Planina ili more? Često se dijelimo na one koji vole jednu ili drugu opciju. Na
sreću istinskih planinoljubaca, daleko je veći broj onih koji kažu da će po planinama vijati tek u penzionerskim danima. Jer, dok su zeleni i pršte energijom, sigurni su da nema zabave bez morske obale, izležavanja pod suncobranima, odbojke na plaži i opijanja do zore.
Lažni sjaj luksuznih naselja i blještavih marina, plaže sa po nekoliko hiljada ljudi, masovni turizam, turbo-folk parade i otisci bjelosvjetskih, tajkunskih šapa vidljivi su najviše duž pješčane obale i po urbanim sredinama, a na našu radost, daleko su od planinskih staza. Možemo ih vidjeti i kada sa nekog od vrhova bacimo pogled ka moru, ali one su dovoljno udaljene od svih onih koji se u divljinu otisnu da bi odmorili od takve realnosti.
Naravno, i more ima svoje čari kojima se i mi rado predajemo. Tako smo ovog aprila odlučili napraviti jedan proljećni koktel, „udrobiti“ planinu u more i dobiti jedan savršeno ispunjen dan. Izabrali smo Boku Kotorsku i uspon na tvrđavu Sv. Andrija na Vranovom brdu (743 mnv), a do ove lokacije mogu vas povesti dvije staze. Jedna počinje u Orahovcu, a druga, koju smo mi odabrali, u Perastu. Staza iz doba austrougarske monarhije vodiće vas cik-cak putanjom i zaista je lagana i pogodna za sve, pa i za one koji nisu u dobroj formi.
Dan bez sunca i boja, sa blagim naletima bure. Nimalo pogodan za fotografisanje, ali je zato idealan za lakše savladavanje uspona uz postepeno buđenje mišića iz zimske obamrlosti, te pripremu za početak ljetne sezone planinarenja, koja je primamljivija i sadržajnija od one zimske, bar za većinu od nas dvadeset četvero, koji smo pošli iz Trebinja put Boke.
Sedmicu prije ponavljali smo gradivo i uvježbavali vještine pružanja prve pomoći u više situacija. Upravo zbog početka vrelijih i sunčanijih dana, posebno smo slušali o opasnostima pojačanog sunčevog zračenja i naučili kako postupiti ako se nekome ipak desi napad sunčanice. Ovaj put ne brinemo o toj mogućnosti, jer nas sunce zaobilazi u širokom krugu, ali je svakako korisno što duže pamtiti sve ono što ponesemo sa ovih dragocjenih časova.
A vrijedno truda je naučiti nešto i o zelenim stanovnicima po goletima iznad zaliva. Tragovi majčine dušice i ostalog ljekovitog bilja, granje lovorovog lista, stabla divlje trešnje, kuke, zmijske kuke i šparoge, postrojavaju se po kamenjarima, a neki, i to ovi posljednji nabrojani, odmah i postradaše pod rukama ljubitelja oporih ukusa.
Ova staza će vas sprovesti i pored ruine jedne crkve kojoj ne utvrdismo starost ni sudbinu kroz vijekove ili decenije, a ne uspijeva nam ni da zamislimo kako su izgledala i zvučala ta služenja Bogu u ovoj zabiti. Možemo se samo zapitati otkuda je sav taj vjerujući svijet izbivao kada bi čak ovdje dolazio po svoje parče mira i vjere u spasenje.
Usput nailazimo i na prizor koji nas uvijek dodatno oraspoloži kad god nam se desi u planini. Grupica konja, prljavo-bijele i mrke dlake, razbarušenih, nakostriješenih griva , izgledala je nestvarno i pomalo zbunjeno na ovim padinama s pogledom na Kotorski i Morinjski zaliv.
Nakon dvočasovnog hoda cilj je pred nama. Ruševna utvrda Sv. Andrija odmah nas podsjeti na kule oko našeg Trebinja, kako po načinu gradnje, tako i po strateškoj poziciji, a najviše po stanju u kome je zatekosmo. Obezglavljena, bez krova i vidljivih tragova da je neko nekad bar pokušao da je utvrdi i zaustavi neminovno propadanje. Samo kapija od teškog željeza , taj jedini funkcionalni komad, stoji i dalje prkosno, vjerovatno svjesna važnosti svoje pozicije i uloge kroz istoriju. Upravo sa te tačke pogled jedino možete usmjeriti ka Verigama i jasno vidjeti šta se to dešava dole, u najužem zalivskom grlu.
