Jedna od stvari koju nam je zatvorenost zbog pandemije donijela bila je maštanje. Zamišljanje gdje nismo bili i gdje bi bilo fino da odemo. Nekad tokom prošle godine povela se diskusija po Azaru gdje bi se to moglo poći, negdje „egzotično“, a ne prezahtjevno, gdje nismo dosad bili. Od svih ideja, nekako se najjasnije izdvojila ona o odlasku na Dolomite i usponu na vrh Pic Boe (Piz Boe). Razloga je više što baš Pic Boe. Prvo, radi se o najlakšem vrhu iznad 3000m na Dolomitima (3152 m). Drugo, Pic Boe se nalazi u grupi Sela planina koju još nazivaju i „terasa Dolomita“, pa je u slučaju finog vremena zagarantovan spektakulatan pogled na sve strane. Treće, za razliku od ostalih alpskih vrhova i područja, Pic Boe i ovaj dio Dolomita su nam nekako najbliži.
Pošto smo pomno pratili prognozu, a uzevši u obzir i naše obaveze, odlučimo da odlazak na Dolomite bude u toku drugog vikenda jula, od 8. do 11. Prognoza je nagovještavala da bi subota, 9. juli, mogla biti vrlo sunčana. Iz Trebinja smo pošli u 5:30, a u Arabu, malo mjesto gdje smo bili smješteni, stigli smo oko 19:15 uz sve pauze, kafe, stajanja i kupovine. Prvi dio puta nas je pratilo oblačno vrijeme, sa povremenom kišom u dalmatinskom zaleđu, a temperatura se znala spuštati i do 15 stepeni. Nekako smo svi bili uvjereni da je to dobar znak jer će nam se sve „vratiti“ na odredištu.
Sam ulazak u predio Dolomita nas je ostavljao bez daha svojim surovim kamenim gromadama od vrhova koji su se nadvisivali, bogatom šumom po nižim obroncima, pitomim dolinama i savršeno uređenim selima sa alpskom arhitekturom. Kako smo odmicali, tako su i pređeli postajali sve ljepši i sve više nalik onima kao u bajkama o Hajdi.
Nakon što smo se smjestili, izašli smo da obiđemo Arabu. Malo mjestašce, na nekih 1600 metara nadmorske visine i nekih 300-tinjak stanovnika, smješteno tik ispod planine Pic Boe. Iako je razlika vrhova koje vidimo i nas nekih 1500 metara, doimaju se kao da se mogu rukom dotaći. Nekako znatno bliže nego npr. Leotar iz Trebinja. Doduše, i u takvom mjestašcetu ima dosta hotela i pansiona, restorana i prodavnica sportske i skijaške opreme. Naime, gradić potpuno zaživi u zimskoj sezoni jer je čitavo područje ispresjecano skijaškim stazama, a iz same Arabe na okolne padine i vrhove vodi čitav kompleks žičara i gondola. Osim lijepe uređenosti mjesta i pitoreskne arhitekture ukrašene sa mnoštvom cvijeća, ono što nas je još oduševilo, pa i šokiralo, je besprijekorna čistoća i odsustvo smeća, što će nas pratiti i u nastavku boravka.
Nakon prospavane noći, budimo se u suncem okupanom jutru, bez oblaka, što čitav prostor i poglede na okolne padine i vrhove čini još spektakularnijim. Besprijekorno održavane padine i livade, sa hirurški obrađenom travom, gusta crnogorična šuma i blješteći kameniti vrhovi visoko iznad. Proveli smo jedno vrijeme u diskusiji na koji način održavaju travu tako podšišanom na nekim prostorima koji su toliko strmi da bi sigurno bio priličan napor da se uopšte hoda po njima. Još jedna mala vizuelna prevara jeste sitni sipar pri vrhovima planina i između velikih greda. Naime, zbog svoje prilično svijetle boje, stalno se ima utisak da se radi o snijegu.
