Daleko se uputih… (Prekornica 2013)

Tradicionalno penjanje na   Prekornici, s usponom na najveći vrh   Kula     (1927 mnv) PSK „Prekornica“ iz Danilovgrada svake godine organizuje drugog vikenda u februaru, a u čast rođendana Društva- ove godine već peti put. PD „Vučji zub“ tradicionalno ide bratskom Društvu u pohode, kao što i oni nama tradicionalno dolaze u oktobru. Samo što je, uz najavu te trodnevne akcije (8-10.02.2013.) na našoj internet stranici, predsjednik napomenuo: „Dužina staze od doma na Studenom do vrha Kula je 10,3 kilometara sa ukupnim usponom oko 700 metara. Prilično duga maršuta za zimske uslove pa je preporučujemo samo kondiciono pripremljenim planinarima.“

Odmah moram objasniti kako je meni, sa jednim zimskim usponom u planinarskoj karijeri i to „uz malu pomoć mojih prijatelja“, palo na pamet da se prijavim. Pa navelo me je upravo to iskustvo uspona na Vučji zub. Naime, zbog najavljenih padavina, ta dvodnevna akcija sabijena je u jedan dan pa je ispalo: preko 7 km kroz snijeg i granje prije i poslije uspona. Sem toga, pisalo je da je relacija Trebinje – Studeno, duga oko 125 km, u cjelosti asfaltirana. Dakle, predviđajući vožnju do Studenog, osokoljena Vučjim zubom, još podstaknuta potrebom da vježbam upravo kupljene dereze i cepin, nazovem ja da se prijavim. Po dubokom udahu koji sam čula, zaključila sam da je predsjednik poradio na ličnom smirenju, prije nego što je izgovorio: „Dobro. Pisaću te“. A još kad sam čula da Žika vodi devetogodišnjeg Marka, ipak sam se osjećala kao odrasla planinarka. Prilježno ja popakujem u svoj jednodnevni ruksak svu svoju planinarsku opremu, dosta rezervne garderobe, a ponesem poveliku torbu: sa hranom, kozmetikom i sitnicama za koje sam mislila da će mi zatrebati u planini. Kad su, u petak popodne, došli kombijem po mene, prvo su me pitali kako namjeravam nositi tu torbu do Studenog? Budući da je nisam ni namjeravala nositi već samo iznijeti iz kombija, odmah su mi razbili iluziju o vožnji do Studenog. Žika mi je pojasnio da su iz „Prekornice“ javili da je napadao snijeg i da ćemo morati oko dva časa pješačiti pod punom opremom ili oko 4 kilometra- bar sam ja tako zapamtila! Naravno, preporučio mi je da se vratim po stari ruksak i prepakujem za vrijeme vožnje….

I tako krene naša neobična šestočlana ekipa na Prekornicu. Odmah moram istaći da smo i tamo bili najneobičnija ekipa. Pola ekipe vrsni planinari: Igor, Žika i Janje, a  druga  polovina dijete, tinejdžer i ja:  devetogodišnji   Marko,   četrnaestogodišnji Filip i  Vesna u zrelim godinama. Uglavnom, kad  smo stigli do onog  snijega na  putu već je bio mrak, uz vjetar  kakav  već  duva u zimskoj noći na planini…    I krenem ja ka Studenom noseći jedan ruksak na leđima, drugi sprijeda, a bez pomoći štapova jer sam morala da pridržavam prednji ruksak.   Uglavnom,  bila sam  mokra od  znoja već  prije jednog kilometra.  Situacija je  bila takva da, jednostavno,  nije postojala   varijanta odustajanja, ali stvarno ne znam kako  bih  došla   do   Studenog da Žika nije  povukao Markove sanke. U neko doba, olakša on  Marka i mene,  odnosno, preuzme na sebe  još 2 ruksaka, a meni kaže: „Furaj ti dalje.“ I ja zafuram.  Ono planina, mrak, vjetar,   česta račvanja staze, pa traži stope uz svjetlost čeone lampe; još mokra od znoja pa ne smijem da stanem i sačekam Žiku. Sve u svemu, otfurala ja do doma. Kad sam stigla, dvojica domaćina su odmah požurili da pomognu zaostalima. Moram pomenuti da je moje furanje imalo za posljedicu i to da je mali Marko donio onaj moj ruksak. Naime, sreli su jednog planinara koji je, takođe, preuzeo nekoliko ruksaka od prijateljica koje su otfurale. Naravno, Žika je preuzeo na sanke i dva njegova ruksaka pa je Marko morao moj. Tako su Marko i Žika posvjedočili ljubav i žrtvu, a ja, što jest jest- malo samoživosti.

