septembar 2010
Ovaj put ne trošimo kalorije i svaki napor je u potpunosti izostavljen iz plana. Uspone i litice posmatramo sa bezbjedne udaljenosti. Zvuči kontradiktorno, jer naš je cilj „krov Srbije“ , a želja da upoznamo „domaći Sibir“ i osvojimo „srpski Kolorado“.
Sve su ovo pojmovi koji mirišu na avanturu, ali i nadimci za Peštersku visoravan i kanjon Uvca, destinacije koje smo zaokružili na svojoj putnoj mapi, i to onoj turističkoj. Planinarske knjižice i opremu ostavljamo kod kuće, za neke druge pohode. Dakle, pravu adrenalinsku avanturu zaobilazimo, ali ne i mnoga prijatna iznenađenja koja nas čekaju na jugozapadu Srbije.
Put dug oko 300 kilometara proveo nas je preko crnogorskih vrleti Vojnika, okamenjenih divova Durmitora, kome se uvijek rado vraćamo, kanjona Tare i bajkovitog Zlatara, sve do najveće visoravni na Balkanskom poluostrvu i jedne od najvećih u Evropi. Na koti od 1150 mnv i prostranstvu od 63 km2 leži Pešter, prostor čiji pejzaž ni najravnodušniji ne zaboravljaju. Surova zima ovdje je najoštrija u cijeloj Srbiji i otuda poređenje sa Sibirom. Zato smo se dobro opremili toplom odjećom iako ljeto tamo kalendarski i dalje traje. Ipak, priroda je osim tog „ledenog mača“ Pešteru podarila i obilje unikatnih darova. Nepregledna polja, šumarci i brežuljci sa blago zatalasanim travnatim padinama u bilo koje doba dana i godine zadiviće vas svojim bojama i utiskom beskrajnosti, sve dok se Golija, Javor, Zlatar i Ozren ne ukažu na kraju horizonta, taman kada pomislite da Pešteru kraja nema.
Kada smo shvatili gdje smo se obreli, probudila se i velika želja da saznamo što više o ovom podneblju, a tu nam je, u ulozi turističkog vodiča, mnogo pomogao dr Vlado Karličić, jedan od članova našeg društva. On se zaista potrudio da nam predstavi svoj rodni kraj i razjasni sve ono što je ipak potrebno dočarati riječima.
Let nebeskog kralja nad meandrima Uvca
Jedna od najdragocjenijih rijetkosti koju ova oblast čuva je Specijalni rezervat prirode – Uvac, smješten u neposrednoj blizini gradića Sjenice. U petak, 3.septembra, kasno uveče stižemo i smještamo se u kamp na samoj obali Sjeničkog jezera, ne sluteći kakav nas prizor čeka ujutro kada svane i kada shvatimo da se nalazimo u kanjonu koji je po mnogo čemu poseban i zanimljiv za svakog posjetioca.
Vožnja čamcem u subotnje jutro otkrila nam je čuvene meandre Uvca, gdje vodeni put neprestano pravi slovo „S“ i kretanjem zmije probija svoj prolaz kroz duboko usječene krečnjačke klisure. Tu smo i sami postali očevici ljepote zbog koje ovaj kanjon od milja zovu „Srpski Kolorado“. Međutim, ubrzo otkrivamo da ovaj fenomen nije i najveća njegova dragocjenost.
Na izuzetno visokim liticama koje se izdižu i do 350 metara iznad vode, svoje utočište pronašle su kolonije bjeloglavog supa, ptice koja krasi grb Srbije. Ova rijetka vrsta orla lešinara je tu već decenijama, ali zahvaljujući entuzijastima i mještanima, sada su mnogo brojniji i utekli su sudbini istrebljenja. Razmnožavaju se i održavaju vrstu i dalje zahvaljujući hranilištima ili kako ih ovdje u šali nazivaju „restorani za orlove“, gdje se godišnje iznese i do 50 tona mesa uginule stoke i klaničkog otpada. Tako je od 6 parova koliko ih je bilo tokom devedestih godina prošlog vijeka, brojka porasla na blizu 70 , te je Uvac postao dom za najbrojniju koloniju ove vrste orlova na Balkanu i jednu od većih na starom kontinentu.
Uvjerili smo se da je ovaj „nebeski kralj“ zaista posebna ptica impozantne veličine i raspona krila do skoro 3 metra. Naši radoznali pogledi dugo su se zadržali na vrhovima litica gdje su se u potkapinama i isturenim stjenama nevješto sakrila gnijezda ovih nebeskih gospodara. Zadovoljili su našu znatiželju više puta prilikom da uživamo u pogledu na let koji zaista ostavlja bez daha.
