Nije prvi put da „zubići“ pohode Prokletije. I nije prvi put da tamo uzdišu i kunu se kako takve ljepote malo gdje ima. Ali ima nas kojima je zaista prvi put, a vi ćete me preduhitriti i reći da prvi put se pamti. Da, u pravu ste, pamti se, ali mi smo se toliko raspametili prizorima i doživljajima kojima smo nahranili sva čula da nismo znali s čim da uporedimo tu krasotu, pa smo obećali sebi da ćemo i te kako pamtiti i jedva dočekati svako sljedeće hodočašće do ove planinske svetinje.
Doći do Prokletija, ako putujete s juga, sad je bar lako. Prije par godina obnovljen je i u potpunosti osposobljen magistralni put kojim se iz Podgorice do Gusinja stiže preko Albanije, kanjonom rijeke Cijevne, za otprilike sat ipo, dužinom od 76 km. Na granicama nema gužvi, saobraćaj nije gust, a biće vam zanimljivo malo usporiti i uživati u ljepotama isklesane riječne doline na čijim obalama smo na nekoliko lokacija primjetili kupače kako uživaju u njenim čarima. Ova rijeka predstavlja sponu između Nacionalnog parka Prokletije i Nacionalnog parka Skadarsko jezero i vozeći se njenim obalama sigurno ćete poželjeti zastati na više mjesta kako bi je fotografisali.
Smjestivši se u malom mjestu Vusanje u blizini Gusinja prvi dan smo prošetali do nekih od prirodnih znamenitosti doline Ropojana i najviše se oduševili vodopadom Grlja i vrelom Oko Skakavice. Ne znamo reći koja nas je dolina više oduševila, da li Ropojana prvi dan ili Grebaja drugi, ali smo uvidjeli da obe nude sadržaje za sve tipove i generacije planinara i izletnika. Tu se nude planinarske delicije na meniju putokaza i info tabli, pa vi se poslužite kako vam volja. Naravno, imate obilježja koja vas informišu o stepenu težine. Ovaj put mi smo odlučili uživati u spektakularnim pogledima na dominantni masiv Karanfila i okolne doline, pa smo se uputili na čuvenu kružnu turu Grebaja – Popadija – Talijanka – Volušnica – Grebaja. Staza je prava bombonica. Kondiciono srednje zahtjevna, ali tehnički lagana. Sreli smo i porodice sa djecom i ono što nam je bilo prijatno iznenađenje : veliki broj stranih posjetilaca.
Ova tura je kružna i ni jednog jedinog trenutka vam neće biti dosadna. Njen prvi dio od planinarskog doma PK „Radnički“ vodi vas bukovom šumom u čijoj hladovini možete zaključiti da život zaista zna biti lijep i da nema tog problema koji vas može iznervirati dok koračate njenim utabanim stazama prekrivenim lišćem i osluškujete zvuk planinskog potoka. Jednostavno zaboravljate na sve što vas muči i prepuštate se nekoj tihoj energiji, a ona vas nosi prema nestvarnim prizorima koji će se ukazati nakon nekih sat ipo hoda.
Po izlasku iz šume opraštamo se sa ugodnom hladovinom i znamo da nas dalje čeka nastavak uspona pod jakim sunčevim bičevima, ali mi smo se pažljivo pripremili i nismo dali upekloj zvijezdi da nam pokvari užitak u najavi. Dobro smo se raspitali i znali smo da će ono što budemo vidjeli tamo na grebenu, gdje se kružno smjenjuju travnati vrhovi Popadija (2030mnv) – Talijanka (2057 mnv) – Volušnica (1879 mnv ) i, među njima, manje poznata uzvišenja i vidikovci, biti nešto zaista nezaboravno. Neću puno dužiti s ovim tekstom, jer album koji vam donosimo uz ovaj izvještaj zaista priča priču bolje od hiljadu riječi i pustiću te fotografije da zagolicaju vašu maštu i probude želju da, ako već niste do sada, pohitate prvom prilikom u zagrljaj ovim ljepoticama.
Samo moram napisati da ćete uživati u pogledu na Karanfile – Sjeverni, Srednji, Južni vrh i Očnjak gdje se „kale“ oni spremniji planinari. Tu su i lijepi pogledi na Karaulu, Trojan, Vezirovu bradu. U daljini nemojte propustiti uočiti Maja Jezerce i Maja Rosit, te ostale vrhove i katune na Albanskoj strani masiva.
Baš o ovoj turi možete pronaći stotine putopisa i izvještaja na netu, raspitati se o brojkama, satnici, toponimima, metrima nadmorske visine koje ćete popeti, ali kada ugledate ove naše svjetlopise zabilježene tu u kasno proljeće, znaćete šta vam je činiti. Zategnite pertle na gojzericama i poletite, a ostalo – sve po redu.
Ako baš želite djeliće naše statistike, mogu vam reći da smo mi na ovoj turi guštali punih osam sati, ali realno, može se završiti i za 6 sati ako vam se baš žuri. Ali evo i jedan savjet. Ne žurite! Uživajte! Nije preša i dug je dan. Pogotovo ako vas posluži lijepo vrijeme kao nas. Jer tamo dole kud žurite je svakodnevnica. Tamo dole se dešava život koji nema šanse da je toliko primamljiv da može nadmašiti osjećaje doživljene u ambijentu kao što je ovaj. U modernom svijetu koji vas vreba dole u podnožju, teži se brzini i tehnološkim čudima. Zato postaje sve važnije povezati se što jače sa prirodom. A planine, doline, kanjoni i jezera nisu samo prostori oko nas – oni su naša nepresušna inspiracija, vrelo smirenosti i dubokog poštovanja. A poslije ovih filozofskih misli koje me evo spopadoše, vrijeme je da zaćutim, ali prije tišine da vas po ko zna koji put pozdravim sa one naše tri čarobne riječi „ Da smo zdravo!“ do neke sljedeće prilike u ovim ili nekim drugim, prokleto lijepim, planinskim prostorima.
Ana Vlatković
Video sa ove ture od prošle godine…
0 komentara