Remek djela prirode

Piše: Milosav Mile Pikula

“Šta ćeš gore viđeti, zaboga. Gore nema ništa“, odvraća me starac, koji sjedijaše na zgodnu kamenu iznad svog katuna pod stijenama Volujaka, da se ne verem uz goli greben iz pitome gorske doline.

Idem baš zato što nema ništa i što se ništa ne može vidjeti. Najviše se vidi odakle se najmanje gleda i najviše čuje kad niko ne zbori. Starca su godine savile. Vidi se da kopni. Kopni i veliki namet iznad doline. Kopne oba, starac od godina, namet od julskog sunca. I oba će u zemlju. Zemlja za svakoga nađe mjesto.

Padoše mi na um ove starčeve riječi kad smo pošli iz Trebinja na visije Crne Gore. Desetak planinara omamljeni onim što trebaju da vide, a ne idu ni u Rim ni Madrid ni Pariz. Nećemo ići putevima, no putanjama, jednostopicama, preko kosa, grebena i klanaca.

Šta su uz put vidjeli vazda su pričali oni koji su išli, onima koji će tek ići ili neće nikako, svejedno. Malo ko se vratio s kakva puta da što nije korisno vidio, zapazio ili naučio.

Imao je pravo pokojni Trifko Ćeklić iz Površi (gorski kraj između Gacka i Nevesinja) što se pohvalio svojoj drugi Šešlićuši kako je veliku korist vidio, da ga ne bi korila što je čitav dan izdangubio u boračkom selu Pločniku:

“Viđek danas veliki izum, nijesam džaba provo čitav dan u Bratića. U veliku drvenu bačvu stave zgodan trn i svaka kap vode slije se niz grane trna dok bačve truskaju na drvenijem kolima. A mi dok doćeramo s Koritnice bačvu vode tretina se izlije“.

Tako i mi ne radismo, nego gledasmo šta čini rad a šta nerad. U sam zalazak sunca razgledamo s Vasojevića koma, jednog od više komova na znamenitim Komovima, ono što je stvoreno radom neba i zemlje. Pitome doline Vasojevića natrpane maglom. Izgledaju kao džinovski nezavezani arari, vunom prepunjeni. I zbilja, nekad u neka vremena, možda bolja ili možda gora od ovih današnjih, ali sigurno drugačija, napunila bi se bar jedna dolina vunom od stada rasnih ovaca koja su se gostila svakojakim travama po beskrajnoj trpezi Komova. Pjevalo se: “Komovima ovce pasu, čini mi se goveda su“.

Sutradan je sunce prespalo, a kiša i magla podranile. Čekamo dok malo posustanu i kiša i magla. Ostavismo šatore da kisnu, a mi se sklanjamo u eko (ekološki) katun, samo stotinjak metara niže. Nekoliko bungalova ušuškano uz šumu odmah ispod nas. Šuma je zastala u širenju neposredno pri vrhu dugačke zaravni Štavna. Tako  s obje njene strane, kao da se zamorila žureći iz dubokih vala i ovdje zaspala. Ekološki katun podignut je donacijom „USAID- a“. Pošteno je donator rasporedio novac. Mora nešto i planini da pripadne.

U eko-katunu zgotoviše nam kačamak. Mi ovo jelo radije nazivamo pura. Neko mlad i nevješt zapita šta se u puru stavlja. Pjesma kaže: “Fina li je kukuruzna pura kad se u nju kajmaka nagura“, objasnih mu.  Najedosmo se, rekao bi neiskusan ovom jelu, kao da  neće za dva dana ogladnjeti. Ali nije tako. Pura prividno dobro napuni kulju, ali brzo je isprazni. “Taman ko da je đavo u drobu jede“, što bi rekao isti onaj Trifko iz gatačke Površi. Ako je i ekološka nije domaća. Ne viđesmo kako je spravi kuvar što je ovog dana radio u kuhinji ekološkog katuna. A i ko bi ga gledao. Bolje da ga nijesmo vidjeli. Kad je iko vidio da u ovim gorama i svim krajevima crnogorskim i hercegovačkim muško gotovi puru.

