U Prokletije uvijek krećem svjesna da im nisam dorasla. (Uvijek mi ljepše zvuči, ali mislim već drugi put.) A opet bez straha. Uprkos kategoriji teških tura, za koje predsjednik uvijek napomene: „Svi učesnici učestvuju na sopstvenu odgovornost“. Valjda zbog one stvari sa srcem. Mislim, sa putevima koji imaju srca. Na njima nešto nema straha. Pogotovo što sam od visokogorca Milana naučila da je planina put i svrha, a ne cilj. A sa svrhom se ne kalkuliše. Ali traži da joj se predate bez ostatka. I onda samo pratite koji će vam put planina otvoriti…
Na primjer, ljetos sam znala da nema šanse da penjem Karanfile i Očnjak, a ipak sam pustila da me srce odvede do njih – samo da odmorim dušu u njihovom podnožju. Ali su me Prokletije dočekale sa jednom od svojih najljepših planinarskih staza i usponima na Volušnicu, Popadiju, Talijanku i Maja e Can.
Ovogodišnji Tabor „Visokogoraca Crne Gore“ (12-14.04.), već četvrti u Prokletijama, predviđao je uspon na Karanfil Ljuljaševića (2240 mnv), ali i blažu varijantu, sa usponima na Volušnicu (1879 mnv) i Popadiju (2056 mnv). Ja sam, naravno, znala da nisam baš spremna za Karanfil i namjeravala sam penjati blažu turu, koju sam ispenjala ljetos. Međutim, ona je zakazana u nedjelju, a „Vučji zub“ je za uspon imao samo subotu. Pošto ono sa srcem nije dopuštalo da zaobiđem Prokletije, ispalo je da me čeka taj Ljuljašević. Da se ogledamo. I vidimo šta sam uradila od ljetos…
Pa sam se uputila u Prokletije sa starim vukovima: Mićom iz Gacka, našom Mostarkom Mirelom, Igorom, Dankom, Srđanom i Ozrenkom. U dolinu Grebaje i planinarski dom „Branko Kotlajić“ PD „Radnički“ iz Beograda, gdje nam je zakazao sastanak domaćin tabora, visokogorac Milan. A taj tabor je, sem Trebinje-Mostar–Gacko grupe, okupio i planinare iz: Beograda, Bora, Budve, Danilovgrada i Podgorice – ukupno 33 učesnika.
A na Karanfil Ljuljaševića krenulo je nas 20, sutradan u pet časova, predvođeni vodičima Milanom i Đajom, a s namjerom da savladamo 1070 m visinske razlike. Ali snijeg je bio vlažan i ljepljiv, tako da nije dolazila u obzir planirana varijanta. Zato je Đaja zaključio da je najpovoljnije da počnemo uspon uz jedan sipar, a nastavimo susjednom šumom. Pošto je šuma bila jako strma, prelazili smo je poprijeko, još prtinom koju nam je pravio vodič – ni teško ni opasno. Da ne postoje takozvani vrućci u snijegu. To vam je ono kad se, iz manje-više nepoznatog razloga, na nekom mjestu istopi snijeg do određene visine ili ga neka prepreka spriječi da tu napada. Što u oba slučaja znači da imate sakrivenu rupu u snijegu. Koju vaša noga nepogrešivo nađe. Mislim, moja noga.
A taj nezavidan uspjeh moje noge imao za posljedicu to da je vlasnica izgubila ravnotežu. I doslovno se strmoglavila la leđima, odnosno ruksaku. Sem što sam opitno utvrdila da Dojterov ruksak može da posluži i kao zamjena za sanke, za to kratko vrijeme imala sam samo jednu misao – da mimoiđem drvo koje se približavalo. I stvarno smo se mimoišli. Sad, da li sam ja spontano uticala na smjer ili je to bila Milost Božja, nije ni važno. Mislim, Milost Božja jeste u svakom slučaju. Pogotovo što se poslije toga jedan planinar bacio na mene i „zakovao“ nas na toj strmini. Onda mi je pomogao da ustanem i izgubio se, prepuštajući me „zubićima“, koji su se sjurili za mnom.