A onda sam od naših domaćina saznala da je taj put do  Studenog dug oko  8 kilometara. Skoro kao do Kule. Hvala Bogu da nisam znala kad   sam krenula. Nekako je lakše  bilo hodati četiri kilometra,  mada  nenormalno  duga.  A domaćini,  kao   što se već  može zaključiti iz onog trka po zaostale  planinare,  u  svakoj  prilici   su  svjedočili   taj domaćinski odnos. I pokazivali: odgovornost, brigu, pažnju   i   jednostavno- ljubav  za sve koji smo im došli tog vikenda u dom „Studeno“. Inače, Studeno je  poznato vikend naselje koje broji oko 400 vikendica po okolnim brežuljcima i borovim    šumarcima, pošto se radi o pravoj vazdušnoj banji. A u tom čuvenom vikend naselju   planinarski dom bez struje, vode, grijanja i kupatila. Svojevremeno su, čuh, imali struju, ali je pao neki dalekovod,   o daljoj   problematici nisam pitala. Uglavnom,  imali su agregat  za kuhinju  i  trpezariju,  te peć  „bubnjaru“ za grijanje i sušenje.  A sve ostalo po domu s čeonom lampom. Kao i za one potrebe „zadnja vrata lijevo, drvo po izboru desno“. Ali im, kao što već pomenuh, nije nedostajalo ljubavi i pažnje ni za koga od čak 70 planinara koji su im došli u čast petog rođendana „Prekornice“. Naravno, najvažnije je bilo doći tog vikenda u „Studeno“ pa izvjestan broj nije ni peo Kulu.

Pošto utiče na ovaj izvještaj, moram pomenuti da   je  „Vučji zub“   smješten  u   stari dnevni boravak. Stvar je u tome što je u toj sobi ostala neka raštimana peć, a mismo u ekipi imali Žiku-za-sve. Pa je Žika poradio na čišćenju i osposobljavanju te otpisane peći- “da se djeca ogriju“. A tek što smo imali snalažljivu djecu. Četrnaestogodišnjaka koji je, švrljajući s čeonom lampom, naišao na skladište drva. Pa su djeca nanijela drva i u našoj sobi je zapucketala vatra. Mogućnost da se ugrijemo i osušimo svoju opremu, kao i susjedima u sobama bez grijanja.Takođe je, sa već čuvenom čeonom lampom, Fića ugledao na plafonu staro sijalično grlo. Ta slavna čeona lampa, Bog je blagoslovio, zaslužna je i za nalaženje sijalice u nekom zakutku doma. Tako je naša neobična šestorka, sem grijanja, dobila i svjetlo u sobi. Poslije onog samotnog furanja po mraku, nisam mogla da zamislim bolji opis za raj.

Sutradan u 6 časova, dakle sa čeonim lampama, nas 40 krenulo je na taj dugi put do Kule. Inače, jutro je bilo baš onakvo kakvo se i očekuje na mjestu koje se zove Studeno. Ali nas je to dugo hodanje brzo zagrijalo, uprkos povremenom vjetru i skoro stalnom snijegu. A grijala je srce i domaćinska biga o učesnicima tog pohoda, koji su sjajno vodili Zoran Bato Radulović i Nebojša Neno Kalezić. Zoran nam je je na polasku rekao da će planinari sa krpljama praviti prtinu, mi da pratimo stope ritmom kojim ko može, a niko neće biti ostavljen: Marko Savićević i Marko Ćipović ići će posljednji i voditi računa o tome! Takođe, da ćemo u Ćetnom dolu praviti prvu pauzu, pa ako neko zaključi da ne može dalje, može sam da se vrati ta 3,5 kilometra do doma.. Tako organizovani i ohrabreni, uputili smo se Prekornicom ka vrhu Kula: 10,3 km u jednom smjeru. Uz savladavanje visinske razlike od 700 metara. Ne znam hoćete li mi vjerovati, ali za vrijeme tog dugog hoda Prekornicom padale su, valjda, sve vrste snijega za koje sam znala. Od velikih i čipkastih slikovnica-pahulja koje lepršaju dok padaju, preko sitnih koje se brzo „prizemljuju“, grudvastih, šiljatih, bockavih „metlica“od inja- kao da je svaki prevoj, šumarak, uspon ili silazak imao svoju vrstu snijega. A nešto me veselio taj snijeg, mada djeluje malo uvrnuto jer ne mogu baš reći da je to dugo hodanje pod snijegom koji pada bilo lako. Pogotovo što, s maksimalno navučenom kapuljačom, nisam ni mogla gledati ljepote Prekornice već samo taj snijeg koji pada i stope koje moram „pogađati“. Sumnjam da bi bilo veselo da sam išla sama Prekornicom. Međutim, kad ide vas 40 koji ne „fermaju“ vremensku prognozu, ni što su na toj hladnoći mokri od znoja već hoće da ispenju baš taj vrh i baš taj dan, dođe vam neka radost! Još kad vidite da je svaki dio tog dugog puta i svaki pojedini planinar, obezbijeđen ljubavlju i pažnjom domaćina- tačno ste raspoloženi da se malo pomučite…