Pripremamo stvari za uspon i krećemo autom do prevoja Pordoi, koji se nalazi na nekih 9 kilometara od Arabe, na putu za drugi mali gradić, Kanazei. Prevoj Pordoi se nalazi na visini od 2239 metara i drugi je cestovni prevoj po visini u Dolomitima. Na samom prevoju postoji nekoliko restorana, hotel, suvenirnice, muzej Velikog rata 1915 – 1918, kao i žičara koja gondolama prebacuje mnoštvo turista do vrha 2950 metara visokog vrha Sas Pordoi gdje se nalazi restoran i vidikovac. Takođe, dosta ljudi se odlučuje da pohod na Pic Boe započne upravo na ovakav način, žičarom. Sam put preko ovog prevoja je vrhunski uređen. Nije puno širok, ima dosta serpentina (i na svakoj stoji redni broj sa nadmorskom visinom), ali je zato savršeno asfaltiran i ravan. Zbog toga nije čudo da osim auta i motocikala, bukvalno stotine biciklista se voze ovim putem. Baš smo komentarisali kako nikada nismo vidjeli takvu koncetraciju bicikala na jednom mjestu, svih vrsta, od onih amaterskih do profesionalnih timova i velikog broja električnih bicikala. Prevoj Pordoi je i granica između italijanskih regija Veneto i Trentino Alto Adiđe. Preko prevoja vode i mnogobroje biciklističke trke, a među njima je i čuveni Điro d’Italija. Tu su čak dva spomenika posvećena biciklistima. Staza za Pic Boe i počinje odmah pored jednog od njih.
Nakon što smo odlučili da ipak popijemo kafu prije uspona i tu upoznamo Dragana iz Međugorja koji, kako nam reče, radi restoranu na samom prevoju još od 1988 (i koji nam je pomogao sa parkingom), krenuli smo na uspon oko 9:30. U prvom dijelu, staza se polako penje travnatim proplankom sa dosta raznog cvijeća i većinom je u formi stepenica od drvenih pragova. Ta staza do vrha je i označena kao broj 627. Nakon nekih dvadesetak minuta hoda, travnati proplanak zamjenjuje kamenjar, sličan našem, a staza počinje da biva nešto strmija. Odatle nam se pruža dobar pogled na veliki sipar koji moramo preći da bi se, između dvije velike grede, popeli do doma Forćela Pordoi, odakle nas je čekao lakši dio uspona. Na tom siparu primjećujemo grupe planinara i izletnika koji se uglavnom penju, pošto je još jutro. Istovremeno, iza nas se otvaraju novi i prelijepi vidici. Pomalja se Marmolada, najviša grupa u Dolomitima, a uočavamo i glečer čiji se dio odlomio zbog neobično visokih temperatura i zajedno za kamenjem i stijenama odveo u smrt 11 planinara, šest dana prije našeg uspona na Pic Boe. Takođe se jasnije vide serpentine koje sa obje strane vode na prevoj Pordoi, a i gradić Kanazei i turistički veoma posjećenu dolinu Fasa.
Kako više ulazimo u sipar, tako uspon postaje sve veći, a staza ide na cik-cak, sve češće formirajući serpentine dok visoko iznad glava bešumno klize velike gondole uspinjače na Sas Pordoi. Susrećemo i pretičemo prve grupe ljudi. Primjećujemo da osim Italijana, ima dosta i Slovenaca, a i ostalih turista iz Evrope. Takođe, dosta ljudi je nešto starije dobi i samo nam govori koliko o zdravlju, a i prirodi, ljudi negdje znaju voditi računa. Sporim hodom, uživajući u predjelima, stižemo do doma Forćela Pordoi koji se nalazi na 2848 metara visine. Tu pravimo kraću pauzu jer se odatle jasno vidi i naš cilj, vrh Pic Boe. Na tom dijelu se i krajolik mjenja i sve okolo je sivi kamenjar, prava mjesečeva površina, bez ijedne biljke osim nešto zakržljale trave i cvijeća ponegdje. Staza koja vodi od vrha uspinjače dolazi do tog doma i spaja se sa ovom sa prevoja, dalje ka vrhu. Tu primjećujemo da ima baš dosta planinara, skoro pa stotine. Osim izuzetnog lijepog vremena, činjenica da je to bio vikend i da je dosta njih upravo stiglo žičarom. Sam dom ima rješenu kanalizaciju do prevoja ispod, a kako smo vidjeli imaju i vode. Iza doma je Danko uspio da pronađe i jednu svinju koju tu drže i hrane.
