Kanjonom Mrtvice u susret životu (VIDEO/FOTO)

Ako postoji mjesto koje se može smatrati srcem Crne Gore, kako po geografskom položaju, jer se nalazi  otprilike na sredini njene teritorije, a tako i po nekim drugim osobinama, moglo bi biti da je to Kanjon Mrtvice. Ako su Prokletije, Sinjajevina, Durmitor, Moračke i sve druge  planine pluća ove zemlje, moramo nešto nazvati i srcem. Neko mjesto puno radosti i buke. Tamo gdje  tečnost života pršti na sve strane.

Poslije dugog perioda dosadnih kiša, sa jednim odgađanjem ture zbog promjenljivog vremena, osvanula je i sunčana, junska nedelja koja je potjerala 15 planinara „Vučjeg zuba“ u višečasovnu vožnju preko Nikšića i Šavnika, provukla nas između bajkovitih masiva Sinjajevine i Moračkih planina. Pokazala nam je kraj gdje mlada Morača  dobija snagu sa okolnih brda od izvora koji se naizmjenično javljaju i skokovima sa litica uljepšavaju nam putešestvije.

Silazimo u Platije i uključujemo se na put Beograd-Podgorica. Prolazimo Manastir Moraču i nakon par kilometara stižemo u mjesto Međuriječje. Isključujemo se sa magistralnog na uzani put, prelazimo drvenim mostom preko Morače. Lutamo i slabo čitamo oborene i nejasne putokaze, ali na kraju ipak nalazimo mjesto gdje staza počinje. Prošlo je jedanaest i sunce se već zahuktalo.

Prvim pogledom na predio u kome smo se obreli uviđamo da će nam ova tura razdrmati sva čula. Prvo prelazimo preko ko zna čijih livada i omanjih voćnjaka, ulazimo u šumu, koja se naizmjenično prorjeđuje i zgušnjava i čas nas izlaže udaru sunčevih bičeva, a čas nas od njih majčinski brani. Staza prati lijevu obalu Mrtvice i skoro na svim dijelovima je od 20 do 30 metara izdignuta nad njom.

Što dublje grabite Mrtvičinim koritom put izvorišta, ovaj djevojčurak je sve glasniji i razigraniji.  Galama vas prati skoro cijelim tokom i to je zvuk na koji se čovjek brzo navikne.  I kada u momentu poželite tišinu, nećete joj zamjeriti što vas ne može poslušati jer upravo ta grmljavina ispunjava čovjeka nekom novom snagom i oživi sve zamrlo u vašem biću. Njena mladost je tu prosto zarazna.

Dole, kako se bliži Morači i stapa s njom, postaje sve tiša i mirnija, zrelija i staloženija.  Ona tada spoznaje istinu da ide svome kraju i što više odmiče, manje joj se žuri, kao da zna šta je čeka. Usput ova vodena vila, utopljena u Morači, nepovratno gubi svoju čistoću i poput sunđera kupi sve ono što joj se nađe na putu, otpadne vode iz naselja.  Blijedi joj ljepota i zamire glas. Ali mi ne idemo u tom smjeru. Izabrali smo put koji vodi do mjesta njenog rođenja, da je upoznamo tamo gdje je najživlja i najrazigranija.

Iako je doživljavamo kao mladu i ničem vičnu, ova djeva ima i svoju istoriju. A nju su obilježila dva Danila. Jedan od njih, crnogorski knjaz, izabrao je baš Mrtvicu da preko nje sagradi  Danilov most koji će posvetiti svojoj majci davne 1858. godine. Tim kamenim skokom u dva luka, preko Mrtvičinog struka,  pomogao je knjaz mještanima spojivši razdvojene obale, a majka je dobila najljepši poklon i to u svom zavičaju, skriven od pogleda, uljuljkan u divljini ovog zaboravljenog krajolika . Drugog Danila upoznaćemo nešto kasnije.

Nakon fotografisanja na mostu i oko mosta, uočavanja malih pješčanih plaža u njegovoj okolini, nastavljamo istom stranom obale i ulazimo u nešto gušće rastinje, a to nas i obradova jer sunce nas je već ugnjavilo.