Duž cijele plovidbe , od našeg domaćina rezervata, Sretka Kovačevića, saznajemo mnogo zanimljivih detalja o bjeloglavom supu i cijelu priču o tome koliko je truda i ljubavi iziskivalo obnavljanje vrste na ovom lokalitetu gdje je pored ove svoje stanište razvilo i oko 100 vrsta drugih ptica. Ipak, monitoring bjeloglavih supova, tj. brojanje i praćenje gnjezdećih parova najveća je briga zaljubljenika u prirodu u ovom kraju.
Speleološka oaza
Uvac nije nadaleko čuven samo zbog bjeloglavog supa. Kraške površi, uvale, vrtače, okapine, pećine i jame kriju u ovom rezervatu jedan od najzanimljivijih speleoloških dragulja Srbije. Najveći pećinski sistem, dug preko 6 hiljada metara, koji se sastoji od više speleoloških objekata, međusobno povezanih kanalima, od kojih su istražene dvije pećine i jedna jama, nalazi se upravo na vodenom putu kojim smo zaplovili prve septembarske subote. Mileći duž vijugavog kanjona, čas lijevo, čas desno, stižemo prvo do Ledene pećine u koju se može ući čamcem, ali samo nekoliko metara. Nakon ove, nizvodno nas čeka i druga, Ušačka pećina, koja ima dva ulaza, prvi u selu Ušac po kome je i dobila ime, a drugi u kanjonu Uvca kroz koji mi namjeravamo ući. Iskrcavamo se na obalu i strmim stepeništem dolazimo do ulaza gdje se već u polumraku nazire sasvim drugi svijet koji krasi bogatstvo pećinskog nakita taloženo iz prokapnih voda. Umjesto orlova na liticama koje smo maločas lovili pogledom, pećinske stijene su sada na „kamene štandove“ isturile svoje ukrase: stalaktite, stalagmite, stubove, draperije, staklaste iglice i druge bezbrojne kristalno svjetlucave ornamente. Šetnja Ušačkom pećinom teško da može ikome stvoriti osjećaj klaustrofobije jer je toliko široka sa impresivno izdignutim stropovima da na većini tačaka podsjeća na ogromne dvorane. Tokom dužeg zadržavanja u ovom prekrasnom podzemnom carstvu fotografišemo najinteresantnije motive koje ćemo umjesto suvenira ponijeti kao uspomenu na ovu posjetu.
Utvrđenja i planinarske staze
Po izlasku iz pećine koristimo priliku da na drugoj obali posjetimo i malo, urušeno utvrđenje Nemanjića iz XII vijeka. Do ovih zidina se moramo popeti nekih stotinjak metara tako da izlaskom na brežuljak uživamo u pogledu iznad nekoliko Uvačkih meandara, ovaj put iz orlove perspektive. Od Sretka saznajemo da je pri kraju i završetak radova na projektu uređenja planinarske staze duž ivice kanjona što nam daje nadu da ćemo sledeći put ovaj kraj obići onako kako našem društvu i dolikuje – u gojzericama, i još dublje zaroniti u čari ove za nas neistražene teritorije.
Zadovoljstvo raznovrsnim doživljajima u kojima smo upravo uživali podiglo je atmosferu u čamcu tako da su se na povratku u kamp pojedini članovi našeg društva ugodno zabavljali loveći ribu golim rukama. Koliko je bogatstvo voda Uvca pokazuje i činjenica da smo upravo ovom „neobičnom tehnikom“ u dva navrata i uspjeli uloviti primjerke mlade pastrmke na opštu radost prisutnih što je i kamerom zabilježeno.
Iz ovog krajolika ponijeli smo mnogo lijepih utisaka, a pored njih i jedan od dokaza gorštačke gostoljubivosti – na cijelom Balkanu prepoznatljivi ukus Sjeničkog sira.
Posjeta manastirima Sopoćani, Đurđevi Stupovi i Mileševa
Subotu smo odlučili iskoristiti do kraja, te smo se odmah po povratku na čvrsto tlo uputili ka Novom Pazaru gdje smo naumili posjetiti manastire za koje se s pravom može reći da su jedan od najstarijih rasadnika pravoslavne duhovnosti na ovim prostorima i jedan od najsjajnijih pečata srpskog slikarstva.
