Datum: 7. i 8. maj. Lokacija: Fruška Gora. To je ujedno i bio test spremnosti za 6 Hercegovaca iz PD „Vučji zub“ (Trebinje), PD „Volujak“ (Gacko) i PED „Zimomor“ (Nevesinje). Dejan Žerajić, Radoš i Ivana Tabaković, Nada i Jelena Jovović izabraše Srednji istočni maraton 3 UTMB (59 km; D+/-2.140m), ali ipak bi preko 60 km.
Dok je najiskusniji Radoš Milošević izabrao Ultra ekstremni maraton 5 UTMB (133 km; D+/- 5.720m). Reklo bi se golem zalogaj za sve nas, ali mi spremni da pokažemo od čega smo. Za nas žene prva ultra. Rekoše nam da se u nove bitke ulazi sit i naspavan i mi smo taj prvi uslov ispunile. Ako se po jutru dan poznaje, sve je krenulo obećavajuće. Pao je već dogovor da nas tri zajedno trčimo. Dan sunčan, proljeće u svom najljepšem izdanju.
Sve zeleni, buja, raste, osjeća se uzbuđenje par hiljada trkača koji čekaju početak trke, borbe u kojoj pobjeđujemo sebe i svoje slabosti. I mi spremne, osluškujemo zvuk pištaljke i krećemo u novo iskustvo.
Staza prava šumska, dobro uređena. Prolazimo pored brojnih srednjovjekovnih manastira, gazimo raspjevane potoke. Visoko drveće pravi hlad, mjestimično blag povjetarac prija. Penjemo se i na najveći vrh Fruške gore. Najveći problem zagušljiv, težak vazduh koji je prisutan i pored prirodne hladovine. Red trčanja, red brzog hodanja. Vojvođansku zemlju natopismo Hercegovačkim znojem. Trka u kojoj se ne takmičiš sa drugima, već sa sobom. Svugdje se stigne u mislima u tih 60 kilimetara. Ples sa mislima, borba da glava nadjača slabosti tijela. Korak po korak i cilj je sve bliži.
I dođe kraj tih 60 kilometara. I bi ono, promjeniću sebe do kraja trke. I onaj magični osjećaj slobode, kad znamo da nas niko ne sputava, da je srce živo, puno dobre krvi, da su pluća čista, da su noge dobar saveznik, ali da je glava odlučila. Na cilju nas dočeka još jedno pozitivno iznenađenje. Rekoše da smo bile među najbržim ženama na našoj stazi. Zajedno smo ušle u cilj. Nada druga, ja (Jelena) treća i Ivana četvrta.
Fruškogorski maraton bi uspješan i za ostale Hercegovce. Dejan Žerajić je bio drugi, a Radoš Tabaković 21. na istoj stazi.
Dok je Radoš Milošević svima nama pokazao kako se može i kako to rade oni najbolji, pravi i iskusni planinari.
Uspješno je završio najtežu stazu kao deveti.
I zašto volimo ove trke?
Volimo ove trke, jer volimo ljude koji su dio tih istih priča. Jer to su ljudi koji ti daju snage kad ponestane i kad počneš padati i puziti. Od kojih možemo da učimo, da letimo, da neodustajemo, da rastemo, da dišemo i da budemo bolji. To su ljudi koji trče, ne predaju se, dišu, bore se, koji se nesebično daju. Ljudi koji vole prirodu i planinu.
Ove trke su jedna vrsta katarze, duhovnog čišćenje ili kako reče Radoš Milošević, najiskusniji od nas: „Posle ove trke sam bolji čovjek“.
Do nekih sledećih druženja da smo zdravo.
Jelena Jovović
0 komentara