Opšte informacije
Nadmorska vis: 1894 m. Države: Crna Gora, Bosna i Hercegovina (Republika Srpska) i Hrvatska
Planina: Dinaridi. Geomorfologija: Glaciokarst. Geološka starost: Kreda. Geografski položaj: sgš. 42°34′ igd. 18° 32′
Zanimljivosti
Najviši vrh jadranskog primorja – Zubački/Veliki kabao 1894 m
Vrhovi Orjenskog masiva
Zubački/Veliki kabao1894m
Velika Jastrebica 1865m
Buganja greda1849m
Visoki brijeg1833m
Vučji zub1805m
Borovik1777m
Pazua1769m
Golišavac1722m
Kalupna greda1721m
Subra1679m
Gumbar 1688m
Mala Jastrebica 1660m
Štirovnik 1651m
Velje leto 1603m
Šišavci 1596m
Lisac 1589m
Borova glava(Krivošije) 1580m
Odijevo 1570m
Obli Svitavac 1549m
Veliki Svitavac 1525m
Velji kabao 1525m
Veliko Ćedilo 1466m
Siljevik 1452m
Radoštak 1441m
Kabo 1419m
Kamenski kabao 1384m
Borova glava(Bijela gora) 1337m
Velji vrh 1277m
Orjen (42.34°N, 18.32°E) je najviša subadriatička planina dinarskog orogena. Sa 1894 m Zubački -Veliki kabao je najviši od ukupno 5 vrhova iznad 1800 m. Kao jako krševita planina Orjen je bezvodan a pored toga tu sa 4762 mm/m²a pada najviše kiše u Evropi. Orjen se sastoji od nekoliko paralelnih lanaca koji se pružaju od severozapada prema jugoistoku. Između lanaca su duboki dolovi kao Reovački do, Duboki do, Dobri do, Borovi do i Ubajski do. Oni su glacijalni dolovi koji pored dužina od nekoliko kilometara dostižu značajne širine od 2 km. Reljef Orjena je izrazito glaciokarstnog karaktera pošto je matični substrat veoma čist krečnjak, a glacijacija je ovde bila jako snažna. Ledena kapa je u vreme glacijala dostigla veličinu od 150 km². Glečeri su silazili sa svih strana Orjena a najznačajniji su bili glečeri prema Risnu (do Kneževaca), Dragaljskog polja, gde je jedan lednik sišao i u Dobrom dolu. Sjeverna strana Orjena se zove Bijela gora i izraziti je visokoplaninski predio prekriven velikim površima visokih bukovo-jelovih šuma.
Visoka planina
Orjen je najviša planina primorskog dinarskog orogena. Termin je definisao nemački geograf Trol. Na Orjenu je vegetacioni alpski prostor formiran na svim većim vrhovima i grebenima. Solifluvidijalne procese kao posljedice dnevnih zaleđivanja i odleđivanja zemljišta su zapažene uglavnom na sjevernim stranama Jastrebice, Buganje grede, Reovačke grede, Pazue i u Pavlovačkom dolu ispod Zubačkog kabla. Sipari su najmarkantnije posljedice tih procesa. Visina planine, koja dostiže apsolutnu vrijednost od 1893 m, a relativnu od 650 m na horizontalnoj daljini od 1 km, takođe bi odgovarala za svrstavanje Orjena u visoke planine.
Glacijalni tragovi
Jedino što bi Orjenu oduzelo to priznanje je nedostatak glečera. Poznato je da glečeri na Balkanu ne postoje. Ali ih je bilo prije 20 000 godina. Glečeri su oblikovali svojom velikom masom i energijom planine poput Prokletija, Durmitora, Pirina, Rile, Prenja i Orjena. Veliki njemački geograf PENCK (učitelj Jovan Cvijić) je 1899. ustanovio da je Orjen za vreme pleistocena ležao 700 m iznad snježne granice. Tako su se razvili veliki glečeri koji su silazili do samog ruba Boka kotorske. Glacijalni tragovi na Orjenu jasno su vidljivi i na Gugl zemlji. Evo i nekoliko primjera:
Glečeri su ostavili niz tragova kao cirkove, morene, valove i mutonirane stene. Glečerski valovi formirani su u Reovačkom i Dobrom dolu. Imali su dužinu od 10 km i završavali se velikim terminalnim morenama. Subrin amfiteater je po geomorfološkoj evoluciji specifični cirk lavinskog tipa. Takvih danas ima u zapadnim Alpima, Kavkazu i na Himalajima.
