Vremenska prognoza za prvi dan jula bila je i više nego obeshrabrujuća. Tropski talas. Najtopliji dan ljeta. Crveno upozorenje u svim medijima. Ne krećite nikud po danu bez prijeke potrebe, itd. Trebinjski planinari su baš po sred tog datuma odlučili da pokažu malo prkosa i lude smjelosti u namjeri da osvoje tačku sa šifrom 2.386 mnv, onu sa koje se sve vidi kao na dlanu, najnedostižniju u cijeloj Republici Srpskoj i BiH.
Čak se nismo potrudili ni da poranimo i olakšamo sebi muke, te smo iz Trebinja krenuli tek oko 8, a u Nacionalni Park „Sutjeska“ stigli u 11 sati kada smo i započeli tročasovni uspon. U Trebinju bi rekli, „Kud vas đavo nosi po najgorem čelopeku!“
Kreme za sunce sa najvećim faktorom zaštite, marame, kačketi, dugi rukavi, litri i elektroliti. Sve je spremno za gladijatorske udare plamenih jezičaka koji itekako znaju pokazati svu nemilosrdnost planinskog sunca.
I baš sada kada vas zamalo uvjerih da smo mi neka grupa smjelih vitezova, dovoljno ludih i hrabrih za jedan tropski podvig, moram da vas razočaram. Potrebe da se junačimo zaista nije bilo. Ni u tragovima. Priroda je ovaj put na nas potrošila sve zalihe svoje velikodušnosti. Cijelim putem nas je milovala odmjerenim dozama ljetnjeg povjetarca, dovoljno svježeg da nam olakša disanje pri naporu i da snagu za svaki sljedeći korak.
Petnaestak planinara „Vučjeg zuba“ odlučilo se za Poštarev smjer. „Čađa“ i ostala vozila ostavljamo na jednoj livadi u Dernečištu gdje i počinje staza neobičnog naziva.
Prvih sat ipo pješačenja prolazimo najlakši dio staze, kroz šumarke klekovine, šipražje, livadama preko visoravni okrenute ka kanjonima Pive i Tare koji se u daljini naziru s lijeve i nadvijenim liticama Maglića s desne strane. Usput posmatramo golema siparišta kako se kao kakvi kamenopadi slivaju niz strmine našeg gorostasa.
Poslije ovog dijela čeka nas ozbiljniji uspon i prvi izazov – sajla. A ona nas vodi strmom, uskom stazom i zemljom utabanom među busenima iskrzane trave i oštrog, skliskog kamenja. Ništa strašno, osim za one koji baš zaziru od visine, tako da je sajla tu više kao mentalna podrška i za slučaj gubljenja ravnoteže ili proklizavanja.
Ipak, dalje prema vrhu oprez postaje moranje. Oni koji su češće prolazili ovim smjerom primjećuju da su službe Nacionalnog Parka „Sutjeska“ obnovile i postavile još neke sajle, na bar 5-6 poteza, duge po dvadesetak metara.
Na svim tim dionicama koje zajedno zahtijevaju i više od pola sata uspona, i gdje je kamenjar najsuroviji, poželjno je držati razdaljinu od drugih planinara. Najviše zbog kamenja koje se da odroniti, tako da osim na svoju, morate paziti i na bezbjednost drugih, a pri silasku čak i više.
Interesantno je da je upravo ovaj dio uspona najimpresivniji za prosječnog planinara, možda baš zbog te mogućnosti da na test istovremeno stavite svoju spretnost, koordinaciju pokreta i ravnotežu. I plus, zbog osjećaja koji vas preplavi kada se poslije svih tih savladanih dionica okrenete i ugledate ambis pod sobom i tačku na njegovom dnu gdje ste prije samo sat vremena stajali ponizni i nejaki pred masivnim gromadama odsječenih litica.
Posljednji, treći dio uspona spada u lakše poduhvate jer vodi preko travnatih utabanih stepenica, a tu ćete bukvalno hodati širokim otiscima stopa koje su neke druge vojske planinara ostavile među busenovima trave,
kao podsjetnike na uspješna osvajanja.
Maglićeva kupola se upravo tu negdje po prvi put ukaže zajedno sa pogledom na drugu stranu planine, i to onu koja će se stopiti sa grivom Perućice, ogledati u srcolikom Trnovačkom jezeru, a planinoljupcima otvoriti prave lepeze pogleda na sve strane gdje horizont doseže i gdje se zaista ima šta vidjeti i uživati.
Na vrhu odmor, užina, upisivanje u knjigu posjetilaca, pečat i zajednička fotografija sa zastavom društva. Kao i uvijek. Samo što na ovom, popularnom vrhu imate više šanse da upoznate neke nove ljude ili sretnete stare poznanike planinare, poznate alpiniste, kao što se nama desilo. I baš kao u kafani, ljudi se tu smjenjuju, sastaju, ćaskaju i razilaze. Usput zaborave poneku ličnu stvar, a pokupe samo utiske i sjećanja.
U povratku se razgovor više razvezao, o ljekovitim i jestivim biljkama, insektima, bumbarima, pčelama, komarcima, koji su inače agresivno salijetali one obučene u jarke boje, pa i dole potpisanu. Ali, ako se dobro pripremite i na takve iritirajuće situacije i ponesete npr. autan, i to samo zato što ste to pročitali u izvještaju sa nekog od prethodnih uspona na Maglić (hvala Miki i Maji na savjetu), onda vas ništa ne može iznenaditi. I užitak je tada potpun, neuništiv.
U kasno popodne napuštamo obronke Maglića, usput upijamo hladovinu Perućice i njenih svježih krošnji pripremajući se na ono što će nas dočekati kući, a od čega smo jutros uspješno utekli. Pa makar na samo jedan dan. I na kraju, s lijepim utiscima i punim baterijama lakše se borimo i spremno primamo udar vreline trebinjskog kamena.
DA SMO ZDRAVO!
Izvještaj sastavila Ana Vlatković
0 komentara