Od doma put dalje vodi jednim sivim, kamenitim platoom, ka završnom usponu na Pic Boe koji se iz tog platoa izdizao poput piramide. Sa strana, niz planinu se slijevaju rijeke sipara, a vide se i duboki kanjoni koji presjecaju ovu grupu planina. Markacija je vrlo oskudna, ali s obzirom koliko je staza utabana, nije ni potrebna. Nakon nekih pola sata hoda, dolazimo do strmijeg dijela, kamenih greda koje predstavljaju sam završni uspon na Pic Boe. Staza je tuda obezbjeđena sajlom na par mjesta, a postavljeni su i dodatni hvatovi i stope da se što lakše savlada. Iako nema nekakve prijeke potrebe da se ovaj dio staze tako osigura, sigurno je dobrodošao onim manje sigurnim, a i ostalima u slučaju kiše ili vlažnog vremena jer su stijene i kamenja prilično glatki, a neki su i dobro izlizani zbog velikog broja ljudi koji tuda prođu.
I tako, korak po korak, dobro utabanim stazama stižemo na sami vrh Pic Boe i pruža nam se prilika da prvi put nakon duže vremena omirišemo vazduh iznad 3000 metara. Do vrha stižemo oko 12:40, znači za malo više od 3 sata uspona, sa svim pauzama i stajanjima za fotografisanje. Na vrhu ponovo iznenađenje u vidu omanjeg doma Kapana Pic Fasa koji ima i restoran i nudi kuvanu hranu, a istovremeno je i prodavnica suvenira. Unutrašnjost tog restorana, osim naljepnica ostalih društava i asocijacija, od tog dana krasi i naljepnica našeg društva. Takođe, tu je mnoštvo planinara, po nekoj našoj odokativnoj procjeni otprilike oko 200 njih. Sjedamo da malo odmorimo, a onda pokušavamo da nađemo malo prostora za zajedničku fotografiju na vrhu, pored metalnog krsta. Gužva je velika, svi hoće da se fotografišu tu, a pošto žele da im fotografije ispadnu dobro, ti pokušaji se pretvaraju u prave foto sesije. Takođe, pravimo zajedničku fotografiju na jednom većem kamenu jer se u pozadini odlično vidi sami vrh Dolomita, Marmolada. Primjećujemo da je tu poprilično Slovenaca.
Sa samog vrha pogled koji oduzima dah u bilo kom pravcu. Bliži i dalji vrhovi, vijenci planina, uglavnom stjenoviti. Na nekima uočavamo snijeg i glečere. Mjesečev pejzaž kilometrima oko vrha Pic Boe, a sve okolo prošarano zelenim dolinama u kojima se vide manja sela. Iako su taj dan najavljivali temperaturu ispod 10 stepeni, nema vjetra i prijatno je. Ima i dosta helikoptera koji kruže po Dolomitima, što turističkih, što spasilačkih. Takođe se u jednom momentu tik uz nas pojavljuju dvije jedrilice koje su bez šuma zaplesale oko vrha i produžile dalje, čineći čitavo iskustvo još nestvarnijim. Sunce nas prati cijelo vrijeme, a narednih dana smo imali priliku da osjetimo koliko je UV indeks bio visok jer su nas nezaštićeni dijelovi tijela peckali, kao nakon dužeg izlaganja suncu. Na vrhu susrećemo i starijeg vodiča koji odlično poznaje Dolomite. Danko i Ozrenko imaju u planu da dan nakon penju Monte Ćivetu čija se veličanstvena stijena dobro vidi sa Pic Boe. Vodič nam ukratko objasni kako najbolje i najbrže popeti Ćivetu, što se ne čini nimalo lakim.
