“Po šumi širom, bez staze i puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi, često ga vide s trista kopalja na juriš ide…” Bilo je neminovno se sjetiti ove pjesmice jer smo se tog nedjeljnog jutra, 22.01.2012. uputili baš ka dolini i mjestima odrastanja našeg poznatog pisca, Branka Ćopića.
Poslije dva sata vožnje i prijatnog društva u kombiju, našli smo se u sjeverno-zapadnoj Bosni, na raskrsnici puteva Bihać-Jajce-Knin. To je bilo jedno malo mjesto, Bosanski Petrovac. Sa tih 664 mnv smo već pogledima tražili vrhove planina koje ga okružuju: Osječenica, Klekovača i Grmeč. Bile su dobro sakrivene u magli. Nastavili smo se gegati u našem kombiju i skrenuli na seoski makadam, a prije nego je zelenilo prirode iščezlo pod snijegom, vidjeli smo na jednoj poljani i stari “natpis”, zelenilom ispisano “Tito”, sa oštećenim slovom “O”, čije su se grane osušile i presavile. Dalje se pejzaž oko nas nevjerovatno brzo mijenjao dok se meni činilo da se priroda pretvara u nekakvu sniježnu uspavanu ljepoticu. To je bila prava “relaksacija za oči” jer smo pošli iz kišnog nam Prijedora. U isto vrijeme je i moje uzbuđenje raslo. To je bio prvi put da idem u ove planine i to na “Zimski uspon na Osječenicu (1795m) 2012”.
Sve užim i strmijim makadamom smo stigli do nekih 900 m.n.v gdje je kombi počeo dobro proklizavati na snijegu. Odluka je bila jednoglasna; odavde ćemo pješke. Ruksaci na leđa, štapovi za hodanje u ruke, gamašne na noge i nas dvadeset je bilo spremno! Uporno sam pogledom tražila odsječeno “tjeme” Osječenice iznad šume, po kojem je planina i dobila naziv, ali su ga magla i niski, svijetlo sivi oblaci bili sakrili. I tako smo se počeli zagrijavati hodajući i dalje putem. Moje oduševljenje bijelom divljinom i tišinom prirode su prekinuli neki veliki tragovi u snijegu, koji su vodili u šumu; tragovi “drekavca” (Mitološko biće-životinja tih prostora) ili medvjeda, nismo bili sigurni!? Ni jedno ni drugo mi nije zvučalo primamljivo pa sam se, lagano i neprimjetno, sa začelja prebacila negdje u sredinu naše kolone 😉 a od pretrpljenog straha se nisam sjetila fotografisati te tragove ogromnih šapa, i te kako većih od tragova mojih cipela!!
I tako, skrenusmo i sa tog puta desno, u šumu, koja nam je otvorila svoja sniježna vrata i pokazala nam svoje zimske čari. Visoka i tanka stabla su bila pokrivena snijegom, ali ne potpuno već kao nekom tankom čipkom bijelom, tako nježno i lijepo, kao da nas brani od onih sivih oblaka. Skoro da nisam ni primijetila da je snijeg postao tvrđi i mnogo dublji, skoro do koljena. Uz put nam se pridružiše još dvije manje grupe planinara iz drugih gradova, te saznajem da su ova šuma i sama visoravan na vrhu Osječenice, “bogate” cvijetom runolist, koji mi planinari, posebno volimo vidjeti. Bilo je zanimljivo se okrenuti i gledati tu dugu “povorku” nasmijanih lica, kako upadaju u, gaze po tragovima vođe grupe. Pratili smo markacije (prilično izblijeđele), neprekidno se peli. Ja sam bila očarana “krošnjama” drveća koje su visoko iznad nas raširile i isprepletale svoje duge, tanke i gole grane, pokrivene tankim slojem smrznutog snijega. Ličile su mi na smrznutu paukovu mrežu ili što jedan iz grupe reče, na neurone.