Nakon  četiri ipo  časa  došli  smo,  konačno, do   razloga tog dugog hoda-  do  podnožja kuloara  kojim se izlazi na Kulu. Tek tu nas  je čekao izazov: uspon dug 500   metara, a s visinskom razlikom od 350 metara- nekako  nam je  stalno taj  kuloar bio uz nos.  Sporo cik-cak penjanje stopama vodiča kao jedini način. Cepin kog sam nosala još od „Studenog“ bio bi mi od pomoći, ali me odgovorila sama pomisao na redosljed potrebnih radnji u tom uz-nos položaju. Pa sam odlučila da se snalazila kako znam i umijem. Mislim, po inspiraciji, kao i svi ostali. A tek je to uz-nos penjanje, a s dušom u nosu, bilo veselo. A šalilo se s čim se stiglo: s kuloarom, snijegom, maglom, opremom, na svoj račun- ko bi sve popamtio… Sjećam se samo da se jedan penjač stalno raspitivao kad će više taj Ćetni do, odatle će on da se vrati… Srećom, taj uspon kuloarom bio je bez padanja snijega, to bi već bilo previše. Ali je zato sve vrijeme bio u magli, što je, kad sve saberem, bila olakšavajuća okolnost. Vidite samo onoliko koliko možete da savladate, ostalo je sakriveno pa vas i ne prepada. Naravno, najjači planinari su se smjenjivali na čelu kolone, prteći taj veliki snijeg, vodiči su nas proveli kuloarom uz maksimalne mjere opreza i izveli na Kulu tačno u podne. A na vrhu nas je, zadihane i oznojene poslije punih 6 časova hoda, dočekao ledeni vjetar-mećava  – možete pretpostaviti koliko smo se zadržali. Prvo je išlo navlačenje dukseva, brzinsko okrepljenje, fotografisanje i nazad! Traženje i otkopavanje kutije s pečatom nikome nije ni padalo na pamet.

A onda je uslijedilo ono što je izgledalo najstrašnije pitanje dok smo se peli: kako ćemo sići niz taj kuloar? Počeli smo krajnje oprezno da se krećemo niz taj sleđeni snijeg vrha: Žika je vezao Marka prusikom za sebe, nastojali smo da idemo iz stope u stopu, cik-cak prtinom, kao što smo se i peli. Ali je bilo prestrmo pa smo proklizavali, padali, letili bez kontrole, osim ako vas predsjednik, recimo, ne uhvati za glavu… A onda smo, odjednom, shvatili da uopšte nije loše to klizanje niz slomivrat-kuloar. Čak smo svi zaključili da nam prija. E tada je počelo veselje. Naravno, Marko je odmah otkačio prusik. Svako je imao svoju omiljenu varijantu, a uglavnom bismo kliznuli desnom petom niz strminu zabacujući tijelo unazad i „,letili“ dok ne sjednemo u taj meki snijeg Prekornice. Lijeva noga i štapovi su se sami prilagođavali. Nakon što smo „adrenalinski“ sletili tih 500 metara kuloara, Marko je zvanično objavio da ga više ne zanimaju ljetni usponi- ubuduće ide samo na snijeg! Ali nas je tek čekao povratak. Dok smo bili pod adrenalinom spusta i nije bilo loše, ali od čuvenog Ćetnog dola,  nadomak doma, ta 3,5 kilometra izgledala su duža od svega. Naravno, svako je išao svojim ritmom, ali svi smo došli u razmaku od pola sata, uglavnom oko16 časova, nakon desetak sati hodanja…

