Litohoro (300mnv), Prionija (1050mnv), Spilios Agapitos (2060m), dan prvi
Drznuću se da malo izmijenim onu čuvenu krilaticu Duška Radovića posvećenu Beogradu i kažem Ko je imao sreće da se jutros probudi u Litohoru, može se smatrati da je za danas dovoljno postigao u životu. Svako dalje insistiranje na još nečemu, bilo bi neskromno.
Mogla bih vam sada pričati kako je 36 zubića iza sedam gora i sedam mora došeprtljalo do tog čarobnog mjesta, kako je u 2 ujutro bus na albanskoj granici otišao na skener, a mi sa slaninicom u rukama ostali da utolimo glad ili kako se pored puta sve vrijeme nazirala čerga odmah uz raskošne dvorce, kako smo s pasošima u rukama vilenili stojeći pred službenicima, ali neću.
Ovoga puta radije o ludim, glasnim, raspjevanim Grcima koji po uzanim kaldrmicama Litohora dobacuju: Kalimera, kalimera! Dobro jutro! Ako se po jutru dan poznaje, a sudeći da smo prvu kafu kad smo se nekako uspjeli sporazumjeti riječima i prstima, popili na 5 kilometara od mora, u podnožju Olimpa, u središtu gusto zbijenih radnji i kuća, kraj crkve Svetog Nikole, omamljeni svježim vazduhom, prosudite sami kakav bi dan mogao biti. E vala ti zaigra duša kad osjetiš toplinu i srdačnost toga naroda. Pred očima stoji slika malog grčkog trga, na njemu se ljudi razmile ko mravi, pune se pekare, vuku planinarske torbe, otvaraju radnje, ispijaju kafe i raspredaju priče – djeluje kao da je uživanje ovdje imperativ.
Nadalje, sve po redu – planinarskom stazom se vozimo do Prionije, računajući ajde šta je za ljuti krš tri i po sata hoda odatle do doma gdje nas čeka smještaj, prođe 6 kilometara časkom. Sumalo da u jedna doba bude Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše. Šalu na stranu, sve se čovjeku čini prifaliće mu gore negdje nebu pod oblake vode, odjeće, krema i pomada, pa nam po jedan ranac bi malo, prikačili još po jedan dva i pošli. Staza bi možda i bila laka da teret nije savijao ka zemlji. Ali opet, zastani, osmotri nebo i drveće iznad glave, oslušni izvor, uberi jagodu sitnu i najslađu, uteci mazgama koje hitro vuku teret i izvuče se vrijeme, a planinarska čast očuva. Kad nas je put nanio u dom na 2060m, topli krevet dočekao, sve sem popodnevne drijemke je iščezlo. Noć je nešto drugo, pazi dalje…
Mitikas (2918mnv), Skala (2863mnv), Skolio (2905mnv), Agios Antonios (2816mnv) i još dva nepoznata vrha Olimpa, dan drugi
Drugog dana buđenje u 6. Dočekalo nas je nasmijano, blistavo jutro uvijeno u prohladnu izmaglicu. U daljini se more kitilo zlatnim zracima sunca, a zelena šuma poviše doma čekala da još nogu zakorači šljunkovitom stazom koju je ušuškala, pa onda golom kamenju i stijenama prepustila da se načičkaju po strmoglavoj stazi do vrha Skale. Mrmljamo tako i gunđamo kako smo vascijelu noć probdjeli, ne od silnog uzbuđenja koliko od hrkanja naših kolega spavača, dok se lagano razdanjuje. Ima nešto u toj radosti što ti je Bog dao da se izmigoljiš iz svog malog, skockanog sobička u glavi, da prodišeš i pružiš ruke prema drugom čovjeku, da te ozari i nasmije njegovo lice, osnaži brz korak. Sve to planina stvori i da.
Elem, na uspon od Skale do najvišeg vrha Mitikas kretali smo se nogama, rukama, leđima, glavom i srcem. Padni vala i uplaši se i spotakni, samo nemoj ostati u mjestu. Stijene se nižu, čas uzbrdo, čas nizbrdo, pirne povjetarac da poljulja ono samopouzdanje koje je ostalo da visi na tome grebenu. E, Zevse, Zevse, i ti si našao gdje ćeš se nastaniti. Kad smo se domogli vrha i ugledali plavobijelu zastavicu, osjetili smo vjerovatno komadić nestvarnosti. Kako su mirisali oblaci i kako nas je mekano i tiho grlio Bogo. I kako smo istjerivali jedni druge iz kadra ne bi li ovjekovječili taj tren, veliš sad il nikad. Naredno odredište bio je drugi najveći vrh – Skolio na koji smo se uputili taman kad su nebo prošarali oblaci. Divlji konji, zastali u bezbrižnosti, stoje i pogled upiru ka nama, suncu, rijetkom busenju trave, stoje kao suprotnost vižljavim divokozama što vršljaju po svom poznatog terenu. Spuštamo se prema jugu do vrha Agios Antonios, prolazimo kraj meteorološke stanice, ne gubeći iz vida krivudavu stazu kojom smo se to jutro popeli. Na jednom smo bezimenom vrhu legli da nebu mahnemo, da odsanjamo otvorenih očiju i na čas zaustavimo vrijeme, pa kažemo ajmo dalje…
Solun, dan treći
Da čovjek nikad ne zna do kojih granica može ići govori kupanje izvorskom vodom, čitaj ko kad u Trebišnjicu prst umočiš i druga neprospavana noć – razlog pogađajte sami. Slijedilo je munjevito spuštanje u Prioniju za satak i po – dva, od želje da se domognemo Soluna, njegovog mora, zelenih drvoreda, prostranog Aristotelovog trga, čuvene kule, spomenika Aleksandru Makedonskom, ostataka rimskih kupatila, šetališta, golubova, hvatanja Aristotela za palac, jer, kako kažu, osjetićemo dio njegovog znanja i mudrosti. Solun nam je mimo svega toga ponudio saobraćajnu džunglu, gdje samo Grci znaju kad i kako na pješačkom stići i uteći.
