Grupa od 10 planinara „Vučjeg zuba“ 10. jula je posjetila Durmitor. Tura od 14 km i oko 1100 metara akumuliranog uspona, sa polaznom tačkom Šarban, preko Škrčkog ždrijela, do Prutaša (2393 mnv). Putanja koja se dalje nastavlja do Velikog Škrčkog jezera, zatim nazad na Škrčko ždrijelo i Šarban. Lagani tempo nam je dozvolio da uživamo u čarima Durmitora.
To ujedno i bješe idealna prilika da se pobjegne od vrućine i glava razbistri na svježem planinskom vazduhu. Prilika koje se rado prihvata. Mi spremni, a i Durmitor koji nas srdačno dočeka. Planina koja inspiriše brojna putešestvija i avanture sa preko 40 vrhova viših od 2000 metara. Impresivno zaista. On nam se pokaza kao pravičan, ali strog domaćin. Pokaza nam zube, ali i osmjehnu nam se. Gorostas koji ostavlja svojim prostranstvom bez daha. Dostojanstven, mističan, moćan. Na trenutke malo i surov, hladan.
Jak vjetar nam pročisti sinuse i raspusti misli da lepršaju i inspirišu se za nove radne i životne zadatke. Pogled luta u daljinu, ali ne može da odluči šta oku više prija.
Prutaš smo pohodili i uvjerili se da nije slučajno dobio ime. Pokazao nam je uklesane otiske „pruta“ u stijenama, koje kao da su neki ljuti Bogovi u davna vremena ostavili, čisto da nas podsjeti i opomene koliko smo sitni i maleni u odnosu na njeno veličanstvo prirodu. Sa vrha Prutaša se pogled otvara i prema našim Hercegovačkim planinama. Pozdravili smo i mahnuli našem Volujaku, Lebršniku, Magliću. Bioč dominira u daljinu sa svojim specifičnim vrhovima.
Nastavljamo dalje grebenom dok se polako i stidljivo otvara pogled ka Škrčkom jezeru.
Spuštamo se do jezera upijajući svim čulima ljepote biljnog svijeta. Ne možemo da odlučimo šta više fascinira, da li sunčev odsjaj u čistoj gorskoj prozirnoj vodi Škrčkog jezera ili moćni vrhovi koji kao da se utrkuju u svojoj nadmoći.
Škrčko jezero plijeni pažnjom sa bojama od smardagne do raznih nijansi plave stvarajući nestvarni kolorit. Ono kao da daje važnost i samopouzdanje okolnim vrhovima, koji se stvarajući suptilni kontrast ogledaju u jezeru i dive svojoj veličanstvenosti.
Bobotov Kuk koji dominira sa svojim stjenovitim grebenima nestaje u magli, pa se opet ukazuje, pozdravlja nas iz daljine i poziva da i njega posjetimo.
Oblaci se igraju, navlače, mrače, prijete, bježe, pa se opet vraćaju dajući posebnu draž i mističnost kojem Durmitor zrači i privlači.
Divokoza, jedna, još jedna i još, još… Jasno nam je zašto je ovo dom divokoza, koje pratimo pogledom i oduševljamo se, a istovremeno i zavidimo na njihovim gipkim i elegantnim pokretima kojima skakuću po kamenju.
Temperatura se spustila i ispod 10 stepeni, hladnoća praćena vjetrom se uvukla do kože, ali to nije umanjilo ljepotu ove planine. Na Durmitoru ništa nije monotono, ni jednolično, sve odiše divljom ljepotom, još uvijek netaknute i očuvane prirode. Staze su utabane, dobro markirane, na pojedinim dijelovima tehnički zahtjevne.
Laganim koracima vraćamo se upijajući blage sunčeve zrake koje nam je Durmitor škrto poklonio ovoga julskog dana. Glave bistre, nogu laganih, mirni i spokojni, puni utisaka ne žurimo nazad. Još jednom uživamo stazom koja vodi ka Škrčkom ždrijelu i nazad do Šarbana. Ponovni povratak Durmitoru je nešto što je sigurno i neminovno.
U glavi stihove Mikine pjesme koje kao da Durmitor šapuće:
„Široko žvaći vazduh. Prestiži vetar i ptice.“
Jelena Jovović
Fotografije: Miljan Rogan, Mirko Lučić, Ankica Barazut
0 komentara