Početi godinu izlaskom na blještavo planinsko prostranstvo Orjena? Može li se poželjeti ugodniji i produktivniji prvi dan Nove godine? Proći uzanu glečersku udolinu Dobri do, stiješnjenu strminama Velike Jastrebice – gromadnog bila koje ograđuje plato Bijele gore (preznačajne za istoriju Trebinja XIX vijeka) i Buganje grede, visoke stepenice na predvorju Velikog kabla, najvišeg vrha planine Orjen. Pa se vinuti do kraške uvale pod oštrim krestama Mramora koji mene prvenstveno sjeća na drevne Kešeljeviće (katunište u zaleđu), oduzimajući mu nesumnjivu reljefnu rekarakteristiku krušljive stijene, ma pripisujući sjećanje na nevine žrtve udesne 1941. Pred čovjekom se na tom visokom gorskom pragu ukaže prostor karstifikovanog cirka koji je za virmskog ledenog doba, sa visine, prihranjivao glečer koji je preformirao udolinu Dobrog dola.
U mom djetinjstvu, bilo je mnogo tvrdog snijega u oknima i jamama u stijenama Prase, plećate prečage koja snažnom kopčom vezuje visoki Orjen i Vučji zub. Po njoj je hodio Josif Pančić 1873. kada je sa Grahova iskoračio na „strmi Orjen“. Ali, Prasa bijaše i mjesto tranzita krijumčara duvana tokom XIX vijeka. Zbjegova trebinjskih, prevashodno zubačkih, kada puškar Luka stiže iz Novog u tegobnoj, ma neugasivoj nadi u slobodu i novu zoru.
Orjen i jeste od pamtivjeka predstavljao tačku neugasivog istočnog svijetla i njegovo ime stiže od glagola oriri – izlazak, čak rađanje, jutarnje svijetlo, svijetlo novog dana, svijetlo sa Istoka. Gledam na njegov masiv iz Popova polja, Bileće, Trebinja, sve mjesta koja sijeku antički putevi i koja zapremaju stara naselja. Od davnina, sa tih rudinskih prostora posmatran, on je simbolizovao i javljao čistotu jutarnjeg svijetla.
Prolazak naviše, iz skrovite uvale pod Mramorom, ka vrhuncu Zuba? To je postupak ispunjen planskim susretom sa najvišim čvorištem masiva. Sa glavom skupine sabrane u haosu stvaranja u grudu svijetla koje mogu emitovati samo dinarske gore.
Sreća je, i mnogo je više od fizičkog savladavanja Vučjeg zuba, ovakav izlazak. On je u osnovi posve meditativan i lišen fizičkog napora. Čovjek se u njemu uspinje uz prugu svijetla koje ja prepoznajem kao svijetlo sa gore Tavor.
Goran Komar
Fotografije: Nada Dursun, Vladimir Kilibarda, Mirko Lučić, Danko Karić, Goran Komar
0 komentara