Da smo nekad svratili u katun pod bilo kojim komom i Vasovjevićkim i Kučkim i Ljevorečkim puru bi zgotovila domaćica, u povećem kotlu napunjenom kukuruznim brašnom. Poturila bi drvenu činiju na siniju, salila u činiju dva škipa kajmaka i sve istresla u kotao. Planinka jedra i rumena miješa da ne prigori. Zasukana lanena košulja do lakata. Drhće kotao. Njišu se verige, skladno i ritmično. I planinka njiše, a ima i čime. Skladna igra kotla, veriga i nabreklih planinkinih grudi.  Ovako i eko-katun i eko-pura samo izazvaše žal za onim čega nema. Ne može donacija, ma kolika i ma čija, nadomjestiti ono čega nema.

Kad je kiša malo posustala krenusmo. Ne da nam obraz da slažemo komu Kučkom (2487 m) i komu Ljevorečkom (2469 m). Moramo ispuniti lanjsko obećanje da ćemo opet doći. Zato jedni pođoše na Kučki a drugi na Ljevorečki kom. Snama biše i Podgoričani, odlični planinari – alpinisti. Oni svi pođoše na Kučki kom.  Nijesmo ih pitali, ali mora da su im preci bili Kuči. Đe, jadan, da Kuči idu na Ljevorečki kom. Imaju oni svoj Kučki, visočiji 18 metara. Nas trojicu što pođosmo na Ljevorečki kom prati kiša i po izlasku iz šume na čuveni komski prevoj Ljuban. Gazimo do pojasa visoku travu. Izrasla, a talasa se kao more. Još je pogoni pitomina nastala ispod torova nekadašnjih katuna.

Ukazaše se četiri katunska objekta još cijela. Samo im pokoja šindra s krova pomaknuta. Zarasli u travi, očajavaju u samotinji. Ali, malo naniže, isprsila se stasita i umivena kuća, odmaknuta, kao “viđena đevojka“ od starica koje joj se dive i žale za svojom mladosti.

Sklonismo se pod nadstrešnicu, zagledani u Ljevorečki kom koga je obavio na vrhu gusti pramen magle. Učini mi se kao moćni paša, naduven od pretilosti, rumen kao rak, a stegnut širokim turbanom čiji kraj nije podavijen u krug nego visi i zamahuje na sve strane, pa koga stiže toga i ošine.

Sve do pod sami vrh oštrog Ljevorečkog koma mislio sam na one koji su na konjima izgonili tovare građe da podignu katun, rasipali život po ovim gorama. Šta bi pomislili da vide ovako sazidane kolibe koje ni kapi mlijeka nemaju, ni grude sira i, što je najgore, ni živa čeljadeta. Ljudi kleče pred kolibom a niko ih nema pozvati da se ogriju i ponude onim što se zatekne u kolibi. A zaticalo se vazda punih mješina sira i skorupa, dva reda škipa na polici, u svako doba spremni da se saliju i poduture svakog dobronamjernika. Činilo mi se da oba ona točka zaškripaše od stida, kao nekad od tereta. Samo sad im škripa sjetna i prigušena kao glas u zanemogla starca. I kuća ili koliba, kako god da je nazovemo, osta teško postiđena. Učini mi se da reče: “Braćo, oprostite, take su prilike, odoste ispred kuće i gladni i hladni. Otkako je prije tri vijeka podigao ovi katun napokojni Šćepan Martinović, viša nas sramota ne ubi. Nikad niko gladan i neogrijan nije otišao ispred ovoga katuna“.

Zaboravio sam opšta razmišljanja dok smo miljeli uz klizave, opasne stijene ispod samog vrha Ljevorečkog koma. Ta se ista razmišljanja vratiše kad ponovo dođosmo u pitominu podnožja ovoga ljutog Koma. Komovi su namrgođeni, vazda ozbiljna lica, kao junaci iz starih pjesama. Oni su, čini se, odbjegli od Prokletija, od svih Dinarida.  Ostao im je trag u vidu velikog prevoja Carine, kao trag nekog džina. Tuda su se istisli kao vuci iz čopora i osamili zauvijek. Razgalilo nas je u povratku šaljivo pravdanje Voja Babovića, čuvara eko-katuna Štavna, zašto se nije oženio:

“Ja sam Kuč. Roditelji su me vazda savjetovali da od neznana zelja boli glava, pa sam morao da čekam priliku iz plemena Kuči. Ne nađoh je, jer su u Kučima sve Kučke, pa ostak momak dovijeka .“

U sami suton prešli smo od prevoja Trešnjevik ispod Komova, preko Andrijevice i plavske doline do doline Grbaja. Ovđe je čovjek zanesen pogledom iz podnožja šiljatih vrhova Prokletija jednako kao i sa samih vrhova. Nigdje tako, pa čak ni iz alpskih dolina, ne dižu se vrhovi vertikalno i ponosito kao da je samo njihovo nebo prema kome su se vinuli. Magla čas otkrije vrhove, čas samo malo zavrne zastor pa bjecne vrh kao oštrica noža.

Magla i vjetar priredili su manekensku smotru za nas. Poput vitkih manekenki ukažu se vrhovi u defileu ispred nas. Malo zaplešu, otkriju svoja vitka i ponosita tijela i opet nestaju iza zavjese. Defile se smjenjivao sve dok noć nije pala na dolinu.

Prokletije i Albanci nazivaju Proklete planine (Bjeshket e Nemuna)To im je ime možda i bilo prikladno zbog teškog života u njihovim njedrima, ali ne priliči stasu desetina šiljatih vrhova preko kojih se ovaj masiv planina propeo u nebo.

Kako geografi kažu, Prokletije su, kao i Alpe, “nakupnine“ na kraju i početku Dinarida, jedinstvenog planinskog sistema nastalog nabiranjem, usljed dejstva afričke ploče, koja se podvlači pod evropsku. Takvo dejstvo prirode izvajalo je remek djela izložena na stalnoj postavci. Postavka je vječno otvorena. Samo je nebo nadgleda. Ali, trebaju godine da se svi eksponati zavire. Oko četrdeset planinskih vijenaca, a u svakom vijencu desetne, pod nebo izvinutih, figura vazda čekaju posjetioce.

I jutro je osvanulo pod maglom i kišom. Jedna naša grupa, što se spremala u pohod na drugi kraj Dinarida-Alpe, vratila se u Trebinje, a druga je produžila da upozna i dolinu Rapojana, uvučenu iza Vusanja, posljadnjeg naselja prema Albaniji i polazišta na uspon na Maja Jezerce. Zbog magle i povremene kiše morali smo odustati od penjanja na Maja Jezerce, najviši vrh Albanije. U zamjenu za propuštano, gledali smo što smo mogli i posjetili vrhove koje smo stigli. Na kraju smo bili zadovoljni onim što nam je bilo suđeno da vidimo više nego da smo uspjeli osvojiti Maja Jezerce.

Ali osvoji nas ljepotom okolina Gusinja. Najprije, čuveni Alipašini izvori. Šikljaju vrela ispod golemog masiva prokletijskog koji popunjava prostor između rajskih dolina Rapojana i Grbaja. Tu su nanizani vrhovi Karanfili sa poznatim pojasom Vezirove brade. Na izvorima velika, skladno sazidana mlinica. Tri badnja prelivena vodom. Mlinica postala restoran. Ne proizvodi hljeb nego ga troši. Sve što ljudi stvore traje donekle. Samo što priroda stvori vječno ostaje. Alipašini izvori jednako teku i pune Plavsko jezero. Ne brinu se da li su na njima mlini ili restorani. Njihovo je da teku.

Ostavismo vozilo pred razvaljenom karaulom razvaljene Jugoslovenske Narodne Armije, kod posljednih kuća Gornjeg Vusanja, prema granici albanskoj. Vrijeme gradi vrijeme i razgrađuje sve što je ljudskom rukom stvoreno.

Ali zato djelo prirode je vječno, a takvo jedno je samo stotinjak metara ispod karaule. Rječica Grlja kao da se htjela iz ljutih Prokletija otisnuti u svijet, nekud daleko, u sinje more. Na putu je dočekala kamenita glavica, kao stražar, ispred prokletijskog masiva. Riješena i odlučna da se otrgne od Prokletija napravila je grlo u stijenama i savladala prepreku. Ovo grlo treba viđeti da čovjek osjeti upornost prirode, ali i radost kojom voda u grlo uskače samo da bi otišla dalje.

