Dok su se zubići vrijedno pripremali za pohod na Olimp, vatra gutala dobar dio Bijele gore, a društvo bilo u punim pripremama za autdor festival na Ublima – neko se pak odlučio da pođe na drugu stranu, ka zapadu. Istini za volju, glavna ideja je bila da ne propadnu slobodni dani i odmor, pa se na to nakalemilo da najzad posjetim dugogodišnje prijatelje Enrika i Dariju koji žive u podnožju Alpa, zapadno od Torina. Na to se nastavlja pomisao da možda probam da popenjem jedan od 3000+ vrhova kojih ima u tom dijelu i o kojima mi je Enriko svojevremeno pričao. Što na umu, to na drumu. U pravom smislu riječi. Već za par dana sam bio na putu koji je trajao nekih 8 dana i na kome se vidjelo i obišlo štošta u 3700 pređenih kilometara kroz Italiju i Francusku. No, zasad da se zadržim na planinama…
Bukvalno u toku samog puta sam gledao vremensku prognozu i koji bi od dva moguća datuma bio najpovoljniji za uspon. Pošto je izgledalo kao najmanja mogućnost za kišu, odluka bijaše da to bude 5. avgust. Od svih planina u okolini koje su dolazile u obzir, nekako se najviše nametao Roćamelone, a sa svojih nešto preko 3500 metara bi mogao predstavljati tačku za neke od spektakularnih pogleda na zapadne Alpe. Takođe, vrh koji je relativno lako popeti, bez velikog iskustva i posebne opreme. Upravo ono što se potrebno na jednom odmoru!
Iako sam se ustao oko 4, pripremio šta treba i krenuo iz hotela još po mrklom mraku, nisam uzeo u obzir da tih 30-tak kilometara do polazne tačke nisu baš autoputem. Štaviše, trebalo se popeti sa nekih 400 metara do 2200. Znači, put koji je dobrim dijelom pun serpentina, uzak i kako se odmiče, zabrinjavajuće neobezbjeđen. Na momente je izgledalo kao onih par serpentina ispod samog vrha Leotara, samo znatno duže. Zadnjih 4.5 kilometara puta je dobrim makadamom, do ispod doma La Riposa i tu je kraj. Iako do vrha planine vodi niz staza i moguće je krenuti iz same doline, sa nekih 500 m, većina se ipak odluči da dođe do doma autom i odatle krene ka vrhu. Kod doma La Riposa stajala je tabla sa putokazima i na njoj naznačeno da je do vrha Roćamelone potrebno 3 i po sata. Početak uspona je bio tek u 6:50.
Prvi dio staze je preko travnatih proplanaka i da se ne zavaravamo – staza odmah kreće sa usponom zato preveliki entuzijazam na početku nije baš dobra stvar jer je uspon konstantan, a treba savladati nekih 1300 metara visinske razlike u nešto manje od 6 kilometara. Dijelom zbog početnog uzbuđenja, a dijelom zbog pojavljivanja prelijepih predjela i vrhova kako se razdanjuje, ovaj prvi dio prolazi najbezbolnije i neprimjetno. Pojavljuje se i blještavo sunce, što okolini daje novu dimenziju ljepote, a kamene zidove planina preko 3000 metara na horizontu čini još mističnijim i privlačnijim.
Staza je odlična, vidi se da dosta planinara prolazi. Takođe, što je interesantno, a vjerovatno potrebno u slučaju gušće magle – odlično je markirana. Markacija izgleda novija i toliko je gusta da se u svakom trenutku vidi ne samo slijedeća marka nego i nekoliko njih. Na momente, staza je toliko utabana, a vjerovatno i uticajem vode kod obilnijih padavina, da ponekad postaje kao nekakav manji kanal, do pola metra dubine. Taj prvi dio, do doma Ka d’Asti koji se nalazi na 2854 metra sam prošao za sat i deset minuta i ne primjetivši. Pogledi koji su se otkrivali na vrhove za zapadu i jugu, kao i na dobar dio doline Susa ispod, činili su nekako da se uživanje produži, a vrijeme skrati.
