U subotu, 07. maja, troje „zubića“ – Milijana, Miloš i ja smo učestvovali  u akciji PK „Subra“ – obilazak  staze Crkvice – Grkavac, duge oko 17 kilometara. Privukla nas je objava da se radi o panoramskoj – lakoj do srednje teškoj turi, a i činjenica da malo znamo o toj – za nas „B“ strani Orjena. Sve u svemu, grupa oko 25 planinara, vodiči – Željko  Starčević sa sinom Andrijom.

Polazak oko 09,30 časova sa Crkvica, sa platoa kod spomenika Krivošijskim ustanicima, gdje smo se, što od vodiča, što sa informativnih panoa, upoznali sa stazom, tvrđavama koje obilazimo, ali i burnom istorijom ovih krajeva.  Sa puta za Dragalj skrećemo desno, uključujemo se na dobro očuvanu, prosječenu i markiranu stazu, vrlo brzo dolazimo do prve tačke – tvrđave Kom (1154 mnv); značajno devastirane, ali, kako će se ispostaviti – od tvrđava koje ćemo posjetiti – najbolje očuvane. Tu saznajemo da je posadu činilo šezdesetak vojnika, da je tvrđava imala struju, vodu, kao i optički telegraf kojim su se poruke prenosile do baza na moru. Kao i tvrđava Stražnik (1225 mnv) služila je za neposrednu zaštitu vojnog komplaksa na Crkvicama, čiji se ostaci i danas naziru.

Kako nekome objasniti da na se na ovom području, gdje se danas stanovništvo može izbrojati na prste, nalazio pravi mali grad sa oko 7000 vojnika, sa stadionom, hotelima, pekarom i drugim objektima? 

Nastavljamo dalje i ubrzo shvatamo da Željko nije pretjerao kada je stazu upoređivao sa onom poznatijom – Premužićevom stazom na Velebitu, navodeći da je po kvalitetu gradnje možda i ispred nje.  Iako građena prije oko 130 godina – uglavnom je dobro očuvana,, širine oko dva metra, podzide od tesanog kamena, negdje radi veće čvrstine kaskadno izvedene; većim dijelom ravna, a tamo gdje ima nagiba – izvedeni su tako da ni pješaku sa oskudnom kondicijom ne predstavljaju napor. Ipak, pravimo veći broj pauza – za razledanje i fotografisanje.

Predjeli kroz koje prolazimo me podsjetiše na Kršeljev mramor, siguran sam da najvećim dijelom područja ka Dragaljskom polju ljudska noga još nije kročila, a uz samu stazu opažamo veliki broj vrtača, jama, kamenih vodopada. I onako naglas razmišljam koji je podvig bio napraviti sve ovo – ko je prvi prošao ovom nedođijom i trasirao stazu, ko su bili ljudi koji su je gradili, gdje su boravili, odakle su donosili vodu… jedino što su imali na pretek je kamen za obradu. 

Obavezan odmor je i kod uređenog prirodnog zaklona – pećine uz stazu. Nakon možda sat i po,  ukaza se dominantan objekat –  Velji vrh (1277), čini nam se – tu, nadohvat ruke, ali nas Željko malo „spusti na zemlju“ kad nam reče da treba još toliko pješačiti, da staza  obilazi oko brda i penje se na vrh sa suprotne strane, koja je pristupačnija. Nešto užim, ali dobro vidljivim i podzidanim cik-cak putem domogosmo se vrha.

Prošlo je podne, veći i atraktivniji dio današnje ture smo prošli, vodič daje četrdesetak minuta odmora. Vidljivost nije baš najbolja, ali ipak uživamo u pogledu, vidimo između ostalog i sledeću tačku obilaska – tvrđavu Ober (Gornja), u stvari – ono što je od nje ostalo, jer je većim dijelom zarušena.  Kako bi kompletirali vojni kompleks Krivošija, Austrijanci su planirali izgradnju tvrđave i na ovom vrhu, ali su odustali zbog enormnih atmosferskih pražnjenja; što i nije začudo, kada se izdaljega pogleda, Velji vrh, onako usamljen, šiljat poput piramide i dominantan, dođe kao neki Bogom dani gromobran!

Posle odmora, silazimo na stazu, tu se razdvajamo. Željko se sa nekolicinom planinara vraća ka Crkvicama, odakle će prebaciti vozila na Ledenice, ostali nastavljaju ka Ledenicama i Grkavcu, a vođenje preuzima Starčević mlađi. Miloš ode sa grupom vozača, a boje Trebinja ostasmo da branimo Milijana i ja.

U nastavku, staza je uglavnom ravna, sa desne strane se ukazuje Bokokotorski zaliv, ostrva Sveti Đorđe, Gospa od Škrpjela, Risan, Verige, dalje – Tivatski zaliv, Miholjska Prevlaka, pogled seže i  do otorenog mora. Dolazimo do raskrsnice, lijevo vodi kraća staza do tvrđave Ober, nas nekoliko, kojima kondicija i nije jača strana ostajemo i čekamo da se ostatak grupe vrati. Po spajanju grupe, nastavljamo ka Donjoj (Under) tvrđavi. Staza se odavde naglo spušta, dobro je obilježena i prosječena, dijelom vodi kroz oskudnu šumu, nema više onih impozantnih podzida i uopšte, teren je dosta pitomiji. Tvrđava Under,  (vidi se sa magistralnog puta Vilusi – Risan) je takođe u vrlo lošem stanju, mogu se obići dvije – tri prostorije.

Odavde  za nekih desetak minuta silazimo na stari put na Ledenicama pa do krajnjeg odredišta – kafane „Grkavac“ na osvježenje. Nakon oko pola sata dolazi vozilima i ostatak grupe; sabiraju se utisci, pakuje oprema, pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo za Trebinje. Sve u svemu – idealna cjelodnevna tura, dužina staze oko 17 kilometara, treba naglasiti da usput nema vode.   

Sve troje smo mišljenja da je najpogodnije vrijeme za obilazak u jesen, kada vegetacija mijenja boju. Za one sa slabijom kondicijom preporučujem smjer Crkvice – Grkavac, jer uspona (sem izlaska na Velji vrh) gotovo i nema;  suprotni smjer je nešto zahtjevniji.  Eto, dadoh prijedlog, pa planirajte.

Dotle – DA SMO ZDRAVO!

Mišo Kovačević


0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.