Ovdje u Vusanju žive samo Albanci. I da nijesam znao, sad bih znao po jenom detalju. Ide jedna mlađa porodica, muž, žena, dvije djevojčice i sin. Očigledno na livadu da kupe sijeno. Svi nose drvene grablje ili vile, a samo sin, sa svega pet-šest godina, gvozdene vile. Narod od tradicije i na njivu ide tradicionalno. Pa i ako je najmlađe dijete, muško je i treba da nosi najopasniju alatku. Od malena se uči suočavanju sa opasnošću. Oni neki drugi moderni narodi, sa jednim ili dvoje djece u porodici, ne bi se usudili dati gvozdene vile u ruke djetetu ni od deset godina.

“Kuku, prosuće drob, đe dade vile djetetu“, čuo sam od Ilinke sa trebinjskih   Zubaca, udate u Novom Sadu, kako kori majku što je dala vile unuku, željnom fizičkog posla.

Usput prema Plavu, čudili smo se koliko je modernih i velikih kuća, naročito oko Gusinja, zatvoreno, a ograđeno tvrdim ogradama. Mnogo je ljudi ovog kraja u dalekom svijetu. Oni žele da pokažu svoju moć, ali i privrženost zavičaju, modernom kućom koja umjesto njih biva u starom kraju.

Ne čudimo se Plavskom jezeru, kao ogledalu Visitora i vrhova Prokletija, nego kao nepresušnom izvoru moćnog Lima. Lim ima dovoljno vode, ali je kao zarobljenik ograničen u svojoj slobodi. Ne izvire iz utrobe planine kao druge rijeke nego ističe iz jezera. I ne uvire u Drinu kao nekad, nego se gubi u rukavcu Višegradskog jezera. Zato ljut, kao pas kad se pusti iz vežnja, zna neobično podivljati i nositi sve pred sobom.

Dolina Lima, raspukla kao zrela voćka. U ovo doba, po Vidovu danu, okićena zelenilom i pitoma. U Murinu, raskrsnica puta za Peć, preko Čakora, opomenu nas da nije vazda ovako pitomo i zeleno. Grćući namete na Čakoru tokom duge zime mnogi su iznova proklinjali već proklete Prokletije.

Odvojismo se od i zadivljujućih i zastrašujućih Komova i Prokletija i nađosmo u srcu pitome i zatalasane Bjelasice. Ona nije nikakav srodnik ni Prokletijama ni Komovima, kao ni većini crnogorskih planina. Njeno porijeklo je vulkansko. Blagog je reljefa, odjevena šumama i prostranim pašnjacima, a okićena jezerima, kao krasna djevojka đerdanima.

Trup joj je temeljit i jedar, a vrhovi kao glave izrasle iz nekog višeglavog stvorenja. Crna glava, Zekova glava i Troglava, raspoređene su na trupu planine, tako da se vidici sa njih šire na sve strane svijeta. Zekova glava, čini se iz daljine, ima rog, prav i snažan kao u ogromnog nosoroga.

No, to je televizijski predajnik, pretvorio pitomu Zekovu glavu u nakazu. Mirna i uljudna Bjelasica se nije bunila da joj prašnjavi drum izbrazda lice sve do vrha Zekova glava. Nije se mrdnula ni kad su joj na vrh glave postavili rog, nepriličan za ćarno lice.

U suton smo iznad Pešića jezera, uglavljenog između dvije glave Bjelasice-Crne i Zekove. Oko, tamnozeleno i prodorna pogleda. Samo se ne zna kojoj glavi pripada. Pregazismo veliki dio pašnjaka. Nigđe stada, nigdje cure Rade. Osta samo pjesma: “Bjelasicom pasu stada, čuvala ih cura Rada“… Skijaški centar Jezerine sa nizom žičara, gledano sa Troglave, u ovo doba, liči na uzmetnuto kljuse, koje čeka da ko naiđe i pomogne mu da se ustane da dušu ne ispusti.