Jedva sam ih ubijedila da se nisam ni udarila (sveti Dojter) i da mogu dalje, samo da se zahvalim planinaru koji me je zaustavio. Čak nije dolazilo u obzir da krenem dalje dok mu se ne zahvalim! Onda mi je neko pokazao jednog planinara i zahvalim se ja tom Marku. Iako mi je taj momak rekao da on ništa nije uradio, ja sam to shvatila kao planinarsku skromnost i izbjegavanje pohvale za nešto što je duh planinarske zajednice…
(Tek u povratku sam od Mirele saznala da se radi o planinaru Draženu i našla sam ga preko planinarke Vanje, odnosno Fejsbuka. I zahvalila sam se, konačno, Draženu, ali me je dočekao upravo taj planinarski duh. Samo je odgovorio da mi šalje osmijeh i tapše me po ramenu – isto bi učinio i u planini… Pa takvi su vam planinari. Šta mislite zašto je ova novinarka, poslije par tekstova o njima, odlučila da im se pridruži?)
Međutim, predsjednik-planinar očito je zaključio da sam dovoljno učestvovala na sopstvenu odgovornost i odmah me je privezao prusikom za sebe. Malo sam se osjećala kao da sam pripeta, ali sam se ipak sigurnije penjala uz te strane, što jest-jest. A ako još ne znate kako one izgledaju, samo razmislite zašto se ti vrhovi zovu Karanfili?
Dostojanstveno uspravni kao karanfili i nekako goropadno lijepi, ali te subote, nažalost, u prljavoj odeždi. Već sam pomenula da je snijeg bio vlažan i ljepljiv, a još gore je izgledao: žut i prljav. Čula sam da mu je to napravila neka prljava kiša iz Sahare, koja je od veličanstvene, snježno bijele odežde Prokletija – napravila nešto kao haljinu Pepeljuge. A još je ta Sahara-haljina ponegdje bila posuta zemljom, kamenčićima i grančicama drveća – tom sitnom vojskom lavine. Prelazili smo mi više puta preko tog grudvastog snijega lavine, prošaranog uh-odakle-smo-došli ukrasima, koji su nas podsjećali na tu strašnu ljepotu Prokletija. Kao da su izašle iz „Pjesme nad pjesmama“: „Moja je draga strašna kao vojska sa zastavama“! Upravo takve su vam Prokletije: strašne i prelijepe – ko može nek odoli. Ja ne mogu…
Zato sam nastavila da se ogledam s tim Ljuljaševićem. Ali, pošto mi je „izmakao tepih“ još na početku, samo je nijemo ispitivao moju snagu. Pokazivao mi je na svakom prevoju da ja mogu dalje, ali i da za Karanfile trebam imati još vrhova u nogama. Mislim, ostali su postepeno izmicali. Posljednji od naših vukova pri samom vrhu grebena…
Pošto smo bili nadomak platoa s kog se kretalo na završni uspon, već nešto preko 2000 mnv – predsjednik je predložio da uzme i moj ruksak, pa da to ustrčim. Ja, opet, nipošto nisam pristajala da predsjednik uzme moju borbu. Ne bih nikad više mogla Ljuljaševiću na oči. On je, pak, više brinuo kako ću ostalim planinarima na oči, pošto je procijenio da ću tim tempom izaći tek za sat vremena! Onima koji me čekaju pod vjetrom, umorni i mokri, još u stisci s vremenom jer je najavljena popodnevna kiša. Iste sekunde sam rekla: „Produži sam. Ne moram ja ni izaći na vrh. Ne po tu cijenu!“