Na vrhu se zadržavamo dva sata, ali nam je to nekako brzo prošlo. Odlučujemo da se vratimo manjom kružnom turom, spuštajući se na drugu stranu stazom broj 638, ka domu Boe. Idući sa jednom većom grupom planinara, još jednom svjedočimo sjajnom uređenju staze, postavljanju drvenih stepenica i pragova kao i osiguranja na bilo koji dijelu koji bi inače mogao biti problematičan. Kod doma Boe se nismo zadržavali i dalje smo nastavili „mjesečevom stazom“ ka mjestu gđe se ona spaja sa putem 627. Nakon nekih sat vremena šetnje, ponovo smo na stazi ka domu Forćela Pordoi u koji ubrzo stižemo i pravimo kraću pauzu pred silazak niz sipar kao prevoju Pordoi. Neko prije, a neko kasnije, oko 17:15 svi se ubrzo nalazimo na terasi restorana uz zasluženo piće i čavrljanje sa konobarom Draganom i sumiramo utiske.
Čitav uspon je trajao ukupno oko 7 i po sati i dužina je oko 10 kilometara. Uspon je konstantan, nema padova, pa je i kumulativan uspon negdje realnih 910-920 metara. Popeti Pic Boe nije teško i komentarisali smo kako se usponi npr. na Vučji zub ili na Leotar stazom za vertikal ipak čine težim. Ono što nas je neprestano šokiralo jeste odsustvo i najmanjeg otpatka na i oko staze. Uprkos stotinama ljudi koji tuda prođu, nigdje nismo mogli ni „ćik“ da vidimo. Komentarisali smo da bar hoće neka mala kesica iz Binga da zavijori na nekoj drači ili da vidimo kakvu limenku Zaječarskog ili plastičnu bocu od Fante, kao da bi nas toplo sunce zavičaja ogrijalo. U blizini Arabe, pored puta takođe ima jedan plato, livada, na kojoj su postavljene klupe, stolovi i od kamena sazidana mjesta za roštilj. Fino mjesto, sa pogledom na okolne vrhove. I opet šok. Nigdje nijedne kese pune smeća ležerno zafrljačene usput, nigdje ni najmanje limenke, boce, otpatka. Onda shvatimo da tu u stvari i nema kontejnera ili kanti za smeće već ljudi ponesu što donesu… Nema one naše opuštenosti i domaćinskog ponašanja gdje se svaki izlazak u prirodu koristi da se iz kuće baci ako šta ne treba. Inače, u ovom dijelu Italije, na svakom koraku, u smještaju, po ulicama, stalno stoje obavještenje o razvrstavanju otpada i u koju kantu, koje boje ide koji otpad. Iako to nije novost, na Dolomitima je to poprimilo skoro pa vojničku disciplinu.
Sutrašnji dan je bio predviđen za odmor i iskoristili smo ga za obilazak Arabe, ali i okoline gdje nam preporučiše jedan fin restoran sa domaćim delicijama. Danko, Vladanko i Ozrenko su iskoristili priliku da se uspinjačom popenju na 2518 metara visok Porta Veskovo, jedno od polazišta na mnogobrojne skijaške staze u okolini Arabe. Sa te tačke se pruža odličan pogled na Pic Boe i grupu Sela sa jedne i Marmoladu sa druge strane, kao i na jezero Fedaia koje se nalazi u samom podnožju Marmolade. Međutim, taj dan je bilo malo više oblaka i vjetra, tako da se bez jakni i dugih rukava nije ni izlazilo. Naročito hladno je bilo na vrhu Porta Veskovo. Dan nakon je već bilo vrijeme za povratak i buđenje iz ovog kratkog, ali lijepog sna. Povratak je bio dužim putem, preko Ljubljane, a kasno naveče smo nakon ukupno pređenih 2066 kilometara (a sve ih je Danko odradio za volanom) stigli u Trebinje, umorni, ali zadovoljni što je sve prošlo u najboljem redu. Kada ovakvi izleti prođu tako fino, onda se vrlo brzo budi želja da se ponovo odradi nešto slično. Do tog slijedećeg puta – da smo zdravo!
Nikola Uljarević
Video: Danko Karić
Fotografije: Danko Karić i Nikola Uljarević
0 komentara