A u domu nas je dočekao takav planinarski pasulj  kakav  može  biti  samo kad se  pređe oko 21 kilometar Prekornicom. I kad ga je skuvao sam vodič na Kulu,   pošto je, kako čuh, prethodnog dana  kuvarice   spriječio snijeg. A onda smo, ipak, morali da se odmorimo prije večernje „žurke“… Zavukli smo se u vreće onako izmoreni i siti pa samo slušali kako vatra pucketa- to savršeno stanje ne može se prenijeti riječima. Mislim, mora se doživjeti. Jer, nije stvar u tome što sam upravo opisala već u nečemu što je pripadalo samo tom trenutku tišine. Nekom osjećanju da nema mjesta na svijetu na kom biste u tom trenutku radije bili, ni ljudi sa kojima biste radije dijelili taj trenutak tišine… Iako ste potpuno svjesni da je to samo taj trenutak na Prekornici, da se radi o manje- više slučajnom skupu, da svako od nas ima svoj život i ljude koji su mu važniji, ali nešto neuhvatljivo je bilo tu… Nešto kao ona misteriozna i neuhvatljiva subatomska čestica koju nauka naziva „Higzov bozon“, inače poznata kao „Božja čestica“…

Međutim, brzo je počeo da pada mrak i da stižu ekipe kojima je ta subota bila radna, a nisu htjeli   da  preskoče planinarsko   druženje:  naši Danko, Ozi, Puja, Dragan  i Srđan; ekipa „Visokogoraca“,   dalje nisam upratila.   Tu nesvakidašnju  subotu je  zatvorilo jedno vrhunsko druženje planinara iz Crne Gore (sem domaćina, „Visokogorci“, „Komovi“ i „Oblun“ iz Podgorice), Makedonije („Bistra“ iz Skoplja), te Republike Srpske (trebinjski „Vučji zub“ i  gatački „Volujak“), koje  su  domaćini   „začinili“ zahvalnicama. Naravno, dobio  je  i  naš  Marko  kao  najmlađi planinar   koji je   ikada zimi osvojio Kulu! A saznali smo i da nas je 37 tog dana ispelo Kulu, kao i da je to najveća grupa koja je ispela ikad. Iako su mnogi produžili to veselo druženje do zore, mi smo se ipak povukli prije ponoći, pošto smo imali plan i za nedjelju…

E taj povratak nedjeljom mi je, konačno, pružio priliku da se nagledam prelijepe Prekornice. Njenih raskošnih zimzeleno-bijelih nabora. Te planinske pitomine kojom se rastaje od Studenog… Ali, Prekornica se ne bi tako zvala da vas tek tako pušta da odete! Namami vas prečicom, koju su, mislim, to jutro probili „Visokogorci“. Pa „osoli“ povratak skoro-avanturom, sa par strmina, ponekim preskakanjem, jednim propadanjem u duboki snijeg, gašenjem žeđi snijegom sa borovih iglica, i dovede do asfalta na kom nema našeg „čađe“! Naravno, jača trojka ode u istraživački kombi-poduhvat, kog nađu nekih 500 metara visočije i ponosno nam dovezu „čađo-šampitu“! Pošto je, kao što sam pomenula, u subotu skoro stalno padao snijeg – bilo ga je skoro 30 centimetara na krovu. Možete misliti s kojim ponosom smo se spustili u Danilovgrad, gdje nas je predsjednik odveo u „B.B.King“. Ja nisam pila kafu pa ne mogu da budem garant kvaliteta, ali mislim da je validan podatak da je predsjednik popio dvije nes-kafe! Naime, „zubićima“ je opštepoznato da kafi koju je neko drugi spremio- on uglavnom nađe manu.

A onda je uslijedio dostojan završetak našeg trodnevnog pohoda: posjeta manastirima Ždrebaoniku, tik uz Danilovgrad i Ostrogu, koji se, iako ga vežemo za Nikšić, takođe nalazi na području opštine Danilovgrad. Tako  je ovaj   mali grad   pod   Prekornicom „omeđen“  moštima  Svetog  Arsenija  Sremca   (nasljednika  Svetog  Save)     i   Svetog Oca   Vasilija  Ostroškog. Sad,     prilazak Svetom Ocu Vasiliju za svakog je  potpuno lična stvar i o tome se ćuti. Samo  moram  dovršiti   priču o   onom   misterioznom i neuhvatljivom „bozonu“. Ne snalazimo  se mi baš u ovom svijetu i ne razumijemo sve to oko bozona, ali dobro znamo šta je Božija čestica. Čak možemo da je vidimo. I miriše na bosiljak…

Izvještaj sastavila: Vesna Kešelj