Čuditi se oblicima hercegovačkog krša a ne posjetiti Vjetrenicu isto ja kao otići u Pariz a ne vidjeti Versaj. Ravno žutom kartonu. Još ako vam promakne posjeta manastiru Zavala, koji se nalazi u neposrednoj blizini nadaleko čuvene pećine, zaradili ste i crveni karton. Bolje je onda nikom ne pričajte da ste bili u Hercegovini jer, vjerujte, niste ništa vidjeli. Isključeni ste prije završetka meča.

Zašto je posjeta najvećoj i najraskošnijoj pećini tako važna da biste shvatili Hercegovinu i njena prirodna bogatstva, a boravak u Zavali virtuelni doživljaj njene duhovne prošlosti? Tridesetak članova i prijatelja planinarskog društva „Vučji zub“ potražili su odgovor na postavljeno pitanje 20.marta ove godine. Evo zašto su mnogi u grupi pomalo ljuti na sebe što ova dva lokaliteta posjećuju po prvi put iako nam je Popovo polje, gdje se objekti nalaze, nadohvat ruke.

Po dogovoru sa vodičima, prvo posjećujemo pećinu u kasnim jutarnjim satima. Vjetar po kome je dobila ime na veliko razočarenje svih nismo osjetili. U proljetne dane temperatura u pećini približna je onoj napolju te nisu stvoreni uslovi za nastanak vazdušnog proboja koji iz kamenih čeljusti izbija kada zvizdan upekne u dane ljetnih vrućina i poput Don Kihota u borbi sa vjetrenjačama, Vjetrenica tada šiba jezičcima po nepokolebljivoj hercegovačkoj žegi. Ako usred vrelog dana zastanete ispred njene kapije, imaćete privilegiju da osjetite čari vjerovatno najstarijeg modela „prirodnog klima uređaja“. Kažu da je neki nepoznati velikan u dalekoj prošliosti iznad njenog ulaza sagradio ljetnikovac upravo da bi uživao u ovom fenomenu.

„Čuvajte glave, pazite na djecu!“ više puta se čulo upozorenje vodiča koji su ukazivali na niske stropove u prvom dijelu pećine. Dvoje po dvoje, kao na školskim eksurzijama, u koloni spremno zaronismo u utrobu Zemlje. Na ulazu, tamo gdje svjetlo prestaje, primjećujemo dva plitka reljefa sa prizorima viteškog turnira i lova. Možda je upravo velikaš, vlasnik gore pomenutog ljetnikovca, tu odabrao i svoje vječno počivalište jer crteži podsjećaju na nadgrobne stećke iz Srednjeg vijeka.

Pognutih tijela prolazimo dovoljno širokim kanalima, lijepo uređenom i osvijetljenom stazom malo po malo otkrivajući maštovite gravure podzemnog krajolika. Prešavši oko četrdeset metara, nakon prve dvorane, nailazimo na ovalni prolaz koji nosi naziv „Vrata Vjetrenice“. Vodič zastaje i pojašnjava da su vrata odoljela snažnim vodenim tokovima u dalekoj prošlosti koji su vajali ovu stijensku masu jer su bila znatno otpornija po svom sastavu od ostalih stijena. Polako se navikavamo na grobnu tišinu i muk podzemnog svijeta, ponegdje zaglušene kapanjem proljećne kišnice, koja pronalazi svoj put po glatkim stijenama. Dok koračamo još uvijek nesvjesni da prizori koji se ređaju pred očima zaista postoje i nisu dio sna, priča o Vjetrenici sama se odmotava kao klupko.

Vilino guvno je sljedeća atrakcija koja umnožava naše utiske jer priča o vilama kao lokalni mit podsjeća da su ovdje osim prirodnih djelovale i natprirodne sile. Vile su po predanju bile vrlo agresivne i ljubomorne, krale su lokalne mladiće i držale ih u zatočeništvu po nekoliko dana. Jedno od iznenađenja nas je sačekalo kada se u jednoj od većih dvorana zaista ukazala djevojka u mrežastoj plavoj haljini i vjenčićem u kosi . Pjesmom koja je uslijedila dočarala nam je mit o postojanju ovih mitskih bića. Značaj samog guvna ne moramo pojašnjavati Hercegovcima koji znaju da je to mjesto gdje su se ljudi sastajali i „vršili žito“, pripovijedali o starim vremenima, a po svemu sudeći i proricali godinu koja dolazi. Baš na ovom guvnu, kako kaže predanje, moglo se procijeniti po ehu i bubnjanju vode i vjetra da li su rat, potresi ili poplave na pomolu.