Prvo obilazimo Sopoćane, manastirski kompleks smješten na brijegu iznad izvorišta rijeke Raške, u blizini Rasa, prestonice velikog župana Stefana Nemanje. Po svojoj karakterističnoj arhitekturi, manastir pripada Raškoj školi, a ljepota Sopoćanskih freski odmah nam je zapala za oko pri prvom pogledu na unutrašnje zidove. Od sveštenika koga zatičemo u crkvi saznajemo da je njihova vrijednost toliko velika da u udžbenicima istorije umjetnosti stoje „rame uz rame“ sa mnogim remek djelima italijanske renesanse. Ovaj manastirski kompleks UNESKO je još prije 30 godina uvrstio na listu svjetske kulturne baštine.
Pred sami smiraj dana, pod svjetlošću zalaska sunca stižemo i u Đurđeve Stupove, manastir koji se proteklih godina najviše pominjao među pravoslavcima na ovim prostorima. Raduje nas što zatičemo hram koji je vidno obnovljen i koji poslije više od 300 godina u ruševinama sada vaskrsava i polako vraća svoj stari sjaj i značaj. Poj večernje liturgije slušamo s poštovanjem jer na ovom svetom brijegu svojevremeno je svoje monaške dane provodio Stefan Nemanja, a kasnije i njegov sin Rastko.
Posjetu sledećem manastiru ostavljamo za nedelju kada nas put vodi u Prijepolje i nadaleko čuvenu Mileševu. Okrijepljeni mirisom cvijeća, toplom atmosferom i aurom radosti kojom ovaj duhovni kutak odiše zadržavamo se nešto duže težeći da što više upijemo mir i čistotu prostora. Možda nas je zadivila i činjenica da je od sredine XIII do kraja XVI vijeka manastir čuvao mošti Svetog Save odakle su ih Turci 1594.godine odnijeli i spalili na Vračaru. Na sreću, prilikom odnošenja moštiju monasi su uspjeli jednu ruku da sakriju i od tada se ruka naizmjenično čuva u Mileševi i manastiru Svete Trojice u Pljevljima. Manastir je čuven i po portretima Nemanjića, ali najviše po freski Bijelog Anđela na Hristovom grobu, koju je cijeli svijet prepoznao kao neprocjenjivo duhovno i umjetničko blago.Zanimljivo je istaći da je baš ova slika, kao simbol svekolikog mira, poslata kao pozdrav Evrope Americi prvim satelitskim prenosom video signala davne 1963. Nakon obilaska Mileševe, odvojili smo malo vremena i prošetali ulicama Prijepolja gdje smo proveli ugodno popodne u „gradu rijeka“.
Preko mosta na Đurđevića Tari do Žabljaka
Prelaskom granice na Jabuci približavamo se Pljevljima, pitajući se da li legendarni tamburaši iz dobro poznate pjesme zaista postoje. U razgovoru nam brzo prolaze sati i cesta nas začas dovodi do Đurđevića Tare gdje zastajemo da fotografišemo rad smjelog pregaoca, jedan od najljepših i najviših drumskih mostova u Evropi. Dok zamišljamo kako bi bilo oprobati bandži džamping na ovoj visini, pogled nam se ledi na masivnim betonskim lukovima koji opet, osim jeze, izazivaju i neko neobjašnjivo poštovanje prema opjevanoj rijeci koju kao da samo u tom momentu zasjenjuje ljepota impresivne konstrukcije.
I za sami kraj naše vikend-ekskurzije, kao omiljeni dezert, ostavljamo posjetu Nacionalnom parku Durmitor i Crnom jezeru. Već poprilično umorni od sadržajnog putešestvija, radujemo se svježem vazduhu i šetnji oko jezera, hvatajući poslednji češalj sunčevih zraka kako bi napravili bar nekoliko snimaka „gorskih očiju“. Ipak, suton brzo prelazi u noć, a do Trebinja treba prikupiti još malo snage i izdržati put. Napuštamo „diva koji spava“ , ispunjeni danima koji su sada iza nas, ali nekako potajno ušuškani u nadu da će nam se desiti „deža vu“ i da ćemo baš ovaj isti vikend opet nekim čudom doživjeti. A do tada, DA SMO ZDRAVO!
Izvještaj sastavila Ana Vlatković
Galerija fotografija –>
Video „Specijalni rezervat prirode Uvac“(autor Danko Karić) –>
0 komentara