„Subra – najveća stijena Orjena“, autorska prava © 2009 Slavenko Vukasović
Prema iztraživanju orjenske glacijacije ledena masa je dostigla veličinu od 150 km² i debljinu do 350 m. Delovanje lednika je najuočljivije u ljutom izgledu izrazito glacijalno oblikovana vrha Orjena. Nekadašnji glečeri i danas utiču na ekologiju Orjena. Ledeno doba je imalo još jednu veliku posljedicu. Za više od 2 miliona godina koliko je trajalo, izmenio se živi svijet. Biljke i životinje, koje se nisu mogle prilagoditi teškim uslovima promjene klime su isčezle. Tako živi svet na Orjenu još uvek nosi pečat dobijen u vreme glacijacije. To je razumljivo ako se realizuje da se ledeno doba završilo samo pre 10.500 godina. Zadnji glečer se sa Orjena povukao prije 15.000 godina. Ostale su neke biljke koje su inače iz arktičnih krajeva našle utočište na najvišim vrhovima. Takve glacijalne relikte nađene na Orjenu su Dryas octopetala (rijetko na Jastrebici), Leontopodium alpinum – runolist (naveden u literaturi), Hieracium villosum, Betula pendula.
Karst i Zemljište
Karst
Činjenica je da Orjen pripada reonu sa najizraženijim vantropskim karstom. Ovakav kvanti- i kvalitativano razvijeni karst ima «nepovoljne» osobine:
- Prvo današnje subtropske klimatske prilike, koje vladaju na Orjenu, ne dozvoljavaju mogućnost formiranje drenažnih sistema sa manjim i većim vodotocima. Ceo talog ponire i gravitacijskom snagom se spusta u dubinu do barijernih slojeva. Posljedica je zemljišna aridnost predjela.
- Drugo je spori i slabi razvitak tla. Ako se izuzme crvenica koja je fosilnog karaktera i formirana je prije nekoliko miliona godina, na kompaktnom krečnjaku pod subtropskom klimom dubljih zemljišta nema. Samo kad dođe do jačih translokacija poput klizanja nađu se i duboki slojevi zemlje. Čisti krečnjak sa više od 95 % CaCO3 kao dinarski, ne dozvoljava da rezidualni minerali, kojih ima jako malo, ostaju kao neorganska baza u zemljišnoj evoluciju.
Zemljište
Ako početni substrat nije kompaktna stijena, nego je već poput sipara ili nanosa sastavljen od izlomljenog kamena pedogenesa, ima i poput čistog krečnjačkog substrata bolje uslove. Takvih nanosa na Orjenu ima tamo gdje su bili glečeri. Morenski nanosi nekarstifikuju a kapilarno i adsorpcijarno drže znatne količine vode. Razlog da morene nekarstifikuju je u velikoj primarnoj poroznosti što uslovljava da se korozivni procesi koji stvaraju pravi karst poput škrape, jame i itd. ne mogu formirati. Nesumljivo su morene najbolje baze pedogenske evolucije na karstu.
Na Orjenu visoke šume rastu isključivo na takvim substratima. Nekadašnja, doduše borovima pošumljena morena kod Kamena spada u ovakve lokacije ali i sve ostale morene svih 17 orjenskih glečera od kojih je samo u Vrbanjskom polju silazilo 4. Na ostalim primorskim planinama ovakvog zaleđivanja nije bilo i nema ni blizu kvalitativno sličnih staništa.
Ostalo zemljište je jako skeletirano i pripada planinskim crnicama (buavica, rendcine). Planinske crnice bogate su humusom. Zbog plitkosti nisu povoljne za šume. Laborantne analize orjenskog zemljišta pokazali su da zemljište na morenama ima PH vrijednost od 4.5 (kiselo) do 7 (slabo bazično). Dobro je snabdjeveno azotom i ima dovoljne količine gline. Glina je presudni faktor hranljivosti zemljišta. Dubina horizonta je veća od 1m što olakšava da za vreme letnjih suša vegetacija dođe do vode.