Razmišljajući sanjivo o vilama idemo dalje i nailazimo na putokaz ka Donjoj Vjetrenici koji se odvaja sa glavne staze ali dobijamo informaciju da je to privilegija rezervisana samo za speleologe, biologe i uopšte – ljude od nauke. Možda je i bolje tako sačuvati što više možemo neke rijetkosti od ljudskih uticaja, a među njima su nekoliko manjih jezera i više vodenih tokova, bogatstvo pećinskih ukrasa te brojne minijaturne životinjske vrste. Pokušavamo zaboraviti „slatko grožđe“ koje nam nije dostupno i dalje niz stazu uživamo u umjetničkim radovima koje je priroda oslikala. Nižu se raskošni, zlatno- srebrni izrezbareni slivovi koji u skoku spajaju strop i pod. Stalaktiti i stalagmiti u raznolikim oblicima formiraju figure u kojima svako vidi drugačije oblike. Slon, miš, ruka, prsti, čovjek, nos, krst, majka,dijete…ili nešto drugo, koliko god vas mašta ponese. Igra oblika ovdje ne postavlja granice i sva tumačenja su moguća. Pitamo se šta je priroda ovdje htjela da kaže i poruči ljudskom rodu. Kao što bi se u Versaju ili bilo kom muzeju zapitali isto, ali o ljudskim rukotvorinama.

„Tursko groblje“ je natpis koji nas čeka na jednoj od sledećih tabli. I zaista, ako bolje pogledamo, nišan do nišana, zajedno sa bljeskom istog prizora u malom kalcitnom jezeru pored, kao da pričaju priču o jednoj od tri religije koje su se urezale u istoriju ovih prostora.

U ovom jezeru namnožile su se kamenice, krugovi nepravilnog oblika ispunjeni vodom, koji su opravdano dobili lokalni naziv „Pjati“ ili tanjiri. Gozba ovdje traje u kišnom, zimskom periodu kada domaćica priroda ne dozvoljava da tanjiri budu prazni i mi smo upravo zatekli taj svečarski prizor. Ipak, sa dolaskom ljeta, trpeza postaje posnija, a prizor ispražnjenih sudova vjerovatno i tužniji.

I kao da nismo slučajno pomenuli čast, na kraju staze dočeka nas mali Hajdučki sto okružen još manjim stolicama – ovaj put ,nažalost, prazan. Od vodiča saznajemo da je rukotvorina plod ljudskog truda i novijeg je datuma. Rekoše nam i da ovom sofrom završava turistički dio staze, a ta spoznaja nam stiže u najgorem momentu, sada kada osjećamo da je apetit za još neviđenim specijalitetima Vjetrenice dosegao svoj vrhunac. Zar ne bi sada bio grijeh ne vidjeti čuveno „Veliko jezero“ preko koga se čamcem stiže do ostalih skrivenih kanala? Sve ljepote i saznanja kojima smo upravo obogatili svoje iskustvo samo su „vrh ledenog brijega“ koji je brižljivo skriven u ovom parku podzemnog svijeta. Brojkama pojašnjeno, od preko 7000 metara, koliko iznosi dužina svih kanala Vjetrenice, mi smo imali priliku vidjeti tek oko 700 metara, uređenih za turističke obilaske. I kao da su mudro znali kako i gdje će najlakše zavarati glad koja se upravo u nama rodila, čuvari ovog carstva sakrili su iznenađenje za posjetioce pećine na pažljivo odabranom mjestu. Primjerak čovječije ribice u jednoj od kamenica tik pored stola čekao je radoznale poglede onih koji su se sjurili u namjeri da je prvi ugledaju . A o neprocjenjivoj važnosti kao i rijetkosti ove vrste znamo iz priča mnogonrojnih naučnika koji iz bijelog svijeta dolaze u ove krajeve da bi je vidjeli, dotakli i odgonetnuli baš kao i skupinu od oko 200 različitih životinjskih vrsta koje su ovdje pronašle svoje stanište. Zbog ovog bogatstva Vjetrenica još uvijek nosi titulu prve u svijetu po bioraznolikosti.

U povratku pažljivo posmatramo sve eksponate koji su nam promakli maloprije i znamo da ćemo uskoro napustiti ovaj prirodni muzej i teleportovati se nazad u posve drugačiju dimenziju iz koje smo ovdje kao slučajno zalutali.

