Kada prvi put odete put neke planine željni uživanja u njenoj ljepoti i dočeka vas gusta magla od koje se ne vidi ni prst pred okom uhvati vas neka ljutina i spopadnu vas pitanja „Zašto ova planina neće da mi se pokaže?“ „Jesam li je nečim naljutio?“ . Pojavi se i bojazan da se magla neće podići do kraja naše planirane trodnevne ture i da smo možda džaba dolazili. Prevalili toliki put da bi vidjeli svu tu krasotu a ona, planina, umotana ko arapska žena što reče Slavenko, skriva oči od pogleda nepoznatih i možda nerado viđenih gostiju. E tako se nama desilo sa Komovima ovog avgusta. Razočarenje u startu. Mada nije sve tako obećavalo. Poprilično lijepo i čisto vrijeme nas je pratilo na putu od Trebinja preko Vilusa, Bjelopavlića i kroz Platije. U Kolašinu su nas okrijepili čaj i kafa u idiličnom hotelu „Bjanka“ i ništa nije naslućivalo da će nas Komovi, ti kameni divovi, dočekati tako negostoljubivo usred ljeta.
Ipak, „negostoljubivo“ je riječ koju ne možemo vezati uz ovaj kraj. To smo shvatili već u prvom kontaktu sa mještanima a posebno sa našim domaćinom, Mikšom Ćulafićem. Toplina i razdraganost sa kojom nas je ovaj mladi plavooki čovjek dočekao odmah se prihvata i teško zaboravlja. U katunu nas je iznenadila naložena vatra u šporetu i shvatili smo da je pažljivi Mikša mislio na nas prognanike iz južnih toplih krajeva kojima je promjena nadmorske visine i temperature ipak bila šok.
Ovaj put na trodnevno putešestvije krenulo nas je šestero iz Trebinja i već u početku smo se dogovorili da se djelimo u dvije grupe: ekipa za planinarenje i družina za livadarenje. Svako po svojim željama. Slavenko, Miloš i Srđan, željni dobre avanture i ambiciozno ustremljeni ka visinama odlučuju da penju Ljevorečki Kom (2453 mnv) u ponedeljak, a Vasojevićki Kom (2460 mnv) u utorak. Tročlani tim rekreativaca, Radoje, Dragan i ja nemamo plan osim besciljnog lutanja livadama, šumarcima i udolinama u potrazi za dobrim prizorima, nezaboravnim panoramama, kantarionom, jagodama i borovnicama.
Nakon magle koja nas je dočekala na dolasku u nedelju, jutro u ponedeljak nije donijelo nikakvu promjenu. Bila je još tu, gusta i opipljiva, a sa vrata našeg katuna mogao se vidjeti samo poljski toalet, udaljen desetak metara tako da je sve slutilo na propao poduhvat. Šalili smo se da će to biti jedina fotografija koju ćemo ponijeti sa Komova. Naši avanturisti planinari su vijećali da li krenuti na uspon ili ne razmatrajući sve opcije. Dvoumili su se i kasnili u polasku nadajući se da će vjetar odraditi svoje i rastjerati maglu bar u pramenove ali to se nije dešavalo. Njih trojica ipak odlučuju da krenu vjerujući da će se usput situacija nekako popraviti.
Mi u udruženju „Trio rekreativo“ jednoglasno odlučujemo da se dogegamo do Mikšinog odmorišta -prodavnice a za dalje ćemo vidjeti. Sa penjačima smo bili povezani radio stanicama što će se pokazati kao korisno i njima i nama. Cijelim putem smo znali gdje je ko i to je nekad od presudne važnosti u planini kada je bezbjednost u pitanju, posebno u uslovima koji su nas zatekli ovaj put.
