Kiša nije dala da PD „Vučji zub“ 13. 0ktobra „odradi“ svoj tradicionalni uspon na vrhove Orjena, ali nam ni prolom oblaka nije omeo okupljanje u izviđačkom domu na Tulima, zajednički ručak i druženje do kasno u noć, još sa prijateljima iz Podgorice, Danilovgrada i Gacka.

Ali je zato naredne nedjelje, 21. oktobra, Bog dao savršen ljetni dan, što znači priliku da ipak pređemo našu „dugu turu“, kako „zubići“ među sobom zovu taj pohod od 17.300 m koji uključuje uspone na Jastrebicu (1865 mnv) i vrh koji je, iako 60 m niži, po srcu izabran za ime i zaštitni znak našeg Društva.

Lijepo ali svježe jutro u Trebinju, potom na Ublima, dodatno nas je podstaklo na 1800 m brzog hoda do početka uspona, ali je toplota kojom nas je dočekala listopadna šuma na Jastrebici bila nešto kao okidač radosti tog nedjeljnog dana. Radosti koja nas je pratila sve vrijeme te kružne i ne baš lake ture, završene tek u 18 časova na Ublima.

Pa kako da se ne obradujete kad vas na Jastrebici dočeka toplije vrijeme nego u Trebinju, da ne pominjem onu vječitu nepripremljenost za to obilje listopadne šume u sred kamenite Hercegovine. Još taj, za hercegovačko podneblje neobičan humus, s lišćem koje klizi i šušti pod nogama, dok se penjete kroz tu neočekivanu bukovu šumu. A ta autonomna pokrajina bukava u zaleđu Trebinja obgrljava oko dvije trećine Jastrebice, miluje je svojom listopadnom zajednicom: od mladih i tek izđikljalih, preko vitkih, stamenih i starih, čak i jedne „kilave“ koja nije posustala u borbi da uhvati svoj komad neba. Prosto vam zaigra srce kad vidite kako se one zajedno istežu k nebu i šapuću mu krošnjama, dok ih sunce miluje… Treba reći i da se ta vladavina bukava proteže duž 2.800 m staze, sve do njenog izlaska na greben gdje, s prevladavanjem kamenite podloge posljednjih 1100 m ustupa vlast za to prilagođenim munikama i sitnoj travi grebena.

Uglavnom, nakon dva i po časa uspona po toj raznolikoj ljepoti Jastrebice, družina od 11 „zubića“, praćena lovačkim psom koji se usput „oturio“ u planinare popela se na najviši vrh trebinjske opštine. U radost sunčanog prijepodneva ili „savršenog julskog dana“, kako reče Nada. Do vidikovca koji obuhvata sve planinske vrhove u bližem i daljem okruženju: od samo 2,5 km udaljenog Vučjeg zuba pa do albanskog dijela Prokletija. Još vam nudi pogled ptice na Boku kotorsku, koja se ugnjezdila tu u podnožju Orjena…

Poslije jednočasovnog odmora, četvoro planinara su zaključili da im je ova nedjelja sasvim ispunjena bez „čupavog“ Kršeljevog mramora- imaju ljudi iskustvo. Pošto sam ja još od prošle godine zaluđena Mramorom preko Slavenkovog panoramskog snimka, sasvim ozbiljno sam pitala vođu puta, Džonija, šta mi od opreme treba za Kršeljev mramor? Na osnovu vrlo preciznog odgovora da se ta oprema ne nosi u rancu, shvatila sam da se pomenuta nosi u srcu, pa i zaključila da sam je ponijela. Pogotovo što za mene, kao i za jednog Jaki Indijanca, postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Pa sam ja pošla tim putem srca, ali sa šestoricom spremnijih. Onaj kilometar i po grebenom bio je sasvim lak. A onda nas je dočekao Kršeljev mramor, koji kao da je za narednih 1000 m govorio: „Čik ako smiješ!“ Ali koliko je lijep taj Mramor! Pa kako da mu odoliš? Pogotovo što onaj put srca ide pravo na njega. Kao što je Jastrebica obujmljena listopadnom šumom, Vučji zub je, kao što mu i priliči, u zagrljaju raskošno izvajanog krša: glatkih kamenih gromada, kamena koji je ponegdje potekao kao vodopad, a često ga je voda izbrazdala kao prsti glinu ili mu je izdubila male meandre, u obliku latiničnog slova „S“. Još svuda unaokolo prošaran pukotinama ili škrapama koje treba zaobilaziti bridom ili preskakati, kamenim „rukohvatima“ debljine sječiva, koji tako i djeluju na ruke; talasastim kosinama uz koje treba ustrčati. Sve to uz poneku muniku koja prkosi svemu čemu se u tom kršu može prkositi ili onu koja je izgubila svoju bitku ali, prosto, istrajava na svom mjestu, čak i davno osušena…