Po izlasku na svjetlo dana kratko se zadržavamo ispred pećine i šetnjom dalje nastavljamo prema manastiru Zavala. Usput razmijenjujemo utiske o onom što smo vidjeli i uživamo u pogledu na široko prosutu ravnicu Popovog polja. Put nas vodi duž štreke kuda su, ne tako davno, kaskali i vagoni vozova na uskotračnoj pruzi koja bi, da nije ukinuta, sigurno bila još jedan biser turističke ponude ovog neobičnog krajolika. Prolazimo pored stamene zgrade nekadašnje željezničke stanice i gledamo njene ogoljene kamene blokove, savršeno srasle sa okolnim kršem.

U stijenama visoko uzdignutim nad poljem već se nazire kompleks manastira koji po mnogo čemu podsjeća na Ostrog. Da bi sličnost još bila veća, samo brdo koje čuva leđa kompleksa nosi isti naziv – Ostrog, a tu je i činjenica da je upravo na ovom svetom mjestu prve iskušeničke dane provodio dječak Stojan iz sela Mrkonjići te se kasnije ovdje i zamonašio i u pravoslavnom svijetu a i šire postao poznat kao Sveti Vasilije Ostroški.

Na samom ulazu tople riječi dobrodošlice monaha i igumana povedoše nas preko kamenih stepenica i kamene terase, pored kamenih saksija do crkve od kamena sa kamenim krovom. Sve je ovdje zaista satkano od kamena u neobično lijepo, bijelo i čisto ruho.

Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice, zagrljena sa stijenama koje su se nad njom nadvile, po predanju je sagrađena po želji hrišćanskog cara Konstantina, ali se ne zna kada je to bilo. Ipak, najstariji sačuvani dokument potiče iz 16.vijeka. Istorija još kaže da je manastir imao bogatu zbirku koja je uništena u Drugom svjetkom ratu. Freske u Zavali su od velike vrijednosti jer ih je u prvoj polovini 17.vijeka oslikao Georgije Mitrofanović, hilandarski monah, koji je istovremeno važio za velikog srpskog slikara tog doba. Jedna od vrijednih freski nalazi se na svodu crkve i predstavlja rijetko rađen motiv Emanuila, Hrista u njegovom dječačkom dobu.

Od stijene do stijene preko strmih i uskih stepenica penjemo se i prolazimo pored dvije potkapine – pećine isposnice, koje nas opet podsjetiše na Vjetrenicu i moguću vezu sa njom. Opažamo da su okićene ikonama i nastavljamo dalje do zvonika koji je fizički odvojen od same crkve visiko „uzletio“ ka nebu. Sa ove tačke pruža se pogled preko plodnih parcela Popovog Polja do brda i sela na drugoj strani. Ne propuštamo priliku da prizor zabilježimo i objektivom foto aparata. Ljubazni monasi nas ponudiše kafom i limunadom na prostranoj manastirskoj terasi. Dobro nam je došlo okrepljenje koje se produžilo u razgovor o ljepoti, značaju i jedinstvenosti prostora koji smo danas posjetili.

U povratku koristimo priliku i u blizini sela Poljice posjećujemo jedan od nekada mnogobrojnih mlinova koje je krila ponornica Trebišnjica. Oni upućeniji nam objasniše mehanizam rada ovih konstrukcija koje su građene upravo na mjestima gdje je rijeka nekada ponirala, a u upotrebi su ostali sve dok korito nije izbetonirano. Vlasnici mlinova svojevremeno su bili bogati ljudi koji su od seljka uzimali „ujam“, naknadu za žito koje bi mljeli u svom mlinu. I dok pokušavamo shvatiti kako je to izgledalo kada su se ovdje snagom vode pokretali mehanizmi mlina, pitamo se koliko su vješti morali biti ovdašnji ljudi koji su u ljetnjem periodu bili ratari, pogleda uprtih čas u zemlju koja ih je hranila, čas u nebo od koga su zavisili. To isto nebo u jesen bi sručilo obilne kiše, poplavilo njive i pretvaralo ove ljude u lađare na polju koje bi se časkom preobrazilo u jezero i od njih samih, silom prilika, načinilo vješte ribolovce. Priroda je u ovim krajevima zaista činila čuda.

Zadovoljni i ispunjeni sadržajem jednodnevne ekskurzije vraćamo se u Trebinje, svako svojim obavezama, svjesni da smo bogatiji za niz lekcija iz istorije i gografije krševite Hercegovine. Nadamo se sličnim doživljajima i u nastavku planinarske 2011. godine.

 

DA SMO ZDRAVO!

Izvještaj sastavila Ana Vlatković.


0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.