Nedjelja. Planinarski dom Ubla i dobro poznata, kao i nova, nasmijana lica. Jutro prilično svježe, ali sunce uspijeva stidljivo da se promoli kroz gusto granje, prepuno zelenih zvončića koji bezglasno trepere nad zemljom i uokviruju parče plavog neba koje nam se ogleda u očima, čim odvojimo pogled od prostranstva livada pred nama. Zvuči poznato, skoro kao početak većine planinarskih tura viđenih očima čovjeka, zar ne?
Ipak, uspon nimalo sličan ostalim, bolje reći pohod. Mnoštvo je razlika između ova dva pojma, a ona osnovna leži u činjenici da se nekolicina, na kraju, poput Brankovog dječaka koji je pohodio Mjesec „kao da je nagazila na one stričeve vile iz djetinjstva“ upitala je li pametnije biti mjesečar(čitaj planinar) ili s mirom sjediti kod svoje kuće. Šalu na stranu, kako je ljeto tek počelo, priroda se zaodjenula zelenim ruhom i dočekala nas kao prekrasna dvorska dama. Često nas brige nemarno pronesu kroz vrijeme, dok se u Orjenovim skutima nakratko ne otrgnemo i podsjetimo koliko je priroda sama po sebi vrijedna divljenja.
Ovaj put krajnju destinaciju i nismo precizno odredili, zapravo bilo ih je više. Dio staze prema Maloj Jastrebici ostao je nepoznat, za sada. Međutim, ljepota i jeste u kretanju, koračanju, osluškivanju pucketanja grančica po vlažnom, lišćem prekivenom tlu i predah pod vitkim, bukovim stablima. Na samom početku nas zakriljuje šuma i unosi onu samo njoj svojstvenu svježinu, vrlo rijetku za ovo doba godine. Djeluje kao da se krećemo prašumom Perućicom ili nekim drugim pitomim terenom, miljama daleko od žuljevitog hercegovačkog kamena. Neko je usput brao majčinu dušicu, mada bi se po mirisima koji su se nadaleko širili moglo reći da cvijeća i ljekovitog bilja ovdje ne fali.
I gle čuda, nakon blagog uspona, par proklizavanja kroz vlažnu zemlju i sijaseta započetih priča, dočekuje nas livada. Nismo se bunili što je vlažno lišće zamijenila visoka trava, mlada i zelena stabla zamijeniše prestarjele, gromom posječene grane, ni što su šumske jagode ustupile mjesto božurima i drugim vrstama nepoznatog, ali podjednako lijepog cvijeća. Nismo, jer smo već u narednom trenutku sa Šišavaca pogledom mogli obuhvatiti Gumbar, Vučji zub, Jastrebicu, Kalupnu gredu, nijanse zelene i plave. Na Jastrebici se još uvijek bijelio snijeg, baš kao da smo zakoračili u više svjetova odjednom. Valjda tako izgleda neobeščašćenost i sloboda, pomislih u sebi.
Zubići, čini mi se nikad vedriji, nastavljaju pohod nešto strmijim terenom. Ispred je kamen, iza ostaje livada, desno udubljenja ispunjena snijegom, a lijevo šumica sa svim pobrojanim. Dabome, lijevo upadamo i stižemo pred pećinu koja izgleda kao neki tunel bez kraja. Tišina, beskrajna tišina pomiješana sa lagodnošću u vazduhu, eto time otprilike odzvanja njena unutrašnjost. I tako… Smjenjivale su se i priče, i vremenske prilike, i prizori, i ukusi, i mirisi. Povrh svega, u društvu vjernih, vragolastih, ušatih drugova, koji su nas u stopu pratili, avanture ne poznaju kraj. A po dobrom starom običaju na cilju ostaje samo zahvalnost Bogu što nam na dar daje da osjetimo dijelove jedne velike duše zvane planina.
Helena Brajić
0 komentara