Od doma počinje drugi segment staze. Već u ovom dijelu skoro da nema biljnog svijeta. Samo pokoji stidljivi vrlo mali žbun se pojavljuje između kamenja, ponekad sa izrazito žutim cvijetovima. Staza je i dalje odlično markirana, ali počinje da biva i strmija. Zbog toga se učestalije „mota“ i serpentine su sve češće. Daleko od toga da sam na stazi bio sam. Sudeći po broju auta kod doma kada sam pošao, već je dobar broj ljudi bio u planini. Naime, svakog 5. avgusta se obilježava praznik Gospe od snijega, a pošto je vrh Roćamelonea posvećen Gospi, onda se svakog 5. avgusta veći broj ljudi penje da bi prisustvovao misi na vrhu. Nije gužva, ali svako malo nekoga prestignem ili neko prođe pored mene dok „dolazim do daha“. U ovom drugom dijelu vrh planine je „sakriven“ iza jednog grebena do koga se mora doći i već se pojavljuju prvi oblaci i izmaglica koji nekako odozdo vrlo brzo dođu, zagrle padine i brzo prođu. Staza je kamenita, ali bez velikih greda ili ploča. Sve okolo je tamno-sivo, kao granitno okruženje. Iako izgleda relativno klizavo zbog većeg broja manjih kamenja i ploča, u stvari je začuđujuće stabilno što ću naročito cijeniti u povratku.
Nakon dodatnih sat i dvadeset minuta od doma Ka d’Asti, stižem do drugog „repera“, tzv. Gvozdenog krsta koji se nalazi na 3308 metara. Tu je sazidan kao jedan omanji obelisk, sa gvozdenim krstom na vrhu. Otuda i naziv lokacije, a vrlo mali plato pored daje mogućnost da se malo predahne i vjerovatno uživa u pogledima na dolinu Susa. Vjerovatno, jer u tim trenucima smo bili skoro potpuno okruženi oblacima i izmaglicom. Tek bi se sa vremena na vrijeme nebo malo „otvorilo“ i ukazao se pogled na vršnu stijenu Roćamelonea. Moram priznati da nijedan Jutjub video ni foto-izvještaj koje sam pregledao nije bio pravičan prema visini i nekoj veličanstvenosti tog zadnjeg dijela uspona. Od Gvozdenog krsta do vrha je nekih 200 metara uspona i taj dio staze je pod najvećim nagibom. Već na tom dijelu ima više ljudi, neki pristižu, a neki se već spuštaju. Za uspon do samog vrha, polagano, potrebno je dodatnik 35-40 minuta. Nakon Gvozdenog krsta, staza se penje kroz isti kamenjar, a sa jedne strane postaje izložena. Srećom, dosta je široka, pa nema problema. Zatim počinje da se penje dosta okomito, cik-cak, a nekih 100-njak metara ispod vrha je osigurana sa konopima. U jednom trenutku, staza izlazi na vršni greben i par sekundi na koliko su se oblaci razišli, mogli smo da uživamo (uslovno rečeno…) na pogledima na zelene doline koje su se ugnijezdile koji kilometar ispod, sa istočne i zapadne strane planine. Na vrh sam izašao u 10:30, nakon nekih 3 sata i 40 minuta. Staza u jednom pravcu je duga nešto ispod 6 kilometara.