A kod Mikše u prodavnici svega i svačega. Slatkiši , domaći čajevi, likeri, rakija, razglednice, knjige vodiči po crnogorskim planinama. Ako ste nešto zaboravili, ne brinite, vrlo je moguće da ćete to pronaći kod Mikše a ako i ne pronađete vjerovatno vam i ne treba. Kafa i čaj se odmah pristavljaju i tu prvi put probamo čaj od vranilove trave ili divljeg origana. Ljubav na prvi gutljaj. Možete izguglati za šta je sve dobar taj čaj ali ukus je taj koji ostavlja utisak. Kaže Mikša da ga bere po padinama u okolini.
Sa našim vedrim domaćinom razgovaramo o svemu, zapitkujemo ga i možda smo dosadni ali prosto je sve što čujemo iz njegovih usta zanimljivo. Priča nam o životu na katunu, izazovima sa kojima se susreće, poslu oko vođenja smještaja, druženju sa svim nacijama posjetilaca koji mu navraćaju. Ispočetka možda pomislite da je taj čovjek u toj nedođiji najusamljeniji na svijetu. Ali prevarićete se. Nema te tačke u cijeloj Crnoj Gori i šire koja je tako udaljena od svega a najdalje od gradske vreve i koja tako lijepo i primamljivo pršti od života, susreta i razgovora. Mikša je zasigurno čovjek sa mnogo više sklopljenih iskrenih prijateljstava od svih nas koji živimo po gradovima u košnicama ljudi , najčešće usamljeni i otuđeni.
Pitamo ga i za životinjski svijet, a on nam spremno nabraja šta sve nastanjuje ovaj krajolik. Kada dođosmo i do medvjeda on sasvim ozbiljno reče kako je medo „gospodӣn“ jer on odnese i pojede samo jednu ovcu i to je to. Dok vukovi bespotrebno prave puno veću štetu. Kasnije smo se šalili sa tom opaskom i medvjed „gospodѝn“ ostade hit našeg boravka i svi ćemo zasigurno dugo pamtiti te dvije riječi tako spojene.
Penjači nam se javljaju preko radio stanice i objašnjavajući svoju poziciju žele saznati od Mikše da li su na dobroj stazi. On ih upućuje da je lakše da se vrate jedan dio puta i pođu drugom stazom. Javljaju da i dalje imaju problem s maglom koja ih usporava.
Nas troje odlučujemo da prošetamo do Eko katuna Štavna koji se nalazi nešto niže od Mikšinog katuna. I dalje je magla ali se polako spuštamo. Usput nailazimo na grupu konja i Radoje uspjeva svojim foto aparatom uhvatiti momenat ovih zaigranih životinja. Fotografija odlična. Možda za neke buduće foto izložbe. Nakon okrepljenja u restoranu Eko katuna Štavna, ukusnih priganica i vjerovatno pljevaljskog sira otkrili smo pristojne cijene usluga. Primjećujemo da se magla napokon lagano povlači i odmah hitamo da iskoristimo promjenu vremenskih okolnosti. Upućujemo se stazom ka Komovima, livadama i padinama željni užitka po koji smo ovdje i došli. Usput saznajemo da su naši planinari odustali od uspona pred samim vrhom jer ih je magla blokirala a i slabo vidljive markacije su učinile svoje. Odlučujemo da ih sačekamo u podnožju planine i da se zajedno vratimo u katun.
U utorak smo svi imali više sreće. Magla nas je konačno i definitivno napustila, dan je bio idealan za šetnju i penjanje uz nešto vjetra koji nas je ugodno rashlađivao. Konačno su se pred nama ukazali dragulji za kojima smo tragali. Nebo se otvorilo nad dolinom a pod nebom nešto što se teško može opisati. Kameni gorostasi, grandiozno uzdignuti nad malim katunskim naseljima mamili su nas u svoje naručje u kome su se sad jasno otkrile travnate strme padine, mora sipara i pažljivo izvajani kameni šiljci oko kojih su se načičkale bukve, jele, smrče i poneka munika. Nema spavanja, dan treba iskoristiti i svi se veselimo svako svojim radostima i avanturama u najavi.