Izbijamo na makadamski put koji nas uputi na kuće Bulatovića. Prva od njih sagrađena je od kamena, potamnjelog od vlage i snjegova. Na vrh  krova  omanji krst. Okolo seoski ugođaj, štale, košnice, psi, jarići i kokoške. Zaustavi nas domaćin, ispita ko smo i odakle smo. I uvijek se, pa i ovaj put, nekako potrefi da se svi ti ljudi po crnogorskim nedođijama koje obilazimo oraspolože i razvuku bore u smijalice kad čuju da smo iz Hercegovine.  U povratku smo mu i neosedlane konje vidjeli. Hrabrio nas da ih zajašemo, nudio nam sok od zove i drenjina, a sve se činilo da čiči i nije toliko do zarade koliko do prilike da progovori koju. Mrtvica je očigledno jedini sagovornik ovim malobrojnim i usamljenim seljanima.

Staza ulazi u šumarke, dok rijeku sada i ne vidimo jasno od gustog rastinja. Ali ona stalno podsjeća na svoje prisustvo i galamom zaglušuje svaki pokušaj razgovora. Tu je i drugi pješački most, neugledna, sklepana skalamerija, veza sa selom koje se zove  Mrtvo Duboko. 

Držimo se lijeve obale i petnaestak minuta nakon izlaska iz sela stižemo do Kapije želja, dvije podbočene, ukošene stijene. Vjerovatno je neka davnašnja, silovita bujica izdubila između njih prolaz i ostavila rupu u obliku suze kroz koju vas gađa tirkizna boja  Mrtvičinog oka. Tu ćete pronaći i uputstvo kako uzvratiti udarac i baciti kamen kroz prolaz uz obavezno zamišljanje želje. Pominje se i Vila sa Maganika, a njeno prisustvo se više osjeti dodirom paučinaste mahovine  koja je osvojila tanka stabla načičkana okolo.

Bijeli nerini su izvori koji se stropoštavaju niz okolne, zarasle padine. U kasno proljeće kada snjegovi kopne, ovi momci su siti, hitri, bučni i blještavi. Pojedini čak i Mrtvicu nadjačaju žestinom kojom se put nje bacaju niz gomile razbacanog stijenja. Upravo su prizori tih vodenih, neukroćenih pegaza najviše oduševili našu grupu. Vidjelo se to po vremenu koje smo proveli zastajkujući i upijajući snagu onoga što se odigravalo pred našim očima. A iznad njih, nepregledne grbave ploče, visoke preko 1000 metara, one  koje su se u nekoliko okomitih terasa nadvisile i nakrivile nad nama i zabole se, čini se, u stratosferu. Nadam se da je bar neko od nas uspio podesiti foto aparat i u jedan kadar uglaviti tu visinu, a možda poneki ušinuti vrat još svjedoči o uzaludnom pokušaju.

Staza koja nas čeka kamenitija je i ogoljenija u odnosu na pređeni dio. Šiblja ima u pukotinama i potkapinama. Dominira siva boja kamena i sada su obe strane kanjona bliže nebu, a i jedna drugoj.  Iako je skoro na svakom koraku ispod nas provalija, prolaz je takve širine da sebi možete priuštiti hod bez bojazni od pada. Ipak, ne opuštajte se previše. Naročito kada ugledate svježe i vidljive tragove odrona, a jedan takav nas je zamislio na mjestu gdje se stjenčuga, velika kao kuća, obrušila prije par godina i jednim dijelom pregradila rijeku. Treba pripaziti i tamo gdje je mokro  od mlazova koji se kao sa kišobrana u vrijeme pljuska slivaju niz izlizane kamene ploče. Malo ko je ovdje prošao, a da se nije umio i ulovio koji gutljaj.

