U nedjelju 08.11.2020. grupa odvažnih planinara PD “Vučji zub” krenuli su na uspon na vrh Pazua (1769 m.n.v.), najviši vrh Reovačkih greda. Reovačke grede dijele Gornje Krivošije sa južne, i Bijelu goru sa sjeverne strane, i uz Subru predstavljaju najzanimljiviji i najljepši dio Orjena. Uspon na Pazuu nije toliko čest i poprilično je težak za planinare pa i ne čudi činjenica da su “zubići” prvi put ovaj vrh popeli tek 2015. godine. Ovog puta na uspon su krenuli: Danko Karić, Blagota Marković, Ivana Tabaković, Jelica Daković, Milorad Kiperaš, Miloš Bodiroga, Miljan Rogan i Marko Mrkaić.

S obzirom da smo ušli u zimsko računanje vremena i da je dan poprilično okračao na sam uspon krećemo u 6:30 sa izletišta Ubla. Dobro poznatom stazom prolazimo pored Koprivnog dola, Pirine poljane i Dobrog dola nepraveći pauzu jer je staza duga i naporna pa želimo da uštedimo što više vremena. Prvi kraći predah pravimo na Prasi, a zatim nastavljamo ka Vučjem zubu (1805 m.n.v.) gdje pravimo prvu pauzu i bivamo nagrađeni prelijepim pogledom na crnogorske planine od Durmitora, Vojnika, Komova, Moračkih planina, Maganika, Prokletija, do Lovćena i Rumije, a vidimo jasno čak i vjetrenjače kod Ulcinja. Dan kao stvoren za planinarenje.

Staza od Vučjeg zuba do početka grebena Reovačkih greda je dobro markirana, izuzev jednog manjeg dijela uz greben, ali to ne bi trebalo predstavljati problem ni nekome ko nema dug “planinarski staž”. Sam greben nije markiran do pred sam kraj gdje se uključje staza iz Reovačkih dolova do vrha Pazua. Ako bi ovaj greben izdijelili na 4 etape zasigurno bi rekli da su 2. i 3. etapa izuzetno teške i zahtjevaju popriličan oprez i koncentaraciju uz nezaobilaznu fizičku spremnost. Dva detalja koja se posebno izdvajaju su dvije munike koje ne možete zaobići već ih doslovno morate “uzjahati”.

Nakon 5 sati i 45 minuta stižemo na naš cilj – vrh Pazua (1769 m.n.v.) gdje pravimo dužu pauzu, razledamo panoramu vrhova koja je slična onoj sa Vučjeg zuba s tim što sada jasno vidimo Boku Kotorsku, pravimo zajedničku fotografiju i krećemo nazad. Odlučili smo da ova tura bude kružna, tako da se sada spuštamo onom markiranom stazom do Reovačkih dolova da bi nakon toga popeli Prasu i vratili se na Ubla. Staza je dobro markirana, ali poprilično strma, i u većem dijelu gazite visoku travu pa morate biti oprezni gdje stajete u šta su se uvjerile i naše umorne noge.

Iz Reovačkih dolova krećemo nemarkiranom stazom prateći greben i Veliki kabao sa naše lijeve strane, nailazimo na stare markacije, pa one nove i mnogo bolje sve do Prase podno Vučjeg zuba. Ostatak puta uopšte nam nije pao teško jer nakon izuzetno napornog dana doći na Prasu znači isto što i doći kući.

Ova tura ne bi bila potpuna da na njenom kraju, i nakon 12 sati hoda, nismo svratili u obnovljeni planinarski dom gdje nas je sa osmjehom na licu dočekala naša Spomenka. Umornih nogu i puni lijepih utisaka, srećni što smo još jedan lijep dan proveli u prirodi u vremenu koje će biti označeno virusom korona pa kao nikada prije naš pozdrav dobija dublji smisao: Da smo zdravo!

Marko Mrkaić

Uskoro video Danka Karića, a do tada pogledajte video sa ovog uspona od prije pet godina

Kategorije: Izvještaji

0 komentara

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.