Slavenko, Miloš i Srđan su se rano uputili ka Vasojevića Komu , a mi smo opet svratili kod Mikše da ne propustimo svoj jutarnji ritual ispijanja kafe i čaja uz pregršt dobre priče. Pričamo o tome kako je dobro to što se do Mikšinog katuna ipak malo teže dolazi jer morate proputovati 20ak kilometara uskog puta a dobar dio zadnje dionice preći po makadamu, skoro više od dva kilometra. Asfaltiranje puta i dovođenje „civilizacije“ u ovaj kraj bi zasigurno pokvarilo ugođaj divljine i previše ljudi bi pohrlilo i otkrilo ovu dobro čuvanu tajnu a smeće koje bi ostavili za sobom bi bilo teško kontrolisati. Ovako je ipak bolje. Čuvajmo Komove pa makar i sebično!
Naša šetnja po padinama od Mikšinog katuna do podnožja Komova išla je cik cak linijom. Čas smo se spuštali čas peli, tražeći pozicije za dobre panorame, kantarion i borovnice. Na kantarion smo izgleda zakasnili. Uspjeli smo pronaći tek nekoliko primjeraka. Ali zato je borovnica bilo u izobilju. A i njihovih berača. Međutim, ono što nas je fasciniralo su kolone Čeha koje su se odjednom stvorile ispod nas. Njih oko 50 uputilo se ka vrhovima, spremni da otkriju neke ljepote tako daleke od njihovih domova. Nešto kasnije vidjeli smo i dvadesetak Slovenaca. I pitam se koliko njih ponese iskustvo i sjećanje iz ove divljine malene Crne Gore u neke svoje daljine a koliko li je stanovnika te iste Crne Gore koji nikad nisu otkrili mjesta poput ovih nadohvat ruke a koje promovišu spotovi turističke zajednice njihove zemlje. Stiče se utisak da više stranci pohode i cijene ljepote ovih krajeva nego domaći živalj.
U jednom momentu Radoje je objektivom svog foto aparata uspio uhvatiti tri tačke, tri prilike na vrhu Vasojevićkog Koma. Radio stanicom su nam se javili i potvrdili naši penjači. Popeli su uspješno vrh. Ovaj dan je bio dobar za njih. Za sve nas. Rekoše nam kasnije da su odozgo kao na dlanu posmatrali Prokletije, Kučke planine sa vrhovima Štitan, Pasjak i Surdup i mnoge druge masive Crne Gore. Sačekali smo ih opet u podnožju i uputili se zajedno na ručak.
Kako je vrijeme odmicalo sve smo više postajali svjesni da se bliži kraj naše avanture i povratak u Trebinje. Ne baš veseli momenti. Podsjetilo me da sam negdje pročitala kako obezbjeđenje kruzera nerijetko mora da istjeruje goste sa broda nakon završenog krstarenja. Teško se odvojiti ljudima od lijepih momenata i uspomena. Tako je i nama trebao neko da nas potjera iz ove idile i objasni nam da se moramo vratiti u svoje realnosti. Nerado smo se budili iz ovog nedosanjanog sna. Čak smo se i potajno obradovali kad smo onako spakovani i spremni za polazak morali čekati žene od kojih smo naručili borovnice. Kasnile su. Još koji momenat uživancije ukraden od jednog savršenog dana.
Pozdravljamo se sa Mikšom i njegovim prijateljima uz obavezno zajedničko fotografisanje sa zastavom društva, mašemo planinskim vrhovima , opraštamo se od nekih lijepih momenata , sjetni a ispunjeni, bogatiji za jedno neprocjenjivo sjećanje koje nas obavezuje da se nekad ovdje i vratimo. A do tog nekog sljedećeg puta DA SMO ZDRAVO!
Tekst napisala : Ana Vlatković
0 komentara