A sada stižemo i do priče o drugom Danilu, generalu Jaukoviću.  Ovaj je Mrtvici zadao više jada nego iko i bilo joj je „jao“. Ipak, stanovnicima je pomogao, povezao sela, a skitalicama poput nas zauvijek otvorio tajne kanjona čija se ljepota teško zaboravlja.  A evo i kako. Sve se izdešavalo 1973. godine kada je sa vojskom i narodom ovog kraja,  minirajući isklesao prolaz kroz stijenu i tako prohodnim kanjonom povezao sela Velje Duboko i Mrtvo Duboko. Mrtvičke grede od tada broje nekoliko stotina metara, a ovo je mjesto gdje će se baterija na vašem fotoaparatu najbrže ugrijati. Snimci koje zabilježite tu više će vam reći nego svi ovi nizovi rečenica.

Kada prođete ovaj dio, čeka vas prava Plaža, mjesto gdje završava naša tura, ali ne i staza. Ona nastavlja lijevom obalom kanjona i nakon par sati isporučiće vas u Velje Duboko. Na plaži gužva kao na primorju.  Zatičemo brojnu  grupu iz novoosnovanog  društva „Meet Montenegro“ (Upoznaj Crnu Goru) iz Podgorice. Uživamo u jednočasovnoj pauzi i tu se već svako o svom užitku zabavio. Neki su se ispružili po uglačanom kamenju  i okolnim stijenama, oni željni osvježenja obradovaše uzavrela stopala u plićaku, a svi zajedno vadimo ponešto da se založi. Ko se sjetio, promijenio je vodu i natočio smrtno ledene Mrtvice, a u neka doba neko primjeti da nam fali troje ljudi. Nema drugog objašnjenja  nego da su Vojo, Vesna i Tamara, ova tri zubića mjesečara,  zagledani u visine, kao slijepci prošli iznad naših glava, produžili dalje i ko zna gdje završili. Kada smo ih nakon satak vremena ugledali kako se vraćaju, laknulo nam je. Kažu da nas zaista nisu primjetili, odšetali su dobrih dvadesetak minuta i srećom ugledali paučinu na stazi što im je bio znak da mi tu nismo prošli.

Svi su sada na okupu. Tu su stari, a i novi članovi društva, što nas posebno raduje.  Razvija se zastava, namješta foto aparat, ovaj put duboko dole u pukotini, među liticama. Nema nabrajanja vrhova i hvatanja dobrih panorama, jer Mrtvica nema komšiluk. Odavde se ne vidi ništa, a ništa vam više i ne treba, jer sve po šta došetate čak ovdje, tu ćete i pronaći i biće vam dovoljno. Još ćete ponijeti mnogo više nego što ste donijeli, a to što ponesete ne da se zagubiti.

Istom stazom se vraćamo i sada razgledamo kanjon iz druge perspektive dok popodnevno svjetlo već namješta platno za najbolje fotografije. Samo što će  naslov ovog  foto albuma uvijek biti u svađi sa njegovim sadržajem. Mrtvica!  Sigurno je svaki planinar čija je gojzerica okvašena vodom iz ove rijeke u nekom momentu pomislio: „Zašto to ime?“ 

Može biti da su joj ga dali kako bi je spasli od zlih sila kao što zdravu novorođenčad majke zovu pogrdnim imenima u namjeri da ih zaštitile od urokljivih pogleda. I neka su! Bar će se mnogi, možda baš zbog njenog odbojnog, zloslutnog  imena kloniti posjete  ovom raju i poštediti je dodatnih onečišćenja i svih nuspojava koje donose masovne posjete turista. A zaluđenici poput nas  svakako će naći svoj put i bez putokaza, tabli i markacija.  Ako vas ima koji dijelite ovo mišljelje, oduševićete se putokazom koji morate „uhvatiti“ pogledom,  kako znate i umijete, kada dok se vozite kroz Platije, uzaludno tražite skretanje za ovaj kanjon.  Kada su birali, nadam se, svjesno i i lukavo, tablu koja treba da vas informiše o skretanju, mislim da su koristili veličinu slova koja sigurno nigdje nije dozvoljena . Čik uočite natpis! Ali, neka! Odlično! Mrtvica ipak nije djevojka za svakoga. Probirljiva je to krasotica i ne treba svako da se mota oko nje. A oni koji su se ipak usudili i opet će joj se vratiti jednog dana, pozdravljaju vas i poručuju  „DA SMO ZDRAVO“!

Izvještaj: Ana Vlatković

Foto galerija:

Video: Igor Škero