Kažu penjemo Moračke planine. Može. Znaju oni kako treba. Kuda treba i šta treba. Vjeruješ im. Drugačije uostaom i ne može. Krećemo. Lijevo ostaje Žurim i priče iskusnih o nekim ranijim usponima.
Ti, manje- više, nemaš pojma. Hodaš i dišeš. A ne znaš ni šta dišeš. Boje, ne u oku, u plućima. Zajedno sa mirisima, oblicima, širinama i zvukovima.
A ne znaš ni kako hodaš ni šta te nosi. Vjetar? Razgovor? Onaj oblak boja u plućima? Ma ne znaš ti ništa. Ni da li si čuo, osjetio, vidio ili sanjao. Ne znaš šta te snašlo.
Ne znaš ni da li je Kapetan oprostio katun vilama. A mora da jeste, za takav dar, samo lud bi im zamjerio. Ili manit. Toliko znaš.
A znaš i da bi samo lud zaobišao Manito jezero. Ili manit. Osim ako je prvi put. Jer, prvi put, da ne bi ostao jedini, mora ostaviti mjesta i za drugi, pa onda još koji…
Manito jezero, dakle, sledeći put, da nam prvi ne ostane sam.
Kristina Jašić
0 komentara