Klima i vegetacija
Klima
Na današnji biljni svet nesumnjivo najviše utiču klimatske prilike. Ove se odlikuju lokacijom Orjena u subtropskoj zoni u sastavu dinarskog orogena. Dve činjenice su odlučujiće. Prvo dužina ljetnje suše i drugo vlažne i hladne zime. Po obimu padavina Orjen je na prvom mjestu u Evropi. Ljetne suše po statistici traju 2 meseca. Zavisno od godine i traju više meseci, a ponekad nisu izražene.
Zime su takođe kritično doba. One su u dinaridima često oštre sa presudnom pojavom dva različita sistema vetra. Na jednoj strani hladna i suva kontinentalna bura a na drugoj umerno topli i jako vlažni jugo, koji donosi nesvakidašnje količine padavina sa izrazitim intezitetom. Bura je snažan vjetar iz sjevernog kvadranta. Donosi primorju neprilike koje kroz niske temperature utiče na formaciju vegetacije. Na dinarskoj obali jadrana osjetljivija zimzelena vegetacija zato nije toliko razvijena kao što je u Grčkoj ili Italiji. Biljke bolje adaptirane na periodične mrazeve primjećuju se blizu primorja. Jugo je takođe snažan vetar i stiže sa mediteranskim ciklonima.
U hladnom dobu godine cikloni donose velike količine vlage prelaskom relativno toplog Sredozemnog mora. Preforsiranom dizanju preko zimi hladnih dinarida, dolazi do kondenzacije i do najobilnijih padavina u Evropi.
Snježni pokrivač traje na Bijeloj gori i više od 140 dana. Veliki oceanitet uslovljava dominaciju bukovih šuma koje u čistim sastojima dominiraju monatnim pojasom.
Na dubljim zemljištima bukva onemogućava drugom drveću da se naseli. Tek u nešto hladnijim krajevima Bijele gore uspijeva da konkuriše i jela. Jela je jedini izuzetak koji uspijeva da i na jako zasjenjenim mjestima ima duži vijek od bukve. Stare jele dostižu starost veću od 300 godine a munikina stabla starija od 500 godina nisu rijetkost. Jako istureni teren daje i muniki mogućnost za opstanak. U nižim zonama submediteranske vrste zamjene bukvu. Te šume su bogatije vrstama ali zbog blizkosti naselja jače devastirane. Javor gluvač, bijeli i crni grab, cer, makedonski hrast i druge vrste stvaraju šume bogate žbunjem. Najljepše su razvijene kod Knežlaca i u Jasenovom dolu. U prizemnoj flori dominiraju termofilne biljke a naročito ima mnogo vrsta orhideja, divlje lale i šumarice.
Vegetacija
Zona: 0-400 Tip: Mezomediteran ME=meridional (subtropska zona, uključuje i supra-mediteranski pojas)
Vegetacija: Rusco-carpinetum, Orno –Quercetum ilicis, Nerion oleandri
Zona: 400-1100 Tip: Supramediteran SME=Suprameridional
Vegetacija: Quercus trojana, Carpinus orientalis, Petterio-Quercetum confertae (Fuk.) Lov., Castaneo-Quercetum pubescentis (Anic) Lov., Seslerio-Ostryetum carpinifoliae Horv.)
Zona: 1100-1450 Tip: Oromediteran NE=nemoral (umjereni kraj, listopadna zona)
Vegetacija: Seslerio autumnalis–Fagetum (Horv.) Wrab., Seslerio autumnalis–Abietetum illyriacae (Horv.) Fuk., Pinion heldreichii, Oreoherzogio-Abietetum illyricae Fuk.
Zona: 1450-1700 Tip: Altromediteran BO=boreal (kraj taige, četinarska zona)
Vegetacija: Fago-Pinetum heldrecihii Jank., Seslerio robustae-Juniperetum hemisphaericae (Hor.) Kus., Amphoricarpion neumayerii (Horv.) Lak., Lonicero-Rhamnion Fuk.
Zona: 1700-1900 Tip: Kriomediteran AL=alpin (kraj tundre, zona alpskih travnjaka)
Vegetacija: Trifolio Polganetalia Quéz, Narcisso Gentianetum nivalis Lov. & Rac, Drabo-Androsacetalia Quéz, Muscaro-Scillion nivalis Quéz
Zonacija je redoslied vegetacionih formacija koje se menjaju na vertikalnom i horizontalnim profilu. Na Orjenu u 4 klima-zonalna visinska pojasa ima šest vegetacionih formacija koje spadaju u dvije velike evolucione grupe: mediteransku i evrosibirisku. Vegetacione klase su obilježene svojim latinskom imenom, a stub na levoj strani pokazuje kojoj klimatskoj zoni pripadaju.