Zanoćismo u planinarskom domu “Vranjak“, Planinarskog društva “Bjelasica“, podno Troglave, na 1720 m visine nad morem. Sami smo s domaćinom doma, uljudnim Veselinom Medenicom. Kao u svojoj kući. Naši smo, veli, osjećajte se kao kod kuće. Iznese domaću pitu s bijelim mrsom i punu teglu kisjeline. Kud viša čast.

“Srećom, ima ođe blizu ovi katun, pa mi je zgodno“, veli.

Na žalost i Bjelasica ne mogaše da zadrži katunjane. Malo ko osta. Nema dovoljno ovčijih zuba, pa slojevi trave narastaju kao da se stere jedan po jedan zeleni tepih.

Prespavasmo u domu kao najugledniji gosti. Svak u posebnoj sobi. Mirisna drvena konstrukcija planinarskog doma i reski vazduh ujutru nas učiniše orne da obiđemo  bar jedan vrh Durmitora. Ne bi bilo ljudski posjetiti toliko vrhova crnogorskih a ne svratiti na Durmitor. To je najugledniji domaćin od svih gora Crne Gore. Podupirač neba i oslonac zemlje crnogorske.

Kad od Mojkovca svrnusmo u kanjon Morače ćutasmo i gledasmo. Tu se nema šta reći. Sve je rekla priroda, a govori i sad dok se oprezno vozimo prema Đurđevića Tari.

Čuveni most na Tari, u Đurđevića Tari, djelo je ljudskih ruku, ali se tako stopio s prirodom da bi čovjek rekao da ga je priroda i stvorila. Stoji na tabli da ga je projektovao Mijat S. Trojanović, a izvođač bio Andonović, A.D. Ali, spomenik je narod podigao prilikom obnove mosta 1946. godine, ne njima nego Lazaru Jaukoviću koji je srušio dio mosta 1942. godine po naređenju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, za vrijeme treće neprijateljske ofanzive.

Narod je ostavio sve svoje poslove i morao na obnovu mosta. Morao je i da podigne spomenik onome ko je srušio dio mosta. Šta bi radili da nije bio srušen.

Vedrina i dobar vidik na horizontu učiniše nam zadovoljstvo da sa durmitorskog vrha Savin kuk  (2313 m) razgledamo nebo iz podnožja, a zemlju sa visine. Još dok smo se penjali uređenom stazom, zaustavljali su nas pogledi na Jezersku visoravn u koju su kao dijamanti ugrađena jezera Vražje, Riblje, Pošćensko… Crno, ograđeno šumom, vidi se samo sa vrha. U tamnoj šumi i voda jezerska je tamna, pa izgleda duboko do utrobe zemlje. Staza na Savin kuk je napravljena početkom dvadesetog vijeka da bi na vrh mogao izaći kralj Nikola Petrović. Ne zna se da li je imalo išao pješke ili je neka mula lipsala dok je iznijela otežalog kralja. Danas se može i žičarom do pod vrh, na ljekovitu Savinu vodu. Kad se napismo s male česme ovog neobično visokog izvora ogladnjesmo, pa se odmah uvjerismo da djeluje brzo.

Ispod podnožja Savina kuka stado od sedamdesetak ovaca iz Pošćenja. Čobanin me uvjeri  da ima vrlo malo stada ne samo u Pošćenju nego u cijelom kraju. Osta mi nejasno otkud onda skoro ispred svake kuće na prilazu Žabljaku tabla s natpisma da se prodaje domaći skorup i sir. Kako razaznati koji je domaći, a koji strani. Prisjetih se mostarske Tepe na kojoj je svaki sir bio s Goranaca (selo zapadno od Mostara, poznato po dobrom siru), a svaki kajmak gatački. Bar su ih tako nazivali. Ali, nije svaki Nikola Tesla, nit je svaki Miloš Obilić. I ovdje na Durmitoru junaštvo i čojstvo, stare crnogorske odlike, potisnula je trgovina.

Durmitor ništa ne može potisnuti. Vazda isti, podupro nebo i ukrasio zemlju. Prkosan kakav je vazda i bio. Prkosni su vazda bili i ljudi koje drži na svojim padinama. A imali su čime i prkositi osvajačima i dušmanima. Zveckaše im lanci robovski u prohujalim vijekovima, ali se u njih ne dadoše vezati.

