Čvrsnica ultra trail je planinska trka za koju slobodno možemo reći da je jedna od ljepših trka na kojoj smo učestvovali. Veličanstvena Čvrsnica je svoje kauboje (učesnike) počastila svim vremenskim uslovima.
Za kraj avgusta, u ovom Hercegovačkom dijelu, očekivala se opaka vrućina. Ali, priroda se poigrala pa nam je tog dana, 28.8.2021. podarila sve osim užarenog sunca.
Čvrsnica je sa razlogom „sveta“ planina Hercegovine koja je prožeta istorijom uklesanom kako prirodom tako i ljudskom rukom.
Žedni hercegovački kamen natapalo je znojem više od 100 hrabrih trkača koji su izabrali jednu od četiri staze. Kauboji iz Vučjeg zuba, nas troje ( Branislav Janković, Jelena i Nada Jovović) odabrasmo blue stazu čija dužina je iznosila 34 km, sa usponom 2300 mnv (krupan, ali ukusan zalogaj).
Magla i prilično hladno jutro nas dočeka u Parku prirode Blidinje, gdje se nalazio start, kao i cilj trke. Krenusmo jako ponešeni silnom željom da okusimo ljepote te veličanstvene planine. Ona se vješto sakri pod maglom. A mi je željni. Čiste. Divlje. Božanstvene. Zadaje nam udarac na prvim kilometrima, dajući do znanja da moramo gristi kako bismo je bili dostojni. Pomislismo – takva borba nam treba. Prvi uspon. Taktika kako rasporediti snagu za sve što nas čeka. Travnati, šumski dio, brzo zamijenismo kamenom. Na dionici prema Pločnom (najvišem vrhu, 2228 mnv) temperatura se spusti ispod 5°. Kapi kiše i grada. Pri samom usponu do Pločnog dočekaše nas munje. Grmljavina. Ne vidimo vrh. Ali, osjećamo da je uspon veći i da se bližimo. Mokri od kiše stigosmo do vrha i okrepne stanice. Kratka okrepa, jer hladnoća je surova na vrhu. Ruke crvene. Grmljavina se udaljava. Krenusmo spuštanje. Nakon toga, dionice pogodne za trčanje do doma Vilinac gdje se opet okrepismo. A i sunce stidljivo nas pogleda, pređe preko naših tijela i sakri se, opet. Protrčasmo pored prirodnog fenomena Hajdučkih vrata i nazad. Slijedi uspon na Veliki Vilinac ( 2118 mnv). Osjećamo umor. Stiskamo butine i stižemo na vrh. Ne mogasmo a da ne stanemo i napravimo poneku fotografiju. Grebenom Velikog Vilinca se spuštamo i opet na uspon do Malog Vilinca (1996 mnv). Nakon toga strmi dio za spuštanje. Stijena. Konopci. Merdevine. I blato. Klizamo. Padamo. Ustajemo. Približavamo se cilju. Ulazimo u cilj zajedno kako smo i prešli cijelu stazu, od starta.
Osjećanja pomiješana. A na toj piramidi rasta, osjećaj ispunjenosti na samom vrhu. Jer, tamo mu je i mjesto. U borbi sa sobom – dobismo bitku.
U borbi sa Čvrsnicom, glasno izgovorismo „Don’t mess with Čvrsnica“.
Obećasmo joj povratnički susret, što spremniji i skoriji.
Zaključismo, to se zove prava treil staza.
Do sledeće trke (Trebinje Vertikal) da smo zdravo i uz brdo brzi.
Nada Jovović
0 komentara