Sve kao i predhodne dvije godine, planiranje, pakovanje, praćenje vremenske prognoze, sastavljanje ekipe koja će ići na uspon, nije ni slutilo da će ovaj pohod i po čemu biti poseban, a Boga mi, bio je.
Naime kako je i planirano iz Trebinja je 28.12.2012. petak, 5 ujutro, pošla ekipa u sastavu: Igor Škero, Dragan Janjić i Žarko Budinčić prema Suhoj u blizini Tjentišta, odakle počinje prva etapa uspona na Maglić, odnosno dionica: Suha-Trnovačko jezero. Vremenska prognoza i nije bila baš najsjajnija, ali zbog dobrih vremenskih izgleda za subotu i nedjelju odlučili smo se da krenemo put Trnovačkog jezera u petak.
Skoro od samog starta ovog našeg putešestvija nas je počela pratiti sitna kišica koja je kako je vrijeme odmicalo postajala sve ozbiljnija da bi pred sam dolazak na Trnovačko jezero prešla u najgoru verziju snijga a to je ona mokra varijanta koja niti je snijeg niti je kiša.
Oko podne stižemo do Novičine kolibe gdje smo odsijedali i ranijih godina sa potpuno mokrom garderobom, što od kiše, što od znoja. Kako smo prilazili kolibi, ja sam primjetio odžak na prednjem zidu koji lani nije bio tu i govorim Igoru :“reci dragička“, na šta on odgovara i otvara vrata na kojim kao da nešto čeka, nekoliko trenutaka kasnije se okreće prema nama i govori “ljudi, ovdje neko živi“.
Ja se osvrćem oko kolibe, tražeći tragove čizama u snijgu, ali bezuspješno, i napokon kada smo utvrdili da nikog ne uznemiravamo, ulazimo u kolibu i zatičemo nevjerovatan prizor: Šporet, nacijepana drva a pored drva isitnjena potpala i “luč“ za svaki slučaj, dva kreveta spremna za upotrebu, sto prepun sitnica koje život znače, police prepune svijeća, plinskih kartuša, tegli sa šećerom, solju, pasuljom, itd, itd, itd.
Još uvijek pod utiskom da možda narušavamo nečiju privatnost nalazimo na stolu notes u kome nas vlasnik kolibe obavještava da je sve to ostavljeno i pripremljeno upravo nama i nama sličnim namjernicima. Čovjek se zove Miloš a prvo što nam se otelo iz usta je bilo “ E ‘vala Miloše vratio si nam vjeru u ljude“. I zaista, to što nam je tu priredio se ne može izraziti ni u jednoj ovozemaljskoj valuti, to je jednostavno u toj prelijepoj nedođiji “neprocjenjivo“. Za čas posla sve osušismo i odmorišmo se kao nikada ranije, sve uz hipnotišući zvuk bubnjare koja je ujedno na zidovima kolibe kroz male rupice na svojim vratma projektovala najljepši film “Igra plamena“.
Kako je ranije dogovoreno drugi dio ekipe iz Gacka koji sačinjavaju Radoš Milošević i Milorad Mićo Jovanović trebali su da nam se pridruže petak veče u kolibi. Kada smo već pomalo izgubili nadu da će ikako i doći, negdje iza ponoći zakucaše na vrata, također kao i mi zatečeni i oduševnjeni novim izgledom kolibe. Prvobitni plan je bio da se krene što ranije ujutro, ali što zbog njihovog kasnog dolaska, što zbog lošeg vremena polazak smo odložili za 7 sati i 15 minuta.
Na samom startu druge etape ništa neobično, obilazak oko jezera, probijanje kroz duboki snijeg u šumi uz neprestano propadanje, nekada i do pasa, ali u principu to je ono što je uobičajeno u ovom dijelu godine na Magliću. Slijedi lagani uspon prema Šarenoj Lastvi i negdje pred sam ulazak u strmi dio montiramo dereze. Sve ide lagano dok nismo stali na jednom dijelu da se konsultujemo šta i kako dalje, kad najednom tupi zvuk lomljenja nabijenog snijega. Zgledašmo se i logična odluka je bila da se izvadi uže iz ranca i da se formira navez.
