sati.Zaista je velika privilegija i blagoslov prisustvovati bogosluženju koje se od Svetog Save do danas nije mijenjalo. Iz svakog kamena i svake pore crkve zrače minuli vijekovi i nebrojene liturgije i bogosluženja Gospodu koje je monaška bratija Bogu služila.
Po završetku liturgije ponovo odlazimo u trpezariju na ručak,jedan od dva obroka koliko se jede na Hilandaru. Dnevnik bi bio znatno siromašniji ako bih izostavio oca Nikanora koji nam je oba dana provedena na Hilandaru uljepšao svojim besjedama,savjetima i druženjem.Na rastanku prvog dana rekao nam je da ga `obavezno` posjetimo sutradan prije polaska u vinskom podrumu kojim on upravlja.Opet smo tamo bili privilegovani da čujemo njegove mudre besjede i da dobijemo po flašu manastirskog vina koga inače nema u prodaji.
30.8.2011. Opraštamo se od Hilandarske bratije i krećemo put luke Jovanica odakle će nas feribot `Sveti Pantelejmon` prebaciti dalje do Uranopolisa gdje nas čeka kombi kojim putujemo nazad kući.
Usput još jednom svraćamo do Hilandarskog metoha Kakovo da natovarimo bicikla i da se oprostimo od gostoprimca Milivoja i oca Moma koji komplikovane dileme čini jednostavnim…
Negdje oko 16 sati definitivno krećemo ka Trebinju.Putešestvija duga oko 700-800 kilometara i 20 sati vožnje po putevima svih kategorija vrijedno je spomena.Moram pomenuti da naše predstave i predrasude o Albaniji kao o zemlji `betonskih bunkera` i tamnom vilajetu uopšte ne stoje.
Naime to je između ostalih pozitivnih stvari koje sam tamo primjetio i zemlja sa puno hrišćanskih bogomolja, pravoslavnih i katoličkih,lijepim i ukusno osvijetljenim glavnim gradom i stanovništvom spremnim na komunikaciju i pomoć.
Stižemo u Trebinje narednog dana 31.8.2011. pred ¨caffe¨ Azaro,gdje nas dočekuju naši prijatelji i poznanici.Nakon osvježenja koje su nam priredili `momci`iz Azara,idemo svojim porodicama još nesvjesni Bogougodnog pokloničkog puta kojim smo prošli.
Slava Bogu i Svetom Savi,stigošmo svojim najmilijim u zdravlju duše i tijela,AMIN!!!
Sastavio Žarko Budinčić.
0 komentara