Oko 300 raznih,uglavnom odlično označenih smjerova je postavljeno, razne težine i dužine u opštini Rauma (Rauma), u zapadnoj Norveškoj. „Romsdalsalpene“ nazivaju se ove planine u šali. Mi smo naravno, kao ljubitelji planine i slobodnog penjanja, izabrali Romsdalseggen (Romsdals prevlaku) i jedan njen najteži, kombinovani ekstremni smijer. Romsdalseggen preko Blånebba (Plavi kljun vrha) . Težina pojedinih etapa prvog dijela je 3+/4 (Norveške ljestvice).
Sve je započelo 450 km vožnjom od glavnog grada Norveške,ka zapadu. A onda, dan poslije, kratkom vožnjom busem, sa 10 m.n.v. do 568 m.n.v. U 10 sati smo se odvojili od grupe, koja je izabrala uobičajen, 6 sati smijer. Mi smo nastavili putem uz brdo, prateći suncem a onda putićem kroz šumicu koji vodi do planinskog potoka. Malo smo pokvasili planinske cipele u potoku pa preko starog mostića do tipične Norveške male crvene vikendice. Kako kasnije saznajemo, vikendica služi za sklonište u slučaju nevremena ili prenoćište pri višednevnom hodu u planinama. Bilo je teško ne primijetiti prirodu koja nas okružuje i pogled ka planinskim vrhovima u daljini koji se pojavljuju između oblaka i jutarnje magle.
A onda uz strmo brdo. Što se više penjemo, ljepsi pogled imamo na Romsdals dolinu koju ostavljamo ispod sebe, sa više nijansi zelene boje, Rauma rijeku i dalje pogled ka jednom od najljepših Norveških fjordova. Gledajući ka dole, privikavajući se na visinu i strme stijene, zaboravismo skoro na predivne vrhove planina koje nas okružuju.
Poslije 400 m uspona, jedino što našu pažnju zaokuplja je vrh koji se sve jasnije pojavljuje iznad nas. Ne visok, na oko 1330 m. iznad doline, ali strm i težak. Staza se gubi iznad nas, stijene postaju sve strmije, skoro skroz vertikalne. Dolazimo do tačke gdje se ne nalazi drugi način penjanja do ”climbing”. . Vadimo opremu, uskačemo u pojas i cipele za penjanje, razvlačimo konopce, vadimo karabiner, setove i frendove (čokove) i najvažnije provjeravamo jedno drugo… I tako nam puls raste dok zadnjih 300 m tražimo dobre šupljine u stijenama, postavljamo čokove i lagano se krećemo ka vrhu. Clean Climbing (čisto penjanje,gdje sami postavljamo međuosiguranja) sam i ranije odrađivala, ali nikada na ovako visokoj i strmoj stijeni (moj sat za trening i mjerač pokazuje da visimo na 1200m )! Možda nisam trebala pogledati na sat? Cijelom dužinom smijera osjećam puls u cijelom tijelu ali ga uspijevam kontrolisati, disati ispravno i naći koncentraciju ka pronalaženju čvrstog i sigurnog oslonca. I tako duboko uzdahnem i pogledam ka dole u dolinu,gdje su cesta i rijeka postali linije a automobili na parkiralištu postali jedva vidne tačke. Osjećam puls opet u stomaku, jedva gutam i pitam se: ”Zašto se uopšte bavim ovim čim se bavim? Zašto mi je ovo potrebno u životu”? A onda se, koji metar prije samog vrha gdjee se opet skoro možemo kretati bez međuosiguranja, okrenem ka lijevo i dobijem odgovor na moje pitanje:
– lijevo od mene, pogled na predivan Romsdalshorn (Romsdals rog),jedan vrh na 1550 m.n.v. ,simbol slobodnog penjanja Norveške još od 1880 .godine ,san i želja nas ljubitelja penjanja,
– desno od mene mi luta pogled na Vinjetinden (Vinjen planinu) i njene oštre vrhove koji se izdižu iz doline jako strmim ali ipak zelenim stranama i do 1858 m.n.v. Nisu visoke ove planine ali ih izgled i oblik čine jednim od nastrašnijih i najljepšim što sam ih vidjela. A onda, iza mene!