Unutar šuma, jela naseljava u čistim sastojima (ili sa munikom i crnim borom) jako izlomljene stene. Iznad šume je alpski rejon koji je najistureniji vjetru (bura, jugo). Poneka munika dospijeva i na najviše vrhove. Alpski prostor je ekološki najkritičniji pojas. Biljni svet raznim adaptacijama uspeva da izdrži snažni vjetar, niske temperature, pojačano sunčevo zračenje i kratki vegetacioni period.
Komparativne analize između Velebita, Biokova i Orjena pokazale su da je Orjen najraznoličija primorska planina dinarida. Centar je ilirskog endemizma, a neke biljke ograničene su strogo na ovaj masiv.
Šumske površine sa jelom i bukvom naseljavaju duboko zemljište na morenama. Iznad guste šume su pojedinačne grupe jele i munike na stenama.
Čiste jelove šume su rijetkost Orjena. Jela je naročito interesantno drvo. Populacija na Bijeloj gori se nekim osobinama razlikuje od ostalih dinarskih populacija sem možda onih na Biokovu. U pleistocenu je došlo do hibridizacije dvaju balkanskih vrsta jele, evropske i grčke. Hibridnih populacija ima naročito u Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. Detaljnija istraživanja orjenske populacije nisu rađena. Primjerci jele su odneseni u botanički institut Bajrojt. Prašume sa jelom ostale su delimično na Gvozdu i duž grebena od Gumbara do Veljeg leta. Nažalost početom 60 tih godina počela je siječa u Bijeloj gori pa su znatne količine devastirane. Ostatak i po estetskoj vrednosti i genetičkom potencijalu treba što prije sačuvati.
Najviši dijelovi su pod snijegom ili, ako teren ne dozvoljava zadržavanje snijega, izdižu se prave alske litice sa specijalizovanom vegetacijom. Snijeg ima pozitivan efekt na vegetaciju. Štiti od jakih mrazeva, a dozvoljava i retenziju vodenog taloga u vegetativom periodu. U vreme snimanja vegetacija je već u veliko krenula samo bukove šume olistaju kasnije. Ono što krasi proljeće su razne vrste šafrana (Crocus dalmaticus), Livadski procjepak (Scilla litardierei), Muscari bortruoides, Eruthronium dens-canis, Nježna kockavica (Fritillaria gracilis). Kad bukova šuma olista proleće je savršeno, ali i u nešto višim svijetlijim jelovim i naročito munikovim šumama se ponavlja ovo doba. Tu pripadaju značajne alpske vrste koje krase, svojim raznoličjem, predjele. U subtropskim krajevima je razlika izmedu sjevernih i južnih ekspozicija najjače izražena.
Flora
Flora Orjena je istraživana od 1835. godine. Na početku strani istraživači su najviše unaprijedili znanje o florističkom bogatsvu. 170 godina istraživanja nisu dozvolila da bi se sve otkrilo. Nepristupačni teren i samo ekskurzivne posete nisu dale rezultate kakve pruža detaljno istraživanje. Tako se i danas nađu za nauku nove vrste, kao što je slučaj sa jednim primjerkom perunike. Zabilježene su dosad neopisane vrste: Acer heldreichii – planinski javor, Saksifraga frederici-augusti, Paeonia mascula – božur, Betula pendula – breza. Velika raznovrsnost flore je posljedica položaja između dvije florne provijacije, ilirske i jadranske, i povoljnih klimatskih i geomorfoloških prilika. Znatna visina masiva omogućava zadržavanje glacijalnih relikta. Na drugoj strani u nižim i južnim krajevima preživjeli su tercijarni relikti ledeno doba. Oni su uspjeli da u posebnim uslovima, koje pružaju siromašna staništa stijena, da izbjegnu snažnu konkurenciju «generalista». Ovakve forme predstavljaju Amphoricarpus neumaueri, Moltkia petrea, Corulus collurna, Pinus heldreichii, Acer heldreichii, Paeonia durica, Taksus baccata.
