Kako provesti vikend?
Pustiti mozak na pašu, pogledati neki dobar film i otići na pivo sa drugarima? Ili možda krenuti na 37km dugu planinarsku turu na kojoj prvih 19 km prolazite hodajući po snijegu cijelu noć, dok se temperatura spušta do -15°C?
Da se naslutiti koju opciju smo mi izabrali prethodni vikend uprkos onom čestom pitanju „A šta će ti to u životu?“.
Noćna transferzala „Vukotica-Ponikvica-Maganik” održana je po treći put u organizaciji PK „Visokogorci Crne Gore”. U pitanju je trodnevna, psiho-fizički jako zahtjevna tura od Bjelopavlovića do Rovaca i nazad. Staza ide preko katuna Ponikvica Brajovića i Kamena struga do cilja – gornjorovačkog katuna Đatlo, sa odsijedanjem u novoizgrađenom planinarskom domu „Maganik“.
Naša avantura započela je u petak (10.02.2023.) oko 21:30, kada smo nas dva „zubića” sa još sedam „visokogoraca” krenuli iz Vukotice. Kako smo se udaljavali od civilizacije, tako se povećavala naša nadmorska visina a temperatura se spuštala. Nakon četiri sata hoda, na Ponikvicama nas je dočekao jak olujni vjetar koji je doprinio da subjektivni osjećaj temperature bude značajno niži od najavljenih -15°C. Vjetar nas je sve razbudio i razdrmao ali na našu sreću nije dugo potrajao.
Tek smo na pola puta a noge su nam sve teže a snijeg sve dublji i zahtjevniji za hodanje na krpljama. Nismo puno odmarali „da se ne ohladimo” pa su pauze obično trajale ne duže od pet minuta. Ispostavilo se da je to sasvim dovoljno vremena da doručkujemo npr. poluzamrznuti kroasan sa šoljom toplog čaja iz termos boce (zanimljiva kombinacija). Ali šta je tu je, nazad ne možemo a ostati zaleđen u Rovca nema smisla iako su mi preci odavde. Preostaje samo ono što je u jednom vicu life coach rekao studentu koji je krenuo na predavanje: „Nema predavanja! Samo naprijed!“. I tako, korak po korak, oko 6:30 konačno smo stigli do planinarskog doma „Maganik“.
Subotu smo proveli družeći se, odmarajući i razmjenjujući utiske od prethodne noći. Za većinu nas ovo je bilo novo i dragocjeno iskustvo. Nekada je potrebno naći se u ekstremnoj situaciji da bi otkrili, ili se bar podsjetili, koliko čovjek može mnogo više nego što misli. Svakako ovakve ture nas inspirišu da se suočimo sa novim izazovima, kako na planini tako i u životu.
U nedelju smo krenuli nazad u civilizaciju istom, ovoga puta utabanom, stazom sa potpuno drugačijim impresijama. Koliko nam je priroda prethodnu noć put pokazivala zube toliko nas je taj dan počastila prelijepim vremenom i idiličnim zimskim pejzažima. Po ko zna koji put sam pomislio koliko smo privilegovani što živimo tako blizu ovakvih prirodnih ljepota. Kako smo se približavali Vukotici i došli u zonu koju pokrivaju operateri mobilne telefonije dobio sam poruku od prijatelja: „Jesi li živ?”. Odgovorih sa „Življi odavno nisam bio!”.
I na kraju želim u ime društva da se zahvalim PK „Visokogorci Crne Gore“, a posebno predsjedniku i vodiču ove ture Aleksandru Đajiću – Đaji, na ovom sjajnom iskustvu.
Do nekih novih izleta iz zone komfora – DA SMO ZDRAVO!
Mirko Lučić
Foto: Danko Karić, Mirko Lučić
Video: Danko Karić
0 komentara