Ne namjeravam to ni dokazivati, “zubići” znaju na šta mislim. Inače je ne bi peli bar dvaput godišnje, a od ove godine i u “Noći punog mjeseca”, koju organizuje PK “Subra” iz Herceg Novog, ali sa suprotne strane, od planinarskom doma “Za Vratlom”.
Razlika je samo u tome što je “zubići” penju kad kome odgovara. Zato je svaki uspon na Subru obilježen neponovljivom zajednicom koju određenog dana privuče taj vrh od “samo” 1679 mnv. Tako je uspon na tu očaravajuću opasnicu u nedjelju 19. oktobra, neponovljivim učinio upravo taj udruženi poduhvat devet planinara za koje je Subra bila izbor dana: Igor vodič, Špec, Kipa, dvoje planinara s “rukometaškim koljenom”, odnosno Nada i Boro; Minge, Vaso, sedamnaestogodišnji Miloš “prvak” i novinarka koja je lično utvrdila kako ide to s glavom, to jest ja.
Ma znate već kakav je uspon na Subru, odnosno, to savladavanje oko 700 m visinske razlike od Vrbanja, odakle se polazi, do samog vrha. Prvo vas dočeka ono karakteristično orjensko zavođenje: mami vas travnatim padinama, prošaranim šumarcima i lagano vas uvuče u Vrbanjsko polje. Onda vas osokoli da se zaletite na šumovite padine, potom obgrli bukovom šumom. Zatim vam zadaje sve žešći uspon, na kraju prošaran i kamenjem – taman da zadihani izađete pod amfiteatar Subre.
I ma koliko puta da ste ga vidjeli, otme vam se usklik strahopoštovanja kad ga ugledate. Nadvisuje vas do neba svojom moćnom liticom i kao da izaziva: “E da si ptica, popeo bi se…” Iako je Igor predložio da se odmorimo i užinamo prije uspona, odbili smo i zakazali užinu na vratima Subre. Zvanično nam nije odgovaralo da sjedimo oznojeni u dubokoj hladovini amfiteatra, ali je nezvanično uticalo i ono:”E da si ptica…”
Ali ono što vam izgleda nesavladivo dok stojite na zemlji, počinje da vam se otvara kad kročite na kamen. Neki vrsni planinari PK “Subra” iz Herceg Novog, ruke im se pozlatile, našli su “kameni prolaz” i označili ga planinarskim znacima, pa se, malo po malo – popenjete visoko uz amfiteatar. A onda su napravili onaj prekrasni prolaz na drugu stranu ivicom amfiteatra, koji ćutke prati hoćete li preći taj nogostup, jer ništa šira nije planinarska staza.
Ali su pomenute “zlatne ruke” duž te strmoglav-staze pričvrstile čeličnu sajlu koja taj prelaz čini bezbjednim, pa se baš i ne možete pohvaliti da ste nešto savladali. Ali postavljanje te sajle “ni na nebu ni na zemlji”, još tako čvrsto da se grupa planinara može uhvatiti za nju i prepustiti joj svoju sigurnost iznad ponora – to zaslužuje hvalu!
Drugu hvalu zaslužuju trojica “zubića” koji su ispeli slobodnu stijenu na vratima Subre. Prvo je ispod nje stao Špec i počeo da je odmjerava. Red je da se pita vođa puta, pa je i pitao Igora: “Da je popenjem?”. Pošto je dobio odobrenje, prihvatio se stijene i ispeo. Naravno, ispeo je i Igor. Onda je Boro-rukometaš s “pohabanim” koljenom, koje mu je povremeno pravilo probleme, izrazio želju da se i on popenje. I ispunio čovjek sebi želju. Nemam lično iskustvo, ali im vjerujem na roiječ da je to bio najljepši pogled na amfiteatar, najpuniji doživljaj uspona, najveći adreanalin i sve ostalo naj.
Nas šestoro smo, pak, produžili uspon do grupe stijena koju je Kipa u toku uspona nazvao “trpezarijom”. E to je bilo kratko, ali slatko. Odmor s pogledom na da-si-ptica amfiteatar… Brzo poslije dolaska “trojke” produžili smo do samog vrha, gdje nas je čekao Nikola Brajović, iz PK “Subra”.
Poslije tri i po časa uspona po divnom vremenu, na vrhu nas je dočekala odlična vidljivost na sve strane; crnogorske i hercegovačke planine, more, ostrva… I srdačan razgovor sa domaćinom koji nas je snimao s vrha. Još ispunjeni mir koji donosi uspon kroz amfiteatar Subre…
Prije polaska „prečicom” do Novog, Nikola nas posavjetuje da siđemo drugom stranom i popijemo čaj u domu “Za Vratlom”, gdje su ostala dvojica planinara. Naravno, pomenemo ostavljene štapove, još “čađu” u Vrbanju, ali se predsjednik javi da to sam odradi. Dobrovoljno mu se pridruži i Špec.
Ja sam ipak podsjetila Nikolu da sam u “Noći punog mjeseca” utvrdila da je plato Subre moj planinarski limit, odnosno veza lijeve noge i desne strane glave. Na to me Nikola osokoli da je onda bilo klizavo, sada je mnogo lakše. Ipak sam, zbog one veze noga-glava, znala da mi neko mora pomoći kod preskakanja škrapa.
Pošto je to suština planinarskog zajedništva, kod prelaska prve stijene su mi pomogli dvojica najbližih: Boro i Kipa. I nekako su preuzeli obavezu da me prevedu preko čudesnog platoa Subre , ispresjecanog škrapama. Pored Nikoline jame duboke 188 metara.
Onda silazak niz strme padine Subre, čaj i užina u planinarskom domu, pa 1,700 m silaska makadamom do Borića, gdje nas je već čekao “čađo” sa štapovima. Ukrcavanje i vožnja do Trebinja. Uz mirnu ispunjenost kod svih: i onih koji su sišli niz amfiteatar i nas koji smo išli kružnu turu. Konsenzus o ispraznosti priče kad se udahne punoća…
Izvještaj sastavila: Vesna Kešelj
Fotografije možete pronaći u sekciji: FOTO 2014
0 komentara