Prije nego što je ustrčao tim strmim stepenicama made in Đaja, predsjednik je dodao da se nećemo vraćati istim putem, pa da samo siđem sa grebena i čekam ih u maloj dolini. A ja sam, silazeći tim Ljuljaševića-stepenicama, shvatila da sam lično naučila ono što mi je rekao visokogorac Dragan: da suština alpinizma nije u tome da li je osvojen neki vrh ili nije, već šta smo na tom putu naučili, kako i koliko smo se promijenili! Iako je kod mene borba nešto kao stanje-redovno, ovaj Karanfil me je naučio: „Ne po tu cijenu“! Nekada, u planini, treba odustati zbog drugih, ne radi sebe…
A onda sam, u toj mini-dolini ispod grebena, dobila od Prokletija ono što su darovale mom drugom putu srca – skoro čitav sat ja i one nasamo! Ja i ne znam tačno s kojim sam se to vrhovima gledala, ali znam sigurno da da sam odgledavala i ja njih i oni mene… Nisam mogla da odvojim pogled od tih veličanstvenih i strašno lijepih vrhova koji su mi stajali nasuprot, zabodeni u nebo i baš goropadno lijepi – kao vojska sa zastavama! A ne odbijaju, nego privlače. Ne straše, nego očaravaju. Ne oduzimaju, nego dodaju. Mnogo traže – mnogo daju. Zato očaraju svakog planinara. I ko jednom dođe, uvijek im se vraća…
Pošto je vrh ipak – vrh, Mirela mi je napisala kako je bilo kad je izašla gore, poslije 5 časova i 20 minuta od doma: „S lijeve strane je pogled na Maja Jezerce – najveći vrh Prokletija, tu su Kolate Dobre i Zle, u blizini neki neznani vrh, ali stvarno zanimljivo izgleda i on i sve te kamene oštrice koje se izdižu okolo… Prokletije su mi i ovog puta potvrdile da sve, ama baš sve, može ići na jednu stranu – a one na drugu! Bile, biće i ostat će poseban dio mog srca, a mislim i srca nekih drugih…“
Onda su počeli da pristižu planinari s vrha, a Milan nas je vratio tom neostvarenom trasom uspona. Kroz donji dio, obrastao šumom, silazila sam praćena starim vukovima, koji su pazili da se opet ne strmeknem…
Tek u domu smo vidjeli da je sve, ama baš sve na nama bilo mokro: od kape do čizama. Samo smo snijeli gojzerice i jakne do velike peći u trpezariji i automatski se zavukli u svoje vreće za spavanje. Nikome ručak nije ni padao na pamet – samo taj osjećaj suve toplote u vreći. Naravno, uz blagosloveno odsustvo napora…
Neumorna Mirela prva je otišla na ručak i donijela vijest da je visokogorski pasulj savršen, što nismo odoljeli da provjerimo i kolektivno smo potvrdili tu ocjenu. I produžili planinarsko druženje do kasno u noć…
Nedjelja je bila za povratak. A glavna tema bilo je moje sankanje na Dojteru. I što nisam pokušala da se okrenem. Iako nemam namjeru da Milost Božju uvedem kao alpinističku disciplinu, bilo mi je dovoljno što sam je dobila baš kad sam je trebala. Uz iskustvenu pouku da moram izučiti te alpinističke vještine. A poslije ta dva neprocjenjiva i ne-namjeravam-provjeravati dara – nisam dala da me zabrinu neostvarenim mogućnostima. Ali je to ostavilo mogućnost deseterca o mom epskom spustu na leđima, glavom bez obzira. Uz moje pripjevavanje: „Niđe vuka, nego skoči Marko“ i otpjevavanje: „Ja na leđa, a Marko na mene“… Onda je Mirela izašla s podatkom o Draženu i to je ganga-deseterac svelo na pravu mjeru.
Na spoznaju da ima trenutaka koji ulaze u vječnost već ovdje. Da poslije takvog trenutka više ne možete da zamislite vječnost bez nekog čovjeka. Bez nekih ljudi. Bez planinara. Bez „Vučjeg zuba“…
Vesna Kešelj
0 komentara