Ima li igdje planine kao što je Maganik? Ako se usudite i priđete ovom uspavanom kamenom carstvu shvatićete da je to nešto što nikada ne možete zaboraviti. Predio vrijedan divljenja, doživljaj koji se pamti, a u bogatom foto albumu koji prati ovaj tekst vidjećete o čemu govorim.
Cijela jedna vilica ”zubića” (nas šesnaest planinara) škljocnula je odlučno kada se prošlog vikenda uputila u ovaj kraj kod naših domaćina PK Visokogorci Crne Gore u Planinarski dom Đatlo (1325 mnv).
Neki od nas su stigli sa kvarom, ne znajući da smo potrefili na pravo mjesto i kod vrsne doktorke, naše majke prirode koja se namjerila da nam promijeni neke stare ”plombe” i tako oporavljene i remontovane vrati nas kućama u Hercegovinu da još dugo potrajemo. Ako Bog da.
A ako vas interesuje gdje živi ova doktorka, to vam je samo srce Crne Gore, između kanjona Zete, Morače i Mrtvice, i dobro je čuvaju svi ti gorštaci tamo gore. Nećete joj lako prići.
Ovo je predio oivičen šumovitim podnožjem. Ljuti krš i okolni razbacani katuni očaraće vas na prvu, a vijugavi, uski kolski put vodi od mosta Malještak iz kanjona Morače, preko Gornjih Rovaca i sela Granica, prvo asfaltom pa onda makadamom do planinarskog doma. Činiće vam se kao da nema kraja tom putovanju, ali sve to vrijedi truda i vremena. U to ćemo se ubrzo uvjeriti.
Novoizgrađeni planinarski dom i njegovi domaćini pružili su nam utočišpte i čekaonicu pred doktorkinom ordinacijom. Svakog od nas dočekala je rakijica za dezinfekciju 😉 čaj za umirenje i čašica ugodnog razgovora. Bila je ovo i svojevrsna posjeta kako bi se nazdravilo za useljenje u planinarski dom gdje smo našim domaćinima i pregaocima koji ovaj objekat sagradiše donijeli simboličan poklon, jednu kvalitetnu sjekiru da ih dugo služi.
Od nekoliko tura koje se mogu realizovati ovdje izbor naših vodiča je pao na stazu koja vodi južnom stranom na Trešteni vrh (1980 mnv), a to je uspon koji je tehnički i kondiciono zahtjevan. Vrijeme nas je odlično poslužilo, vjetar olakšao uspon i ublažio vrelinu kasnog avgusta, a vedro nebo obećavalo je lijep dan.
Nakon prvog dijela koji smo savladali pješačeći jednom prečicom od doma kroz gustu šumu, izašli smo na katune Bulatovića gdje smo odmorili prije glavnog dijela uspona. Uvjerili smo se da su katunjani koji tu izdižu i borave ljeti u stvari lokalci koji nas srdačno dočekaše, a kasnije u povratku i okrijepiše. Neki od nas naručili su sir, kajmak i med da budu spremni u povratku za ponijeti kući. Vrhunski kvalitet ovih proizvoda nećete naći po gradovima.
Željno nastavljamo dalje, a teren je sve suroviji, prvo kroz šumu laganom stazom, a onda kada se vrata „ordinacije“ polako počeše otvarati dok čekamo da budemo prozvani tu shvatite da ste još davno trebali doći na ovaj pregled i tretman. Priroda je zaista bila izdašna kada su kameni oblici u pitanju. Marljivo je izvajala stjenovite skulpture svih oblika. Svuda naokolo su vrtače, pukotine, škrape, noževi i duboke jame, a dah najviše oduzima impozantni amfiteatar u kome se izdižu i najviši Međeđi vrh (2139 mnv), ali i tragedijom obilježeni vrh Babin zub (2117 mnv) na kome je tačno prije 50 godina Jatova karavela, po lošem vremenu i magli, udarila u stijene i tom prilikom stradalo svih 35 putnika i sedam članova posade. Naši domaćini visokogorci i svi koji to žele odaju poštu stradalima organizujući godišnje uspone, a tako će biti i ovog septembra.
Treba napomenuti da se na Trešteni vrh ne preporučuje izlazak bez iskusnog vodiča jer je staza djelimično markirana, mada ljudski trag i logika poprilično pomažu u snalaženju.
Trešteni vrh je u stvari vršni plato, a čine ga kamene kule između kojih se nalaze duboke jame „bezdanice“. Zato kretanje po tom platou treba izvoditi krajnje oprezno. A ispod samog vrha na nekoliko mjesta morate se pomoći rukama kako bi savladali stjenovite prepreke. Dakle, pogon na sva četiri. Kapljice znoja se kotrljaju po koži sustižući jedna drugu, umor osvaja, koljena klecaju, ali želja za pobjedom nad sobom i vlastitim strahovima sve je veća kako se bližimo vrhu.
I tako, jedan po jedan, svi smo bili prozvani u ovu nesvakidašnju ambulantu i svi smo se očarali ljepotom i ganuli brigom naše doktorke, a mene, autorku ove priče, prozvala je posljednju i posebno se posvetila promjeni moje „plombe“, a na kraju me i ohrabrila i na tome joj hvala. A velika hvala i njenim pomoćnicima, visokogorcima vodičima, našim vilama i vilenjacima,: Veri, Tanji, Đaji i ostalima koji nas bez ijedne povrede i sa puno strpljenja pronosaše ovim vrletima. Dugo će se pričati u Hercegovini i o njihovom gostoprimstvu i pažnji koje nam ukazaše.
U povratku je jedna grupa priskočila da gasi muniku koja je tinjala blizu staze, vjerovatno pogođena gromom dan ranije. Neki su potrošili sve svoje zalihe vode da bi je spasili. Nadamo se da su uspjeli. Ima nade za ljudski rod 🙂
A do neke sljedeće posjete planinarskim ambulantama – DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
Video: Danko Karić
Fotografije: Nada Jovović, Sanja Joksović, Milijana Milošević, Slavenko Vukasović, Miloš Vlatković, Mirko Lučić, , Goran Komar, Nenad Bigović, Miljan Miljanović i Igor Škero
0 komentara