Kad na vrhu, a ono međutim… Cijelih 3538 metara iznad mora, nekih 3250 metara iznad trebinjskih platana. Koliko god mi je bilo drago što su oni oblaci usput sakrivali eksponirane dijelove i činili da gledam samo ispred sebe, toliko mi je bilo krivo na vrhu što su zaklanjali poglede. Ka sjeveru i sjeverozapadu je eksplodirao vidik kakav se obično gleda samo na nekim fotografijama ili dokumentarcima. Desetine kilometara kamenih dolina i vrhova, oblaka, kresti, špiceva i drugih kamenih struktura. U dolinama ispod glečeri, koji se na žalost smanjuju zadnjih par decenija i preko kojih prelazi italijansko-francuska granica. Na samom vrhu je velika statua Gospe. Tik ispod je bista Vitoria Emanuela Drugog, prvog italijasnkog kralja. Tu je i par desetina ljudi. Postoji i ne tako malo sklonište i kapela (Santa Maria) ispred kojeg se nalazi manja terasa. Većina ljudi je bila na toj terasi jer je misa upravo počinjala, a svešteniku je pomagao jedan čovjek koji je dio mise služio na francuskom jeziku. Na vrhu takođe postoji jedna tabla, kao sto od granita. Na njoj su ocrtane granice opština koje se tu sjeku, a cijelim obodom iscrtan je horizont kako se vidi sa te tačke i označene najprominentnije planine i vrhovi (sa njihovom visinom).
Nakon što sam malo došao sebi i podsjetio se da ipak „ubacim nešto u kljun“, pomislio sam: „džaba si dron iznosio“. Dijelom zbog mise koja je bila u toku i zbog koje su ljudi na vrhu bili dosta tihi i suzdržani, a većim dijelom zato jer je vrh skoro cijelo vrijeme uglavnom bio umotan u oblake i izmaglicu. Nije mi žao. Termometar sam (naravno) zaboravio u prtljagu. Iako je bilo ljudi u šorcevima i kratkim rukavima, ipak su mi nekako lagana majica dugih rukava i ljetne pantalone bili najprimjereniji. Nije bilo potrebe za jaknom, a ni vjetar na vrhu nije duvao. Primjetim da jedan broj ljudi odlazi sa vrha u drugom pravcu, a neki su bili tek stigli. U razgovoru sa jednim od planinara, saznam da postoji i druga staza koja ide sa sjeverne strane planine i preko glečera. Ta staza je nešto opasnija, zbog čestih i većih pukotina na glečerima, teren je neravniji i traje 2 sata duže nego „standardna“ staza.
Karakteristično za Roćamelone jeste da je dugo bio smatran za najviši vrh u Alpima. Dijelom zbog svog pomalo piramidalnog oblika, a dijelom što se iz tadašnjeg najgušće naseljenog područja (Torina) mogao vidjeti golim okom u daljini. Ono što se još interesanto jeste da se radi o najstarijem dokumentovanom usponu na neki vrh (vele i u svijetu) gdje se zna ne samo datum već i puno ime „osvajača“. Kako najčešće kažu, jedan plemić, Bonifacio Rotario d’Asti, je postao sužanj kod Turaka u nekom od krstaških pohoda i zavjetovao se Bogorodici da će njen lik postaviti na najvišu planinu njegovom svijetu i Pijemonteu tada znanu – Roćamelone. I nekim čudnim slučajem se izbavi zarobljeništva i vrati u Pijemont. Kako se zavjetovao, tako i ispuni. Popeo se na vrh Roćamelone, 1. septembra 1358. godine i sa sobom donio mali triptih od pozlaćene bronze sa prikazom Bogorodice i postavio ga u jedan mali zapećak na vrhu, mjestu gdje je sada kapela i sklonište. Izgleda ni da taj uspon nije tekao baš lagano jer nije uspio iz prve. Navodno je vrli Bonifacio postavio i kamp na 2850 m, na jednoj većoj formaciji stijena, na mjestu gdje je sada dom Ka d’Asti i ispod njega mala kapela, a koji se i zove tako zbog njega. Taj triptih se danas nalazi u muzeju u Susi. Postoji i druga priča, nešto manje romantična, po kojoj je Bonifacio, kao viđeniji gibelin iz Astija, bio protjeran i sklonio se kod neke rodbine u Susu. Navodno se zavjetovao da će postaviti pomen Bogorodici na Roćamelone ako mu se ispuni želja da se vrati u Asti. Čak je navodno dokumentovano kako je Bonifacio boravio u Brižu, u Flandriji, 1358. i da je tamo dao napraviti ovaj triptih. Kako je te godine frakcija koja ga je protjerala odustala od Astija, on se mogao vratiti kući i ispuniti zavjet.
