Nakon prošlogodišnjih odlazaka na Leotar i priča o tome šta se sve teoretski može vidjeti sa Leotara, počeli smo razmišljati i o tome šta se sve može vidjeti sa Orjena, a i odakle se sve Orjen može vidjeti. Kao jedan od daljih i dominantnijih vrhova na Jadranu i Jonskom moru, naročito se isticao vrh Čika ili Maja Čika u Albaniji. Ponukani tim, gonjeni malo avanturizmom, ali i željom da najzad malo strgnemo okove Kovida, kao i činjenicom da vrh tehnički nije zahtjevan, Danko i ja smo se zaputili na jug Albanije ranog jutra 6. avgusta. Nakon vožnje i nekoliko pauza uz par neizostavnih gužvi kroz Albaniju, stižemo na odrediše oko 16:30.
Naš cilj – Akrokeraunijske planine na jugu Albanije i njihov najviši vrh Čika. Taj planinski lanac se proteže između Valone i Sarande, u dužini od oko 100 kilometara, uz samo Jonsko more. Dobar dio planina pripada nacionalnom parku Ljogara koji sa istoimenim prevojem razdvaja područje Valone od samog juga Albanije. Takođe je to i najzapadniji dio Albanije, područje gdje prestaje Jadransko, a počinje Jonsko more i mjesto na kome je Otrantski moreuz najuži. Naš smještaj je i bio u jednom hotelu na samom prevoju Ljogara, tako da ne bi gubili vrijeme u vožnji i traženju najboljeg i sigurnijeg parkinga.
Ono što nas je zabrinjavalo jeste česta pojava i u ljetnim mjesecima, da su vrhovi preko 1800 metara na ovom dijelu često prekriveni oblacima i izmaglicom. Kako smo se približavali Valoni i odredištu, tako su na horizontu izranjali akrokeraunijski vrhovi i svi redom – pokriveni kapom od oblaka koja se ne skida. Međutim, sutra ujutro je situacija već bila znatno drugačija na u visinama nije bilo nijednog oblačka.
Krenuli smo sutradan relativno kasno, nakon dobrog doručka, oko 8 sati. Odmah preko puta hotela, na samoj magistrali se nalazi i jedan izvor za koji su nam rekli da je u redu, pa smo tu napunili flaše vodom za uspon (jer zbog nekog razloga su nam u hotelu govorili da voda sa česme nije za piće). Postoje dva početka staze, nedaleko jedan od drugoga, a koji se nakon par stotina metara ujedinjuju. Ono što je neobično jeste da na jednom stoji da do vrha ima oko 7.5 kilometara, a na drugom 6.6. Najbliže je, međutim, da do vrha Čika ima oko 8 kilometara jer je sudeći po Relive aplikaciji cjelokupan put do vrha i nazad iznosio 16,2 kilometara.
Od samog starta, sa puta, staza kreće strmo. U prvom dijelu se prolazi kroz gusto rastinje, žbun, draču, paprat i gušću borovu šumu. Postoji markacija, ali je relativno stara i baš u ovom dijelu je i najveća mogućnost da se skrene sa staze (kao što se to i desilo potpisniku u povratku). Nakon toga skoro čitav uspon do grebena planine je kroz finu borovu šumu, a sve češće se pojavljuju i munike što uz miris borovine i biljaka čini da se stvarno osjećamo kao na Orjenu.
Staza je vrlo dobro trasirana, sa mnoštvom serpentina, tako da se uspon relativno lako savlađuje. Iako je ljeto i velika suša, jutarnje temperature u ovom dijelu uspona su vrlo prijatne i kreću se između 22 i 24 stepena. Uspon je konstantan i vodi u pravcu drugog vrha, Maja Ćores. Nakon otprilike 4 kilometra izlazimo iz šume na greben ispod vrha Maja Đores, na visinu od oko 1900 metara. Kako staza odmiče, tako je i markacija siromašnija, ali je staza sve vidljivija. Dalje nastavljamo grebenom, a staza kao da se trudi da iskoristi hlad svakog drveta usput. Sa grebena se pružaju fantastični vidici ka južnoj obali Albanije i Krfu sa jedne strane, a ka dolini rijeke Vjoše i drugim planinama i dolinama u unutrašnjosti Albanije sa druge strane.
