Kažu da se, za lijepog vremena, vrh Orjena (1894 mnv) vidi sa zapadne obale Jadranskog mora, odnosno iz Italije. Štaviše, da je to jedini vrh na njegovoj istočnoj obali koji se vidi iz Italije. A kad se krene brodom preko Jadrana, normalno da je to, još starim Rimljanima, bio i navigacioni orijentir (lat. oriensentis).
Sve u svemu, njima bio orijentir, a ovdašnjem narodu ostalo ime Orjen. A kad pohodite tih 50 000 hektara na razmeđu Hercegovine i Jadrana, Crne Gore i Republike Srpske; osvojiće vas to čudesno prožimanje, dramatičan spoj hercegovačkog, primorskog i alpskog. Zvaće vas ti kameni vrhovi (čak 5 iznad 18oo m), koji bježe munikama i borovima, da bi se približili južnjačkom plavom nebu. Mamiće vas vijugave grede koje ih povezuju i daju šansu najkočopernijim munikama i borovima, koji tako često ne rastu vertikalno i u visinu —nego se izvijaju iz tog tla sa malo zemlje i vode, katkad sprženi udarom groma; svom snagom obgrljavaju bijeli krečnjak, bezumno se pružaju iznad vrtača i opasno dubokih jama . Oduševiće vas ti kameni blokovi, koji ponegdje oblikuju apstraktno lijepu kompoziciju, kao da ste ušli u galeriju moderne skulpture; drugdje prave čvrste kamene zidove koji vam omogućavaju da se bezbjedno krećete vrtoglavom ivicom, a ponegdje — da po ravnom pređete oštri hercegovački krš. Uvući će vam se u srce taj orjenski spoj zelenog i bijelog, na svakom koraku jedinstven i neponovljiv… Na internetu možete naći podatak da je to jedna od najkišovitijih regija u Evropi (čak 4762 mm padavina), tako da za krašku planinu ima neobično mnogo zelenila, ali na Orjenu teško da ćete naći vodu. Mislim, u tečnom stanju, a snijega ćete u Ledenoj pećini, iznad Dobrog dola – naći i u avgustu…
Poslije ove javne i opširne ljubavne izjave Orjenu, za koju sam sigurna da je dijelim sa svim „zubićima“, red je i da napišem nešto o uspinjanju nas desetoro na sami vrh Orjena —Zubački kabao, u nedjelju 16. septembra. Iako taj vrh pripada Crnoj Gori, počinje se izdizati tu odmah iznad Dobrog dola, od kog i počinje markirana staza. Samo što trebinjski planinari kreću na 1894 mnv tek pošto prepješače 7,5 km od Ubala. Čula sam da druga društva imaju običaj da se prebace terenskim vozilom do Pirine poljane, a i nas je „čađo“ dobacio do Koprivnog dola i skratio nam pješačenje za čitavih 900 metara. Kao što je poznato, potpisana još nije dostigla kondicioni standard „Vučjeg zuba“, ali se primila na visine, a to već na ovom portalu ne treba pojašnjavati. Uglavnom, zahvaljujući Milijani koja je krenula (i popela se na vrh), sa povrijeđenim prstom, imala sam podršku za prvi dio uspona, preko „nabacanih“ stijena; potom je predsjednik odlučio da se žrtvuje i uspori svoj uzlet na Kabao. Sad, uvodnu izjavu ljubavi ne bih razvodnjavala, ali poznato je svima da je Orjen kategorija zavodnika. Znate već: obasipa vas ljepotom, miluje granama, otklizava siparima, izaziva stijenama, škaklji stomak dubinama, trese vam koljena dok obilazit bridom sam kabao, ulijeva vam sigurnost milenijumske stijenena litici, a sve ljepšim i ljepšim vidicima mami vas u visinu…
Uglavnom, ako je i bilo ljubavne dileme u nekim momentima uspona, kad se popenjete na Zubački kabao — uopšte ne znate da li ste osvojili vi njega ili on vas. Mislim, znate da ste se popeli, ali kad vam se otvore ti široki vidici sa planinskim vrhovima: na istoku čak do Albanije, na sjeveru , preko našeg dragog Vučjeg zuba, nazire se Durmitor, naravno i njegov glavni vrh Bobotov kuk; na istoku zrači mirom Boka kotorska, kao jezero zaštićeno kraškim vrhovima; na jugu obećava izazov Subra! Da ne pominjem mir i radost sunčanog plavog neba. Ma šta da vam pričam, najradije biste ostali gore, ali mora se nazad…
Kao što je poznato u Društvu, ja sam veliki protivnik brzog silaska, prije svega zato što tako planinarima stradaju koljena, a imala sam i neki problem sa nedovoljno velikim čizmama. Ne prenebregavam ni svoju nedovoljnu spremnost za ono što je označeno kao „težak uspon, stijena“, ali su mi nove čizme i te divne sivkasto-bijele stijene prošarane munikama otkrile da ja, u stvari — volim sporo da se rastajem od planine, od tog mira koji ona izliva na nas… Naravno, predsjednik se za to vrijeme smiravao prevrtanjem kamenih blokova i ostalim radovima na uređenju staze, a usput je napomenuo i da to upijanje Orjena traži od mene da napišem izvještaj.
Trebam pomenuti da su ostali, naravno, mnogo ranije sišli, usput obišli Ledenu pećinu, još se odmorili i načekali u Dobrom dolu — radije nego da odu ranije u Trebinje! Tako to ide kad upijete mir planine. Ne ostavlja vam se…
Vesna Kešelj
0 komentara