Elem, pošto sam se na vrhu još zanosio idejom da bih mogao sići, spakovati se i odlepršati nekih 350 km dalje isti dan, odlučio sam da se ne zadržavam puno već da krenem prije nego što većina odluči sa silazi. Bojao sam se da bi se mogli stvoriti „čepovi“ na nekim mjestima, pa da se silazak oduži naročito na tom najgornjem, osiguranom dijelu. Osim toga, prognoza je najavljivala kišu negdje nakon 12 sati, pa sam htio da budem što bliže autu ukoliko do toga dođe, pogotovo ako bi još bilo i grmljavine (kao što je to bilo dan ranije). Što se kaže, pomoleći Boga polako krenuh nazad u 11:45. Korak po korak, trudeći se da što više gledam gdje ću stati, a što manje okolo, pogotovo na eksponiranim mjestima. Opet su mi oblaci bili saveznici, vješto skrivajući ambise. Međutim, ubrzo počeše da me pristižu i pretiču odmorniji i spremniji. Nema veze jer od svog tempa nisam odustajao. Sporo, ali sigurno. Rukovodeći se starom devizom: možda sam spor uzbrdo, ali sam zato nikakav nizbrdo 🙂 Staza me sada još prijatnije iznenadila. Iako je na momente izgledala klizava, posuta kamenčićima i pločicama, bila je vrlo sigurna. Trebalo mi je malo vremena da se priviknem na tu sigurnost, a koliko sam upratio niko se od prisutnih na stazi oko mene nije ni blago pokliznuo cijelo vrijeme. I kao u Dolomitima, nepotrebno je napominjati da je sve besprijekorno čisto, kako bi i trebalo biti u prirodi. Nigdje smeća, a ni kanti za isto. Što se donese, to se fino i ponese sa sobom. Škrt neki svijet, pomislih. Nije kao mi, galantan u nošenju i frljačenju u prirodu svega što nam ne treba… Istini za volju, ovdje sam ipak kužnuo jedan (1) „ćik“ iza nekog kamena uz stazu. Javašluk…
Kako sam silazio prema višem domu, tako su se oblaci gomilali ne samo na okolnim vrhovima i grebenima iznad nego i na samoj stazi. Na momente je vidljivost padala na nekih 10-15 metara, ali zbog brzog prolaska oblaka i odlične staze i markacije, nije bilo nikakve frke. U domu Ka d’Asti sam napravio malo dužu pauzu. Dijelom zbog odlične paste sa raguom i prijeko potrebne kafe, a dijelom zbog malo čekanja da se to pripremi (jer vodi na većim visinama treba malo više vremena da proključa). Nakon toga, ostao je lakši dio do doma La Riposa. Međutim, usput počinje da pada neka blaga kišica, a sve tamniji oblaci počinju prijeteće da se navlače. Uz to, jaka i bliska grmljavina sa sjevera mi ubrzava korak. Kišica ubrzo prestaje.
Nakon ukupno tri sata silaska, u 14:40, konačno dolazim do auta. Ubacujem stvari, skidam gojzerice, gricnem čokoladicu, popijem vode, pogledam uvis prema vrhu Roćamelonea koji je još u nekim oblacima, skinem kačket i naklonim se iskreno zahvaljujući.
Usput svratim u jedan mini market u Susi. Unutar prodavnice, ispred kasa, uredno radi obućarska radnja koja ima izložene razne vrste, veličine i boje Vibram đonova i zvaničnu licencu za mijenjanje i obnovu istih. Pa jašta, kontam. Kod dobrih (i skupo plaćenih) cipela, prvo što „ode“ je đon i šteta još dobrih crevlji. Ovako lupiš novi đon i goni uzbrdo još koju godinu.
Do nekog sljedećeg susreta sa Alpima, da smo zdravo!
Nikola Uljarević
0 komentara