Što smo se više penjali, postajalo je hladnije. Skoro svi smo već bili stavili kape i toplije rukavice. A onda odjednom, ne upozorivši nas, šuma otvori svoja izlazna vrata, nestade ispod nas odnešavši sa sobom i markacije, dok se mi nađosmo u nekoj sasvim drugoj dimenziji! Na tih, nekih 1400 m , čar i nježne šapate šume zamijeniše kamene litice, sada pokrivene ledom i snijegom. Štrčile su strmo iznad pojasa šume kao da su nas upozoravale na gustu maglu u koju smo polako ulazili. A vjetar je igrao svoju igru, zviždeći oko naših glava i uvlačeći se u kasno zakopčane jakne. Kao da se bunio sto smo uznemirili tu čudnu prirodu. Jedno po jedno smo prelazili taj zaleđeni dio dok nas je gusta magla primala u svoje ledene zagrljaje. Izgubivši sa šumom i markacije, usporili smo penjanje, sto je doprinijelo većoj hladnoći. Bilo nam je bitno ne skrenuti mnogo sa staze, koju je bilo jako teško pronaći i pratiti. Ove litice su, kako kasnije saznajem, obrasle klekom, gustim, igličastim žbunjićima, koji su se prelomili pod težinom snijega i leda, i “pružili” po skrivenim stazama, kao da spavaju. Štapovi za hodanje nam nisu više bili od koristi, jer su i sami upadali u snijeg, na nekim mjestima i do 1.2 m. zato smo ih spakovali i počeli se pentrati grbavim terenom, preko smrznutih kleka. Možda nedovoljno smrznutih, jer se svaki peti korak završavao upadom do prepona. I tako, u toj nijemoj borbi sa vjetrom i maglom, često smo stajali i čekali da se pronađe najčvršći prelaz preko oborene kleke i da se dijelovi grupe sakupe, da ne izgubimo nekoga u toj gustoj magli. To je usporavalo i činilo da se hladimo. I tako, ne razmišljajući više o vrhu ka kojem smo se uputili, nego da se održim toplom kao i o svakom koraku koji činim, iznenada osjetih čvrsto tlo pod nogama! Kada podigoh glavu, priđe mi nasmijani vođa puta i pruži ruku, čestita. Tada shvatih! Pa na vrhu smo! Zar je moguće? Već? Nema više propadanja, borbe sa snijegom i vjetrom… I tako, dok je vođa puta dočekivao jedno po jedno i upućivao koju lijepu riječ, ja sam se prošetala tom, mnogo pominjanoj visoravni na vrhu Osječenice. Vjetar, magla, snijeg i led! A gdje god se okreneš, ne vidiš ništa! Šta je sa onim izvrsnim i širokim vidikom na sve strane o kojem sam cijelim putem slušala? Šta je sa širokim pogledom na susjedne planine, Grmeč I Klekovaču (inače planinu “miljenicu” ljudima iz Prijedora)? Ne ovaj put. Ovaj put je magla vrh “uzela pod svoje” i igraće se koliko to njoj bude odgovaralo. Oblačim perjanu jaknu I pokušavam navući jos jednu kapu, što je itekako bilo otežano zbog smrznute kose. Zavijam se, da mi vjetar ne ledi lice. Naravno da se našlo vremena I za fotografisanje, iako smo svi željno čekali da se sklonimo u jednu zavjetrinu I okrijepimo toplim pićem I obrokom. I tu sam ostala iznenađena kada me je jedan iskusni planinar dočekao pitanjem : “Želiš li kuvanog vina sa klinčićem?” što je inače tradicionalno piće u tom dijelu Bosanske Krajine , u zimskim danima. Naravno da nisam odbila, iako nikada ne pijem alkohol na planini, ali samo onaj miris klinčića je učinio da mi hladnim tijelom prostruji krv! I tako, poslije predivnog, okrepljujućeg predaha, slijedilo je fotografisanje i istim putem nazad.
Oni iskusni kažu da je najteže sići sa planine jer se gubi volja, adrenalin opada i gubi se moć rasuđivanja od umora i hladnoće, ali ja sam sva sretna bila ovaj put, jos više uzbuđena i puna adrenalina, i na silaženju. Još gore, na onoj visoravni na vrhu sam znala, gledajući u maglu, da ću se vratiti jednog dana na ovu planinu, punu iznenađenja. Ne tešku za savladati, ali zanimljivu, jer želim da je vidim u svom svjetlu zelenila i te stijene koje se sada kriju ispod snijega u magli. Tako smo na povratku, u podnožju planine, odigrali jedno Kozaračko kolo (poznato u Krajini, tj.okolini Prijedora) i pozdravili Osječenicu osmijesima. Biće prilika, samo Da Smo Zdravo!
Ivana Drinčić, (Oslo, Prijedor, Trebinje) ponosni član Vučjeg zuba 🙂
0 komentara