Prkosa ima i danas u ovoj generaciji. Ali to nije taj prkos. To je, najviše, prkos što imaju ovakve darove prirode. Ali tog prkosa moraju se osloboditi. Turistima se ne prkosi, no ponosno i susretljivo pokazuje ono što je priroda podarila.

U povratku milom Trebinju obradova nas novi drum od Durmitora do Šavnika. Izgleda kao neka ispružena dugačka i crna zmija izmiljela iz legla u masivnom grebenu što razdvaja pitomu visoravan ispod Durmitora i šavničku kotlinu. A leglo puta je krasan tunel ispod grebena, osvijetljen i prav, pa i ne izgleda da se ulazi u tamnu utrobu zemlje, nego na neku svečanu pistu što vodi u amfiteatar za skupove umnih glava. To je amfiteatar u kome je pripremljen tvorac našeg jezika da iskleše slova i riječi tvrda i postojana kao okolno stijenje.

Učini nam se da je postojbina Vuka Karadžića ovim putem progledala u svijet u koji je Vuka davno poslala, ne da donese nego da stvori. I prirodno je da je naš jezik isklesan iz stijenja hercegovačkog, a danas crnogorskog, svejedno. Jezik je najtvrđi oslonac čovjeka a kamen najčvršće djelo prirode.

S VRHA U POGIBIJU

Duže počivasmo na vrhu Vasojevića koma, opijeni onim što oči vide, sve dok se sunce ne savi u postelju između dva šiljca na zapadu da i ono počine. Tek u povratku zagledali smo dvije mermerne table. Jedna kazuje da ja pokojni Paja Milošević pošao sa Komova i ostao na Himalajima, a druga da je to prevoj Vera Vincek. Vera je na ovom Komu poginula, a Paja sa njega pošao u pogibiju. Planina i daje i uzima. Ko više daje više i uzima. Možda se ništa skuplje ne plaća nego pogledi sa teško dostupnih planinski grebena i šiljaca. Koga jednom  očara ono što vidi sa visija gorskih, pati za viđenim sve dak mu se ponovo ne ukaže taj isti vidik. Razvije se ljubav, a ona je i radost i patnja.

NA MARTINOVIĆA KATUNU

U mislima, uspavani kišom što poigraje po krovu nadstrešnice, prenu nas zvono nevelika stada. Raskrotilo se stado u izobilju trava. Iza kuće već pristiže čobanin, bez torbe. Izašao samo malo da poviri stado. Koliba mu je iza jednog rustena bukovine odmah preko glavice. Branko Novović, s 58 godina, krepka stasa. Može još dobar dušak, da se odupire Komovima. Ponosita držanja. Ni kiša ni izgubljeni posao u izgubljenoj fabrici mašina “Radoje Dakić“, nijesu ga pokunjili. Kao da zna šta nam je milo čuti, kaza: “Ima samo još nekoliko katuna. A nekad, nekad… glave su padale oko ispaša. Pritisle bi ovce sve Komove, igla nije imala đe panuti“. Kaza i kako ima dva sina.

“Dođu na dan-dva mjesečno, praznije toraba, a odu punije. Nek su samo živi i  zdravi. Ja ću se s mojom drugom izdizati ođe još koju godinu, ako bude zdravlja“.

Objasni nam i da je na ovom Martinovića katunu sazidao vikendicu, ispred koje sjedimo, potomak katunjana Martinovića.

“Lijepo i znano ovo uredio“, primijeti Mićo.

“Zna’ bi i ja, boga mi, da mi je pare“, potcijeni Branko vlasnikovo znanje.

Branko nas je zvao, dok se pregulio, da svratimo kod njega i da ne idemo na visiju po ovoj kiši.  Ipak krenusmo na vrh kad presta kiša. Ode i Branko u katun, veli, da se malo okrijepi, dako će mu ovce najaviti i bez njega. Osta ova vikendica do pojasa kamenom ukrašena, a od pojasa sve borom i jelikom. Pred vratima uz zid  prislonjena dva stara drvena točka s volujskih kola. Sad u starosti počivaju. A dosta ih je jada i ubilo stenjući i škripeći pod punim kolima sijena iz Kraljskih bara.