– iza mene mi se pruža veličanstven ali i stravičan pogled ka vrhovima mistične Trollveggen (Trol planine). Jednostavno moram reći da je jedan od Trol zidova najviši strmi zid u Evropi sa najdužim smijerom sportskog slobodnog penjanja u Evropi (3,5 km višednevnog penjanja pod punom opremom i spavanja na zidovima planine)!!! Žao mi je što nemam mogućnost fotografisati sve ovo iz ovog položaja i zabilježiti ove šiljate vrhove i crne sjene što klize stravično strmim zidovima, ali se moram pomaći odavde jer već osjećam da mi prsti, kojima se držim za stijenu trnu a noge klecaju od nezahtjevnog položaja na istom mjestu. Moram se popeti na Blånebba (vrh Plavi kljun), prvi vrh na 1320 m.n.v.
I tako, očarana viđenim, ne sjećam se kako prođosmo ekstremni dio puta i popesmo se na prvi vrh. Tek kada sam sjela, sa pogledom na vrhove Vinje planine desno od mene i kojim sniježnim vrhom, osjetila sam koliko sam umorna i iscrpljena. Moj trening sat pokazuje da smo 4 sata se penjali i da sam potrošila 3000 kalorija!!! Uh, priznajem da baš i nisam u najboljoj formi ali je i sam pravac bio iscrpljujući. U potpunosti razumijem zašto se zove ekstremni pravac. I tako, skidamo i pakujemo opremu, koncentrišemo se da jedemo i pijemo, uživamo u pogledu i vratimo koliko toliko potrošenu energiju jer naš mali izlet još nije gotov.
Pronalazim putić dalje i upućujemo se ka samoj prevlaci. Dobijamo potpunu sliku Romsdalseggen (Romsdals prevlake) i prisjećamo se riječi iz jedne knjige (koja je i bila presudni faktor biranja mjesta nase male ekspedicije) : ”Romsdalseggen je mjesto na balkonu ka drami gdje su glumci najljepše ali i najdivljije planine u Norveškoj”. Neopisiv pogled ka obe strane uskog prelaza koji prelazimo i strmih litica sa obe naše strane. Silazimo i opet se penjemo na slijedeće vrhove, đe susrećemo opet neke lakše strme dijelove, ali i lancima osigurane putiće ka drugom vrhu Mjølvafjellet (Mjolva planina). Tu se upisujemo u knjigu i još koja fotografija. Pogled luta ka lijevo i kanjone i izlaz na more u daljini, gradic Åndalsnes (Ondalsnes) u dolini ispod nas i vodu Ledenog fjorda i divlje vrhove pokrivene snijegom desno od nas.
Preko kamenja, prateći puteljak se polako spuštamo ka gradiću đe smo i odsjeli.Putem nam se otvara pogled ka ”glumcima drame” i vrhovima Kralj i Kraljica, Plavu planinu (koja zaista dobije plave nijanse na fotografijama zbog plavicaste svjetlosti kojom isijava ledeni brijeg u blizini) i na neke od oko 40 jezera u okolini.
I tako, niz brdo do šume, kojom pauzom pored stjenovite kućice iz 1987. i ka dolini. Nije da nisam bila umorna! Ali,vrijedilo je svakog napora! I tako,vratili smo se u dolinu, poslije 10-satnog hodanja, očarani predivnim slikama prirode i planina zapadne Norveške. Slike planina i fjordova, čudnih, uskih i šiljatih vrhova i vodopada, na skoro svakom koraku, zaista oduzimaju dah i dobro iskusnom ljubitelju planine. Jedino što nam je ostalo je sunčanje na plažama predivnog gradića Åndalsnes ostatak vikenda, odmarajući dok nam pogledi i dalje lutaju ka divljini planina i zeljama ka osvajanju Romsdals rog-a i Trol zida slijedeći put ;). I obavezno, ponijeti profesionalnu kameru sl.put!
Da smo zdravo 😉 Ivana Drinčić (Oslo, Prijedor, Trebinje) ponosni član Vučjeg zuba iz Trebinja.
0 komentara