Na Zejtinliku u smiraju tiho i pobožno ispisana je istorija. Njišu se čudesni čempresi sa Hilandara, a okolo leži 8000 srpskih vojnika. U kapeli visi luster izliven od topovskih čaura sa Kajmakčalana napravljen u obliku srpske krune, slike vojvode Putnika, Stepe, Mišića. „Neznani tuđinče, kada slučajno mineš pored ovog svetog zajedničkog groba. Znaj, ovde su našli večno utočište najveći junaci današnjega doba…“
Paralija, dan četvrti
-Savo! Savo, rane te ne dopale, čuješ majka da te zove? Će iziđeš d`izedeš nešto?, teatralno sipa u vjetar svoje riječi gospođa stara majka, gacajući do članaka po sitnom pijesku, dok Savu ljuljuškaju talasi Egejskoga mora, a pored, zavrnula teta haljinu na tufne, veli Slobo, ovo se danas grdno namedilo, ajde poitaj da se operemo, da nam je bježat gore.
Pođoh par koraka, ko biva da vidim varaju li me uši, Eustahijeva tuba je svakako odustala od izjednačavanja pritisaka kad je vidjela raspone od nula do tri hiljade metara, a tamo se dečkić živ slomi da objasni ženi da ne može tu peškir metnuti. Diže ona glavu prema meni, viče Je li ovo on nešto da se pomaknem, ja ga ništa ne shvatih?
E, dobro došli u Paraliju, negdje podno Olimpa. Dobro došli među svoje. Dobro došli u ulice koje izgledaju ko vitrina kad majka u nju naslaže kristalne čaše, set za šivenje, slike s mature, toplomjer, nakit, premilenijumske suvenire i stvari iz edicije „može zatrebati“ – tu ćeš, dakle, naći šta ti srcu milo, od statue Bude do krznene bunde. Dobro došli pred crkvu svete Fotine, visokih bijelih zidova, smještenu tik uz plažu kao centralni orjentir prema svim hotelima u koje odsjedamo i restoranima u koje zalazimo. Dobro došli na plažu gdje u 8 ujutro mjesto za peškir fali, tu gdje se sudara zvuk modrih talasa i odjek crkvenih zvona, a u daljini izviruju osunčani krovovi kućica. Odavno je, čini mi se, ovaj komad neba i mora plava pripao vječitim putnicima, koji izruče kofere briga tamo negdje po suvoj, popucaloj zemlji na parčetu svijeta oko kojeg se uvijek lome neki tuđi interesi, pa ih za 5-6 ili, ako imaju više sreće, do 20-ak dana ponovo kupe i slažu, sad samo preplanuli od vreline grčkog sunca. Evo baš kao mi. Mi što smo noge jedva odlijepili od visova Olimpa, džepova punih smijeha, očiju oživljenih crvenkastom izmaglicom daleko na horizontu. Šta ćeš? A ti kapu u žalosnu ruku, te navikni sad stopala, majčin sine, da ih talasi miluju, a prste da loptu preko mreže prebacuju. Podigni na treću, udari, nabaci, poskoči, sudari se, krcni koje zrno pijeska dok zadihan piješ pivo. Vazda nam tako teško bilo.
Meteori, dan peti
Ogromne, divovske, glatke i čudesne stijene prošarale su dolinu kojom smo se posljednji dan avanture lagano kretali. Odredište nam je bio pravoslavni manastir Varlam. Dočekali su nas živopisni pejzaži i hiljade ljudi koji na raznim jezicima pričaju istu priču, o ljubavi, o ljepoti, o životu, raskošne ikone i miris tamjana. A gdje bi duša ljepše disala i znala da sve u svoje vrijeme dođe i talasi koji šibaju i šamaraju, i mirna luka, i tuga, i utjeha…?
Na kraju, možda je moglo bolje i ljepše, drugačije. Možda, ali ovo je naše, naši su pređeni koraci na planini i u sebi, naš je zvjezdani pokrivač ispod Olimpa, naše je kalispera, evharisto i stotinu riječi koje nećemo razumjeti, naša je noć na obali mora uz Lepu protinu kći. A mene ako nekada put nanese u Grčku, obrazi će opet da se zacrvene dok u ušima odzvanja Danas nam je divan dan i kada bih birala s kim ću proslaviti sve naredne rođendane, pa makar i na kraju svijeta, bili bi to zubići, izgoreli od sunca, umorni od hodanja, a puni ljubavi. DA SMO ZDRAVO!
Helena Brajić
Fotografije: Miljan Rogan, Mirko Lučić, Miljan Miljanović
VIDEO: Danko Karić
0 komentara