Uglavnom, po planu se ta 2,5 km od Jastrebice do Vučjeg zuba prelaze za dva časa i dio ekipe ga je i prešao za to vrijeme, a neplanski, tj. grupi sa mnom i sa lovačkim psom, trebalo je još 45 minuta. Ovdje moram istaći da je ovaj ker-pašče-kerče-ćuko, kako smo ga od milja zvali, istinski junak ovog uspona. Baš onaj koji je pošao za srcem i zajednicom koja mu se svidjela, nije htio da se povuče s oštrog krša, za koji njegove šape, jednostavno, nisu opremljene. Povremeno je škamutao i stajao u nedoumici, zaostajao, pa ponovo nalazio put do nas, ali mu nije padalo na pamet da posluša naša nagovaranja i molbe i da se vrati- zato je i osvojio naša srca! Tako je od doktora Vlade dobio dvije bajadere koje je u slast pojeo, a Vojo mu je istresao svoju vodu u jedno udubljenje u kamenu (po povratku se i zadržao kod njegove vikendice). Što se, pak, drugog usporavajućeg člana tiče i tih puteva srca, kao što za njih reče onaj Don Huan Matus: „Jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda ja putujem gledajući, gledajući bez daha.“ Ne znam kako bih drugačije opisala taj put kroz Kršeljev mramor. Jedino moram istaći da su mi Vojo, Igor, Džoni, Vlado, samim svojim prisustvom i praćenjem kako se snalazim, često pružanjem ruke, a bogami i snage, pomogli da se bezbjedno izvučem iz tog Kršeljevog zagrljaja. Istina, Džoni mi je u šali rekao da moja članarina, poslije Kršeljevog mramora, treba da bude 300 maraka, ali ja sam to shvatila kao „vučji“ način da se kaže kako je bilo nezaboravno! Ja bar neću ništa zaboraviti od onog što su oni učinili za mene, a najviše Vojo i Igor. Pogotovo ne mogu zaboraviti ono zajedničko preskakanje duboke pukotine i trčanje prema suncu, uz nakošenu kamenu ploču…

Pa kad, konačno, dođete na najveći vrh tog trovrh-zuba, znate da ste se najviše uspeli u sebi, ali i da ste to učinili kao zajednica. Osjetite kako na vrhu diše istina. I da je uspon završen tek kad dišete s njom. Tek tada znate da ste svakom sve oprostili, pogotovo onima koji nemaju potrebu ni za jednim od ta dva uspona. Pošto nam je do kombija na Ublima trebalo 2,5-3 časa hoda, zbog predstojećeg smračivanja, 15 časova je bio krajnji rok za polazak. U tih petnaestak minuta obavili smo najpotrebnije, malo predahnuli i bacili se na silazak! Tek u neko vrijeme smo se sjetili da se nismo fotografisali na vrhu. U prvom trenutku vam bude žao, a onda shvatite koliko je to, u odnosu na sve što ste gore dobili- nevažno.

Naime, uspon vam je već pokazao koliko su nebitne mnoge stvari kojima, iz ovog ili onog razloga, pridajete neku važnost. Prosto vam se otkrije kad idete tim putem koji ima srca…

Izvještaj sastavila: Vesna Kešelj.

Kategorije: Izvještaji

0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.