Jak sjeverac na vrhu svim snagama pokušava da nam uništi one fine momente kada se ruksaci tanje, a svi postajemo teži. Nestadoše brzo sve slane i slatke đakonije, a mi se skupismo nad južnim zidinama tvrđave, jedni do drugih, za još jedan „škljoc“ trenutak. I tako se nad Bokom, zategnuta pod planinarskim prstima, razvila, po ko zna koji put, ta žuta zastava sa modro plavim krugom i motivom vuka. I nije bila jedina tog dana na tom mjestu.
Kako to izgleda kada se na vrhu sudare vjeverice s primorja i vukovi i vučice sa hercegovačkog krša? Ko je tu vispreniji, opasniji, mudriji, brži? Za neupućene, ovdje je riječ o članovima dva kluba, PD „Vjeverica“ iz Kotora i PD „Vučji zub“ iz Trebinja, pa od ove intrigirajuće najave neće nastati ni triler, ni akcija, čak ni basna, možda malo komedije koju donese druženje onih koji se dobro razumiju i istim stazama hode. I naravno, zajednička fotografija. Vjeverice kažu da su „doskakutale“ stazom čiji je početak u mjestu Orahovac. Usput su prošli kroz napušteno selo Kljavići, stigli do tvrđave malo prije nas i nakon pauze na vrhu produžile
dalje put Perasta stazom kojom smo mi došli.
U povratku se i mi zadržavamo u Perastu, primorskom gradiću koji je priča za sebe, sa svim svojim palatama, zvonicima, starim kamenim kućama imućnih porodica, grbovima i legendama pomoraca. Dva ostrvca između ovog mjesta i Veriga daju poseban pečat Perastu u poređenju sa ostalim naseljima u zalivu. Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela vjekuju ovdje zajedno, bokokotorski jing i jang, jedno vještačko, drugo prirodno, jedno muško, a drugo žensko.
Peraštanske čuvare napuštamo u popodnevnim satima. Nemamo vremena da ih bolje proučimo ovaj put . Usput se zaustavljamo kratko u Risanskom zalivu da bi vidjeli jedan fenomen koji se u punoj snazi javlja samo nakon dugih kišnih perioda. Vrulju Sopot upoznajemo u pravom momentu, onda kada je najljuća i najglasnija. Ko zna otkuda, ova neman kupi sve planinske bujice , putuje kroz neistražene, stjenovite kanale i stropoštava se niz litice Boki u zagrljaj, gdje skončava udavljena u bijelom, pjenušavom tragu.
„Divlja ljepota“ je slogan pod kojim mnogobrojni spotovi promovišu Crnu Goru. Nazivaju je i najbolje čuvanom tajnom Mediterana. U jednom od njih, prelijepa djevojka-vila, u crvenoj, dugačkoj haljini, prvo poput sirene izvija svoje tijelo po morskim dubinama bogatog Jadrana, a onda izleće iz vode u visine i nadleće sve ljepote ove zemlje. Vodi vas fascinantnim konturama obale preko graditeljskog nasleđa koje ostavlja bez daha, kreće se ka sjeveru i
sniježnim padinama Durmitora i izdiže nad kanjonima i bistrinom „gorskih očiju“, dok pod sobom ostavlja bicikliste i bordere, svi u letu. http://www.youtube.com/watch?v=pHHQZIZiIqA
Ipak, ne uspijeva ovoj garavoj ljepojki u planine povesti vaskoliki ljudski rod, sav taj svijet i polusvijet. Jer, mravinjak radije vrvi dole na prepunim plažama i gurka se, cvrčeći na suncu, peškir uz peškir. Kada bi joj to, nekim slučajem, pošlo za rukom, i kada bi sva ta nekontrolisana masa, očarana njenom ljepotom, jurnula u goru, time bi bilo uništeno sve ono što planinu čini planinom i ono što planinare tjera u planine, to odsustvo ljudskog traga tamo gdje je sve, manje-više, ostalo onako kako je oduvijek i bilo. A do neke sledeće nedođije u koju će vas povesti vukovi i vučice sa sve zastavama i dobrim vilama, DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
0 komentara