Uz sve vidike, mirise, biljke, stara i suva stabla izumrlih munika kako kakvi kosturi nekadašnjih divovskih životinja – sve neobično podsjeća na Orjen. Složili smo se da je taj dio skoro identičan izlasku na Malu Jastrebicu i dalje na Velikoj, samo što su proporcije znatno veće. Staza se dalje malo spušta, ali narednih par kilometara nema puno gubitka ili dobijanja na visini. Tu na vrhu grebena, u jednom od manjih dolova ispod primjećujemo i jednu manju lokvu, ali nas staza ne vodi pored nje. Kao i Orjen, čitav ovaj dio je bezvodan i nema nikakvih izvora. I opet pohvale idu za trasiranje jer staza krivuda oko istaknutih vrhova grebena i čuka umjesto da ide direktno preko njih, tako da se manje umaramo. Prva i jedina duža pauza nam je bila pred sami završni uspon na Maja Čika.
Ono što je karakteristično za ovaj dio planine, pa i sami vrh, jeste odsustvo većih i krupnijih stijena, a da o nekim gredama i škripovima ne govorimo. Većim dijelom grebena prostire se pomalo krušljivi kamen i siparišta.
Nakon tačno 4 sata, preko malog sedla se uspinjemo na vrh Čika, 2044 metara iznad mora i najzad sa mirom možemo da razgledamo unaokolo i divimo se predjelima. Međutim, zbog požara koji je tih dana bjesnio na poluostvru Karaburun u blizini, vidljivost je bila više nego loša. Dim i izmaglica su se spustili dosta nisko, tako da nismo mogli vidjeti ni Krf, udaljen samo nekih 45 kilometara. Jedino je iz te izmaglice pomaljao obris manjeg grčkog ostrva Otoni, sjeverno od Krfa. Zato smo dobro vidjeli „pjeskovitu deltu“ Palase odmah ispod nas i primorje oko Dermija, Himare i Porto Palerma na jugu. Na žalost, što zbog dima, što zbog doba godine i loše svijetlosti, teoretski vidljive planine i vrhovi sjeverne Grčke, Kalabrije u Italiji, Koraba, Prokletija, Lovćena i Orjena su ovaj put ostale samo pusta želja.
Na vrhu susrećemo i kolegu Markusa iz Njemačke, bivšeg padobranca, a koji putuje svijetom i koristi priliku kada god može da se popenje na neku od planina. Tako nam pokazuje i fotografije na telefonu sa svog uspona na Subru u aprilu ove godine. Nakon naše priče i tradicionalno neumornog hvaljenja naših krajeva, obećao je da će svratiti i do Hercegovine. Nakon odmora i čašice razgovora, uslijedilo je fotografisanje za uspomenu na prvi uspon PD „Vučji zub“ na ovaj vrh, a onda smo zajedno krenuli smo nazad. Osim toga, temperatura od nekih 37 stepeni na vrhu i skromnije zalihe vode su diktirali da se ne zadržavamo previše. Povratak nazad je bio istom stazom, ali uz češće pauze. Koliko smo mogli primjetiti, nas trojica smo bili jedini na planini taj dan.
Nakon dobre večere, spavanje na 1000 metara iznad mora, nadomak četinarske šume i u vrlo svježem ambijentu (s obzirom na visoke temperature i česte požare kod nas tih dana), pomoglo je da se oporavimo za sutrašnji povratak nazad. Na žalost, iako smo bili uz more cijelo vrijeme, nismo uspjeli da se „osolimo“, dijelom jer su nas putokazi u povratku odveli novom obilaznicom oko Valone, dalje od mora.
Iako je Albanija zadnjih desetak godina znatno unaprijedila putnu infrastrukturu, ipak se treba biti stalno na oprezu zbog pojava svakakvih šklopocija i zaprežnih vozila čak i na brzoj cesti ili zbog čudnih kružnih tokova i još čudnijeg načina vožnje kroz njih, a pogotovo zbog počestog potpunog odsustva pažnje albanskih vozača. Ono što je i dalje karakteristično je dosta ubrzana izgradnja turističkog smještaja i kapaciteta, naročito oko Drača i Kavaje, kao i južno od Valone.
No, mi ne bi bili mi kada ne bi usput bacali ideje o tome šta bi se još moglo posjetiti i šta bi bilo originalno, a vrijedno obići. No, do realizacije tih planova u nekoj budućnosti – DA SMO ZDRAVO!
Nikola Uljarević
Video: Danko Karić
0 komentara