Vrijeme je poprilično okrutno, šiba nas hladan vijetar koji nosi sitne komadiće leda a ujedno i magla nam otežava vidljivost do te mjere da se čelo i začelje naveza jedva vide.
Iduće grupisanje na maloj površini svih pet članova ekipe je za malo bilo kobno, naime dok smo razgovarali puno jači zvuk propraćen neprijatnom vibracijom je uznemirio trenutak. Pukotina koja je razdvajala ploču nabijenog snijga i leda od stijena i snijega nametenog u njihovom podnožju ukazala se između Igorovih noga. Polako se povlačimo što bliže stijenama potpuno shvatajući poruku koja nam je upućena. Čak smo izbjegavajući prijeteću opasnost lavine promijenili planiranu trasu uspona prema Carevom dolu i nastavili ga preko ogoljenih stijena koje su u tom momentu izgledale daleko bezbjednije od onoga što nam se nudilo kao alternativa.
U Carev do izbijamo oko 11 sati i 15 minuta, pokušavamo da se orjentišemo pomoću svih raspoloživih sredstava ali sve je otežano zbog još jačeg vjetra i intezivnije magle. Svi komadi opreme poput maski, ekspedicijskih rukavica, cepina i čega sve ne stavljaju se u funkciju. Krećemo se veoma otežano kroz maglu nekih sat vremena dok nam se ne ukaza i plavetnilo neba iznad nas, što je naravno propraćeno uzvicima oduševljenja.
Dolaskom na plato sa kog se vidi i sam vrh Maglića počinje da nas “teroriše“ nevjerovatno jak vijetar koji nam je čak i hodanje u nekim momentima činio nemogućim. Toliko je bio jak da smo čak i pomišljali da odustanemo od uspona ako bude tako duvao na vrhu.
Ali kako nas je sreća pratila sve vrijeme do tada nije nas ni tu napustila. Kad smo se primakli poziciji za konačni uspon ispostavilo se da je tu potpuna zavjetrina a da na vrhu vjetar ne duva pravolinijski nego pravi vijarce koji nam i ne otežavaju penjanje u velikoj mjeri. Alpinistički dio smo školski savladali i poklonili se njegovom “visočanstvu Magliću“ tačno u 14 sati i 20 minuta. Slijedi protokolarno slikanje, čestitanje i “bjež“ nazad u zavjetrinu na okrijepljenje hranom i vodom.
Povratak ka Carevom dolu nam je priredio nevjerovatni igru svjetla zalazećeg sunca, blještavo bijelog snijega i mećave koja je nosila rafale sitnog leda. U mojoj planinarskoj karijeri nikada nisam imao takav materijal za fotografisanje u tako kratkom vremenu, jednostavno sve je vrvilo ljepotom. Iz Careva dola smo pošli oko 16 sati i 30 minuta i zahvaljujući suncu i promjenjenoj strukturi snijega prilično bezbjedno smo se spustili niz Šarenu Lastvu.
U “Kuću spasa“ kako je nazva Novičin sin Miloš stižemo oko 19 sati. Opet vatrica i odmor u smještaju sa, po mom mišljenju 5 zvjezdica. Ujutro nakon ne tako ranog buđenja vraćamo kolibu u zatečeno stanje na uslugu našim kolegama planinarima koji je budu zimus pohodili i u pisanom obliku se zahvaljujemo Milošu “ŠTO NAM VRATI VJERU U LJUDE“. Pošto sam ranije bio preopširan ovdje ću skratiti i reći: Hvala Bogu što nas pričuva i vrati našim najmilijim u zdravlju duša i tijela i hvala Magliću što nam još jednom dozvoli da se popenjemo na njegova široka pleća.
Žarko Budinčić
0 komentara